KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Dosta paranoje: Europa neće postati islamska, kao što nije ni kršćanska

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 23.09.2015 10:02
  • Objavljeno 23.09.2015 u 10:02
Izbjeglice u Tovarniku

Izbjeglice u Tovarniku

Izvor: Pixsell / Autor: Siniša Hančić

Može li se promijeniti 'slika' Europe? Može. Pa što? Neka se mijenja. Društva koja se opiru promjenama ne bi li sačuvala svoj 'identitet' nemaju budućnosti niti je zaslužuju. Bitno je samo da zaštita individualnih prava i druge racionalne i demokratske vrednote ostanu neupitne. Može li Europa postati islamska ako u nju imigrira velik broj ljudi islamske vjeroispovijesti? Ne može, jer je, ponovimo, sekularna, a takva bi trebala i ostati ako ne želi uništiti sebe samu

U kontekstu izbjegličke krize često se tvrdi kako bi se izbjeglice trebale 'integrirati' u društva u koja se namjeravaju nastaniti. To je jedna od onih fraza koje pukim ponavljanjem stječu privid notornosti i neupitnosti. Njihovo značenje se podrazumijeva, a pritom nitko ne želi objasniti o čemu se zapravo radi.

Upravo je ta nedorečenost znakovita za prijeteću i ucjenjivačku narav fraze o 'integraciji'. Došljaku se s licemjernom velikodušnošću dopušta da se nastani, ali se istodobno podiže kažiprst i dodaje: 'pazi, samo pod uvjetom da se integriraš', pri čemu se ne pojašnjava u čemu se sastoji taj misteriozni postupak i koja je njegova svrha.

Prijetnja je prije svega upućena domicilnom stanovništvu koga valja podsjetiti da se pridržava – čega? – valjda nekakvih integrativnih pravila, a zapravo totalitarnih zamisli o tome kako bismo se svi trebali ponašati, dakako "integrirano", dakako podjednako, bez ikakvih raznolikosti, u blaženoj odsutnosti individualizma i pluralizma.

Što bi uopće mogla značiti 'integriranost' u društvo i postoji li uopće takvo što? Što bi to netko trebao integrirati? Od čega bi trebao početi? Od stila odijevanja? Od glazbenog i književnog ukusa? Od vjerske ili etničke pripadnosti? Od kulinarskih navika? Od seksualnih preferencija? Boje kose? Boje kože? Broja cipele? Postoje li kriteriji? Treba li čovjek integrirati sve svoje osobine ili samo neke? Koje? Tko su oni koji su integrirani? Kako saznaju da su u tome uspjeli? Kako saznaju da nisu uspjeli? Postoji li nekakav certifikat? Po kojim pravilima i u kakvom postupku se izdaje? Tko je nadležan? Policija? Tajne službe? Crkva? Susjedi? Prodavačica u trgovini? Nogometni navijači? HDZ? HDSSB? Damir Kajin? Vojska? Ured Predsjednice? Kućni savjet? Veteranske udruge? Hrvatska televizija? Slučajni prolaznici? Lokalna uprava? HAZU? Matica hrvatska? Državni zavod za statistiku? Udruga Franak?

Je li, primjerice, vjerska ili etnička pripadnost važnija od kulinarskih navika, seksualnih preferencija i glazbenog ukusa? Ako jest, zašto jest? A ako nije – a zašto bi bila – što učiniti s onima koji žive u Istri ili blizu Istre a u malvaziji vide vulgarnu kiselinu pa preferiraju graševinu iako nikada nisu bili ni u Kutjevu ni u Iloku? Što s onima kojima su belgijska piva draža od domaćih tekućina koje se agresivno reklamiraju kao 'pivo'? Što s onima koji ne vole paški sir i radije jedu camembert, ili onima kojima je losos neusporedivo ukusniji od kulinarske bizarnosti kakva je sarma? Trebaju li gurmani koji vole leskovačku mućkalicu znati gdje im je mjesto? Smije li se dalmatinska pržolica jesti izvan Dalmacije? Ako smije, hoće li ugroziti nečiji 'identitet'? Jednake dvojbe izazivaju oni koji radije slušaju Händela nego Marka Perkovića. Treba li deportirati one koji ne gledaju Big Brother ili Zvjezdice? One koji ne čitaju Jackie Collins nego Sørena Kierkegaarda? Treba li zatvoriti granice za one koji umjesto Mile Budaka čitaju Henryja Millera?

Bi li Sokrat danas ostao 'neintegriran' kao što je bio u Ateni u petom stoljeću stare ere? Bi li Spinoza i danas bio izopćen? Govori li 'neintegriranost' više o 'sredini' ili o 'neintegriranim' ljudima? Je li Isus Nazarećanin bio 'integriran u svoju sredinu'? Giordano Bruno? Beethoven? Baudelaire? Rimbaud? Dostojevski? Oscar Wilde? Van Gogh? Keith Richards i Mick Jagger šezdesetih godina?

Treba li nešto, bilo što učiniti čovjek koji pristiže u neko novo društvo? Treba. Ali ni manje ni više od onoga što stalno treba činiti svaki čovjek gdje god se nalazio, bio on došljak, izbjeglica ili netko tko čitav život zuri u jedno te isto ognjište. Dovoljno je da bude slobodan i poštuje slobodu drugoga. Društva koja ne štite to načelo ionako su već propala iako to još ne znaju.

Istina, postoje ljudi u kojima sama prisutnost drugoga i različitoga izaziva bijes. Oni doista misle kako nečija sloboda ugrožava njihovu slobodu. Nisu to samo nacionalisti, ni oni koji bi u ime zvonika rušili minarete ili u ime minareta zvonike. To su oni koji sjede ispred kafića u kvartu i požele prebiti prolaznika zato što im se ne sviđa kako je odjeven. Oni koji atraktivnu prolaznicu nazivaju kurvom, dok im od nemoći i visceralne mržnje oči postaju krvave. Valjda im ženska ljepota ugrožava 'način života'. (A što je, pak, 'način života'?). Takvi emotivni, mentalni i perceptivni poremećaji ne smiju upravljati društvom i nikada, ni pod kojim uvjetima ne smiju postati politički faktor.

Nažalost ipak jesu. Politički faktor. Otud i tvrdnja o ugroženosti 'kršćanske Europe'. Tvrdnja nije samo totalitarno isključiva nego je i netočna, ponajmanje zbog bliskoistočnog porijekla kršćanstva. Kršćanstvo jest segment europskog intelektualnog i moralnog nasljeđa, ali samo jedan od mnogih u nepreglednom šarenilu drugih, nenabrojivih segmenata. Europa je i kršćanska, kao što je i židovska, i ateistička, i islamska (najljepše europske džamije nalaze se u najvećem europskom gradu – Istanbulu), katkad blagotvorno opuštena, katkad rigidna i dosadna, riječju: kojekakva, nerijetko nažalost i suluda, ali je – što je presudno za religijski kontekst – nadasve sekularna

Može li se promijeniti 'slika' Europe? Može. Pa što? Neka se mijenja. Društva koja se opiru promjenama ne bi li sačuvala svoj 'identitet' nemaju budućnosti niti je zaslužuju. Bitno je samo da zaštita individualnih prava i druge racionalne i demokratske vrednote ostanu neupitne. Može li Europa postati islamska ako u nju imigrira velik broj ljudi islamske vjeroispovijesti? Ne može, jer je, ponovimo, sekularna, a takva bi trebala i ostati ako ne želi uništiti sebe samu. Dok je takva savršeno je nebitno čine li većinu njenih građana pripadnici kršćanske, islamske, židovske, budističke, bio koje vjeroispovijesti i bilo koje etničke nacije, ili je, pak, čine ateisti, vinopije, pivopije, masoni, ljubitelji Bacha, Rolling Stonesa, Krleže, Andrića ili arapske poezije. Odnos prema božanstvima i ritualizacija tog odnosa privatna je stvar svakog pojedinca, kao što je to odnos prema vinu, pivu, etničkoj pripadnosti, siru, kebabu, glazbi, književnosti, bilo čemu. Nijedna intimna sklonost ili potreba ne smije pretendirati na političke ili bilo kakve privilegije, ali svaka ima pravo na zaštitu i javne hramove u kojima se može posvetiti omiljenom ritualu. Zato postoje vinoteke, pivnice (iako s pivnicama treba biti oprezan), restorani, vegetarijanski restorani, kazališta, jazz-klubovi, zavičajni klubovi, kavane, knjižnice, a zato postoji i sakralna arhitektura, utoliko ljepša kad crkve, džamije i sinagoge stoje u neposrednoj blizini. Da Bog nije milostiv ne bi ljudima dopustio da ga štuju na raznolike načine.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!