Dok se približava četvrta godišnjica invazije, u europskim prijestolnicama i dalje se izvlače pouke iz promašaja 2022. godine.

Sve je počelo telefonskim pozivom koji je sve rekao, piše Guardian.

Direktor CIA-e William Burns u studenome 2021. godine otputovao je u Moskvu da bi Vladimiru Putinu prenio poruku predsjednika SAD-a Joea Bidena – invazija na Ukrajinu imala bi katastrofalne političke i ekonomske posljedice. No umjesto sastanka uživo dobio je samo telefonski razgovor, što je dovoljan pokazatelj koliko je Putin u međuvremenu postao nedostupan i izoliran.

Na sigurnoj liniji u zgradi predsjedničke administracije u Moskvi, Burns je izložio američko uvjerenje da se Rusija sprema za napad. Putin ga je, prema iskazima, uglavnom ignorirao i krenuo u obrazlaganje, a spominjao je američki ratni brod u Crnom moru i 'stratešku ranjivost' Rusije u svijetu kojim dominira SAD.

Burnsu je razgovor, kao i susreti s Putinovim najvišim sigurnosnim ljudima, djelovao zloslutno. Po povratku je Bidenu rekao ono što je predsjednik tražio u formatu 'da/ne' – misli li da će Putin doista napasti. 'Rekao sam – da', prisjetio se Burns. Tri i pol mjeseca kasnije ruska vojska ušla je u Ukrajinu u najvećem narušavanju europskog sigurnosnog poretka od Drugog svjetskog rata.

Uspjeh i dva velika promašaja

Priča o obavještajnoj pozadini mjeseci uoči invazije istodobno je priča o spektakularnom uspjehu i o pogrešnim procjenama. Prvo, CIA i MI6 ispravno su procijenili da se sprema invazija, ali su, kao i mnogi drugi, podcijenili ukrajinski otpor i precijenili sposobnosti ruske vojske. U Washingtonu se dugo polazilo od pretpostavke da će Rusija brzo zauzeti Kijev i nametnuti novu vlast.

Drugo, europske su službe u nizu zemalja odbijale vjerovati da je 'punokrvni' rat u Europi uopće moguć u 21. stoljeću. U pozadini je bio i oprez zbog iskustva iz 2003. godine i rata u Iraku: dio saveznika nije želio prihvatiti 'vjerujte nam na riječ' bez potpune slike izvora.

Najvažnije, ukrajinsko političko vodstvo, prema više sugovornika, bilo je nepripremljeno. Zelenski je mjesecima odbacivao sve hitnija američka upozorenja kao zastrašivanje koje bi moglo izazvati paniku i srušiti gospodarstvo. Jedan od američkih obavještajnih dužnosnika opisao je atmosferu ovako: 'U posljednjim tjednima raspoloženje se mijenjalo, ali političko vodstvo nije to htjelo prihvatiti do samog kraja.'

Jake Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, tvrdi da nije bilo 'skrivenog aduta' koji bi sve preokrenuo: 'Osjećao sam da su dokazi bili neumoljivi… Jednostavno su bili zarobljeni uvjerenjem da to nema smisla.'

Kad je Putin zapravo odlučio?

Amerikanci su otkrili mnogo o pripremama, ali jedno nisu mogli sa sigurnošću utvrditi: trenutak u kojem je Putin presjekao i odlučio krenuti u invaziju. Neki analitičari naknadno su kao vjerojatnu za to navodili prvu polovicu 2020. godine, kada je osigurao ustavne promjene za ostanak na vlasti, a potom, u izolaciji tijekom pandemije, sve intenzivnije počeo planirati svoju povijesnu misiju.

U proljeće 2021. godine pojavili su se prvi konkretniji signali: gomilanje trupa uz granicu i na okupiranom Krimu. U Washingtonu je postojala bojazan da bi Putin u godišnjem govoru 21. travnja mogao najaviti vojnu akciju pa ga je Biden nazvao, tražio deeskalaciju i ponudio samit.

Govor je na kraju bio blaži nego što se očekivalo, a Rusija je objavila završetak 'vježbi'. No retrospektivno je zaključak bio drukčiji – odluka se već kristalizirala, samo se tražio najbolji trenutak.

Novi alarmi u jesen 2021.

U rujnu 2021. godine uslijedilo je novo gomilanje snaga, ovaj put masovnije. Dotad su se u zapadnim procjenama vrtjeli scenariji o Donbasu ili kopnenom koridoru do Krima, a tada je sve više indicija upućivalo na nešto veće, sam Kijev.

Sredinom studenoga Avril Haines, direktorica nacionalne obavještajne službe SAD-a, u Bruxellesu je na sastanku šefova obavještajnih službi članica NATO-a iznijela procjenu da postoji stvarna šansa za veliku invaziju. Podržao ju je Richard Moore, šef MI6, naglašavajući da Britanija ima i svoje kanale. No reakcija u dvorani bila je, prema više opisa, hladna i skeptična. Dio službi nije vjerovao tome, a dio se bojao da bi snažan odgovor NATO-a mogao 'isprovocirati' upravo ono čega se Zapad boji.

Britanski dužnosnik Chris Ordway opisao je dilemu: trebalo je podizati uzbunu, ali i paziti da se Rusiji ne pruži izgovor za napad.

Pogled iz Kijeva: Bez panike

Krajem listopada CIA i MI6 poslali su Kijevu dopise s alarmantnim procjenama, a uslijedili su i izravni brifinzi. Eric Green, jedan od američkih dužnosnika, prisjetio se poruke: 'Ovo nije uobičajeno upozorenje, ovo je ozbiljno. Vjerujte nam.' Ukrajinska strana je, tvrdi, ostala sumnjičava.

Britanski ministar obrane Ben Wallace u studenome je došao u Kijev i rekao Zelenskom da je invazija pitanje 'kada', a ne 'ako' te ga nagovarao na pripreme. Prema jednom izvoru, Wallace je slikovito poručio da se 'svinja ne može utoviti na tržnici' – odnosno da je za pripremu prekasno kad kriza već krene. Zelenski ga je, prema istom izvoru, uglavnom slušao bez vidljive reakcije.

On je 2019. godine pobijedio s obećanjem da će tražiti mir. Iako više nije vjerovao u dogovor s Putinom, bojao se da bi javno govoriti o velikom ratu značilo paniku, ekonomski šok i politički kaos – 'pobjedu' Rusije bez ispaljenog metka. Zbog toga ga je, prema više sugovornika, sve više iritiralo i to što su Britanci i Amerikanci uz privatna upozorenja počeli javno govoriti o toj prijetnji.

Istodobno je SBU bilježio širenje ruskih pokušaja vrbovanja: Ivan Bakanov, tadašnji šef SBU-a, opisao je da Rusi više nisu ciljali samo vrh, nego 'sve', uključujući vozače i niže dužnosnike, često i metodama 'lažne zastave'. Pratili su se i tajni susreti ruskih operativaca s ukrajinskim dužnosnicima u inozemstvu u pokušaju stvaranja pete kolone.

Odakle tolika sigurnost?

Kad se pokazalo da su SAD i Britanija u ključnom bili u pravu, postavilo se pitanje – je li netko iz Putinova najužeg kruga odavao plan?

Haines je to odbacivala kao pojednostavljivanje: 'Često se to prikazuje kao 'našli smo planove', ali nije bilo tako jednostavno.' Najvidljiviji dokaz bile su satelitske snimke i kretanje desetaka tisuća vojnika. Uz to su dolazili dokazi iz komunikacije koju se presrelo, kao i niz posrednih signala, odnosno pripreme proruskih skupina u Ukrajini, aktivnosti vezane uz rezerviste u Rusiji i podaci koji su prvi put upućivali na mogućnost djelovanja i zapadno od Dnjepra.

Nekoliko izvora ukazivalo je na presretanja vezana uz rusko strateško planiranje, spominjući u tom kontekstu i generala Sergeja Rudskog. Većina sugovornika ipak nije željela u detalje, pozivajući se na zaštitu izvora i metoda. Zaključak koji se provlači: možda je bilo ljudskih izvora, ali ključna slika vjerojatno je nastala kombinacijom satelita, presretanja i gomile sitnih indikatora koje su NSA i GCHQ (i partneri) uklapali u širu šemu.

Europa je vjerovala da Putin blefira

U Parizu i Berlinu, kao i u dijelu drugih prijestolnica, vojno gomilanje tumačilo se kao blef – pritisak na Ukrajinu, a ne plan za osvajanje. Britanski obavještajni dužnosnik opisao je razliku u pristupu: jedni su polazili od pitanja 'zašto bi to učinio?', drugi od 'zašto ne bi?'. I ta je nijansa, kaže, vodila do posve drukčijih zaključaka.

Skepsa je imala i emocionalni i politički korijen – Irak 2003. godine – i osjećaj da su se tada obavještajni podaci koristili da bi se opravdao rat. Jedan od europskih ministara vanjskih poslova prisjetio se žustre rasprave s Antonyjem Blinkenom, uz poruku: dovoljno je star da pamti 2003. godine i da je tada 'bio među onima koji su vjerovali'.

Čak ni Poljska, tradicionalno tvrda prema Rusiji, u početku nije bila uvjerena u scenarij potpunog napada na Kijev. Šef poljske obavještajne službe Piotr Krawczyk opisao je da su im snage u Bjelorusiji djelovale slabo – više kao odvraćanje pažnje nego ozbiljan udar na prijestolnicu. No i Poljaci su, kako se bližio kraj veljače, revidirali procjene.

Siječanj 2022.: Detalji plana, ali i dalje skepsa

Početkom siječnja Amerikanci su, prema više izvora, dobili konkretnije elemente plana: napadi iz više smjerova, uključujući Bjelorusiju, desant na aerodrom Hostomel kod Kijeva, pa čak i plan za atentat na Zelenskog. Spominjale su se i pripreme za 'poslijeratnu' upravu: popisi 'problematičnih' proukrajinskih osoba te ljudi koji bi trebali preuzeti uloge u novoj vlasti.

Burns je osobno došao u Kijev informirati Zelenskog. No tjedan dana poslije ukrajinski predsjednik objavio je video u kojem poručuje građanima da se smire i ne podliježu panici. Govorio je da 'iskreno vjeruje' da 2022. neće biti velikog rata i da nema potrebe 'trčati po hranu i šibice'. U kontekstu onoga što će uslijediti sugovornici to opisuju kao poruku koja je zemlju mogla skupo stajati.

Dodatni problem bio je šum sa Zapada: dok su Britanci i Amerikanci tvrdili da će se napad dogoditi, u Kijev su istodobno stizale poruke da se rat možda ipak može spriječiti pregovorima. Jedan od visokih ukrajinskih dužnosnika sažeo je to ovako: 'Britanci i Amerikanci govorili su da će se to dogoditi, a Francuzi i Nijemci: 'Ne slušaj, gluposti.''

Posljednji dani: Svi signali na crveno

Sredinom veljače američko, britansko i još neka veleposlanstva evakuirala su se iz Kijeva. U britanskom Ministarstvu obrane dio ključnog osoblja preselio se u hotele blizu zgrade da bi bili spremni u minuti.

Ipak, u Parizu i Berlinu i dalje je bilo sumnje do samog kraja. Spominje se i epizoda s Brunom Kahlom, šefom njemačke obavještajne službe BND, koji je kasno 23. veljače stigao u Kijev i, prema ovoj rekonstrukciji, nije djelovao kao čovjek koji je očekivao napad te noći. Ubrzo je, na dan invazije, izvučen iz zemlje uz pomoć poljske službe.

U Kijevu se 22. veljače sastalo ukrajinsko Vijeće sigurnosti. Vrhovni zapovjednik Valerij Zalužni tražio je objavu ratnog stanja da bi mogao legalno premještati trupe i pripremiti obranu. Ministar obrane Oleksij Reznikov ga je podržao, ali je Zelenski pristao samo na blažu mjeru – izvanredno stanje.

Taj isti dan Zelenski je, prema navodima, dobio tajni izvještaj o 'izravnoj fizičkoj prijetnji'. Drugim riječima, o atentatorskim timovima. U razgovoru s poljskim i litavskim predsjednikom navodno je rekao da bi to mogao biti posljednji put da ga vide živog.

Poljski veleposlanik u Ukrajini Bartosz Cichocki dobio je iz Varšave telegram – invazija počinje te noći. Grad je, prisjetio se, izgledao sablasno normalno. Ljudi su gledali repertoar u kazalištima, a on je hodao kući svjestan da se 'svijet upravo mijenja'.

24. veljače: 'Bit će gotovo za nekoliko tjedana'

Putin je 24. veljače u 4.50 po kijevskom vremenu objavio početak 'specijalne vojne operacije'. Ubrzo su krenuli raketni udari. Zelenski je došao u kompleks u Ulici Bankova i, prema navodima, nazvao britanskog premijera Borisa Johnsona. 'Molim te… nazovi ga izravno i reci mu da zaustavi rat.'

Kako je jutro odmicalo, transformirao se iz šokiranog predsjednika u ratnog vođu, uz stalna upozorenja osiguranja o zračnim napadima i mogućim atentatorima.

Istodobno je Putin u Kremlju primio pakistanskog premijera Imrana Khana i, prema izvoru bliskom njemu, djelovao 'hladno'. Kad je gost spomenuo rat, Putin je navodno samo odmahnuo: 'Ne brinite se zbog toga. Bit će gotovo za nekoliko tjedana.'

Dvostruka pogreška

Četiri godine poslije rat se nastavlja. U ovoj rekonstrukciji navodi se procjena o oko 400.000 poginulih ruskih vojnika te da je cilj bio kontrolirati oko 13 posto više ukrajinskog teritorija nego na početku 2022.

Za CIA-u i MI6 to je bio trenutak iskupljenja nakon Iraka: predvidjeli su invaziju. No istodobno su pogriješili u procjeni ukrajinske otpornosti i realnih mogućnosti ruske vojske, kao, uostalom, i Putin.

Američki izvori govore i o problemu procjenjivanja ruske borbene spremnosti: sustav, tvrde, potiče uljepšavanje. 'Nismo imali ruskog generala na platnoj listi koji bi rekao: 'Nisam napisao iskreno izvješće u cijeloj karijeri'', rekao je jedan od dužnosnika.

Michael Kofman iz Carnegie Endowmenta sažeo je tu dvostruku pogrešku: 'Precijenili smo ruske performanse i podcijenili ukrajinsku vojsku. Ali i Rusi su operaciju izveli drukčije i nelogičnije nego što su mnogi očekivali.'

Odluka Zelenskog da ostane u Kijevu, unatoč očekivanjima da će pobjeći ili biti ubijen, postala je ključan simbol otpora i pomogla mobilizirati društvo. Pritom je gurnula u drugi plan raspravu o tome je li Ukrajina trebala ranije i ozbiljnije pripremiti stanovništvo.

Zalužni je kasnije tvrdio da je cijena nepravovremene pripreme bila velika. 'Ratno stanje trebalo je biti uvedeno u siječnju ili najkasnije u veljači.' No drugi su iznosili i suprotnu tezu: da je odbijanje Zelenskog da digne uzbunu možda spriječilo masovnu paniku i bijeg, što bi zemlju oslabilo do točke sloma.

Bolno preispitivanje Europe

Europske službe koje su promašile procjenu prošle su, prema sugovornicima, kroz bolno preispitivanje. Jedan od europskih obavještajnih časnika to je rekao bez uvijanja: 'Cijeli raison d’être obavještajne službe je predvidjeti kada će doći sljedeći rat – a mi smo sve zeznuli.'

Povjesničar obavještajnih službi Huw Dylan s londonskog King’s Collegea podsjeća da analitičari često nisu spremni predvidjeti 'prekid s prošlošću' i ako nešto nismo vidjeli desetljećima, lakše nam je vjerovati da se ne može dogoditi. A skeptičan stav nerijetko je politički sigurniji jer je visoka cijena pogrešne uzbune.

No Ukrajina je, zaključuju mnogi, promijenila pravilo igre. Opasno je odbaciti scenarij samo zato što zvuči iracionalno ili 'izvan mogućeg'. U svijetu koji je ušao u novo doba neizvjesnosti najgori scenariji više nisu teorijska vježba, već obavezan dio planiranja.