KOMENTAR SAŠE CVETOJEVIĆA

Franakgeddon ili tko nam je zapravo kriv zbog švicarca

  • Autor: Saša Cvetojević
  • Zadnja izmjena 17.01.2015 08:11
  • Objavljeno 17.01.2015 u 08:00
Švicarski franak prase ilustracija

Švicarski franak prase ilustracija

Izvor: Profimedia / Autor: ...

Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel' bolje u venu ili šmrkat, konstatira komentator - jedan od onih koji je također potpisao, pa se upušta u propitivanje tko je tu kome kriv i kako preživjeti kataklizmu zvanu Franakgeddon

Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.

Bez previše sarkazma - nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn. Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno. Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.


I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra. Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je 'must have'. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.

Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.

Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec. Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci. Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K'o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti. Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.

Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi. Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu - valuti. Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.

Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel' bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.


I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo. Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju. Na ugovoru nije pisalo – "Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora". Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?

Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok. Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?! Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm...

Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi... ma čekaj...ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.

A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al' ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka...

Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem. Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio.Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!