U razgovoru za Tagesschau, njemački vojni analitičar Gustav Gressel otvoreno dovodi u pitanje najavljene planove o multinacionalnim europskim snagama koje bi trebale osiguravati mir u Ukrajini, ističući da su trenutačne formulacije nejasne i opterećene unutarnjopolitičkim ograničenjima pojedinih država.

Prema Gresselovu tumačenju, najave iz Berlina o 'operacijama povezanima s Ukrajinom', ali ne nužno i u samoj Ukrajini, upućuju na pokušaj nekih vlada da si unaprijed ostave izlaz. Riječ je, kaže, o svojevrsnim opt-out klauzulama za države koje se kod kuće suočavaju s otporom dubljem vojnom angažmanu u Ukrajini.

No takva neodređenost nosi ozbiljan rizik: bez jasne odluke o razmještaju snaga unutar Ukrajine, sigurnosna jamstva ostaju deklarativna.

Zašto bi primirje bez jamstava bilo opasno?

Gressel upozorava da bi stvarni prekid vatre imao duboke posljedice za Ukrajinu. Zemlja bi morala ukinuti izvanredno stanje, provesti demobilizaciju vojske i ublažiti ograničenja kretanja stanovništva. Rusija, s druge strane, ne bi bila obvezna na slične korake.

Naprotiv, prema dostupnim podacima o narudžbama ruske vojne industrije, Moskva planira intenzivno naoružavanje sve do 2030-ih godina. Time bi nad Ukrajinom stalno bila prijetnja nove invazije, a pitanje sigurnosti ostalo otvoreno.

'U biti je isključena mogućnost naoružavanja Ukrajine do točke u kojoj se može samostalno braniti. Da bi se to dogodilo, Europljani bi se morali brže naoružavati i trebali su to već davno početi. Već se bore s ispunjavanjem vlastitih ciljeva za zajedničku obranu NATO-a. Štoviše, s obzirom na situaciju s ljudstvom u Ukrajini, ponovno naoružavanje više nije izvedivo. Stoga su potrebna zapadna jamstva', kaže Gressel.

'NATO nije opcija, ovo jest'

Članstvo Ukrajine u NATO-u trenutačno nije izvedivo rješenje. Zbog političkog otpora u SAD-u, ali i u nekim europskim državama, poput Mađarske, taj put čini se blokiranim.

Kao alternativu Gressel zagovara stalnu prisutnost europskih trupa u Ukrajini. Ako bi takve snage bile integrirane u redovni rad smanjene ukrajinske vojske, to ne bi samo ojačalo obrambene kapacitete, već bi osiguralo trajnu međunarodnu komponentu na terenu.

Time bi se Moskvi otežalo planiranje novog napada jer nikada ne bi mogla biti sigurna bi li time automatski ušla u sukob s međunarodnim snagama, što bi znatno povećalo politički i strateški rizik za ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Zašto snage izvan Ukrajine nisu učinkovita mjera?

Razmještaj europskih snaga u državama poput Poljske ili Rumunjske ovaj vojni analitičar ocjenjuje kao neučinkovitu mjeru. U slučaju novog ruskog napada, politički i vojno bilo bi znatno lakše ne aktivirati takve snage i ponovno se svesti na diplomatsku potporu, isporuke oružja i sankcije.

Podsjeća da europske države nisu bile spremne poslati trupe ni 2022. godine, kada je započela ruska invazija. Ako snage nisu već na terenu, smatra nerealnim očekivati da bi se u trenutku nove eskalacije brzo odlučilo na njihovo slanje.

Ako su pak trupe već u Ukrajini i ne mogu se jednostavno povući, tada se i europske države nalaze u situaciji stvarne uključenosti. Upravo u tome Gressel vidi ključnu snagu takvog jamstva i jedini realan način da se spriječi novi rat.

'Kad bismo rasporedili trupe u Ukrajini i integrirali ih u redovne operacije, to ne bi samo ojačalo ukrajinsku vojsku - uvijek bi postojala međunarodna komponenta uključena u njezine redovne operacije. Tada Rusi nikada ne bi znali, ako ponovno pokrenu rat, hoće li se morati boriti i protiv međunarodnih snaga. A to bi stvorilo političku nesigurnost, što bi još više zakompliciralo novi napad ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu', kaže ovaj vojni analitičar.

Na rusko odbijanje prisutnosti stranih trupa Gressel kaže ne vidi razlog zbog kojeg bi Moskva imala pravo veta.

'Rusija odbacuje prekid vatre koji ne podrazumijeva predaju Ukrajine. Kako bi se spriječilo da prekid vatre postane nastavak rata, koji bi Rusija mogla voditi pod povoljnijim uvjetima od onih koje trenutno vodi, na nju se mora izvršiti pritisak; patnja ruskog režima mora se pojačati da bi ga se prisilio na pristanak. U svakom slučaju, nerealno je očekivati da bi Moskva pristala na bilo što u trenutnoj situaciji. U tom smislu, nema smisla ni započinjati raspravu', kaže on.

Ključna uloga SAD-a i 'vezanje' Trumpa

Posebnu pozornost Gressel posvećuje ulozi SAD-a. Iako se u dokumentima spominje američki mehanizam nadzora primirja, on procjenjuje da bi se uglavnom radilo o nadzoru na daljinu.

No važnija je politička dimenzija: europske države nastoje zadržati SAD 'u igri', osobito zbog nepredvidivosti američkog predsjednika Donalda Trumpa. Cilj je spriječiti scenarij u kojem bi se Washington nakon proglašenja primirja povukao i prepustio Europu da se sama nosi s posljedicama.

Gressel smatra da se trenutačna inicijativa prije svega obraća Washingtonu, a tek posredno Moskvi. Čak i privremeno zadržavanje američkog angažmana može biti presudno: svaki mjesec u kojem SAD ostaje za pregovaračkim stolom iscrpljuje rusku ratnu blagajnu.

Američke sankcije vidi kao znatno učinkovitije od europskih, ponajprije zbog njihova eksteritorijalnog učinka, kojim se osigurava i poštivanje europskih mjera.

Iako priznaje da se u velikoj mjeri radi o kupovanju vremena i pokušaju upravljanja Trumpovom nepredvidivošću, Gressel zaključuje da se to Europi trenutačno isplati. No upozorava da krizna diplomacija ne može zamijeniti dugoročnu strategiju.

Europa, poručuje, i dalje mora odgovoriti na ključno pitanje: što je stvarno spremna učiniti da bi Ukrajini osigurala trajnu sigurnost te da bi Rusiji 'vezala ruke'.