RAČUNALNA DISTOPIJA

Umjetna vs. kolektivna inteligencija

  • Autor: Boris Ružić
  • Zadnja izmjena 11.11.2011 11:58
  • Objavljeno 11.11.2011 u 10:41
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Nije teško zamisliti budućnost u kojoj 'umjetna inteligencija' biva zamijenjena 'kolektivnom inteligencijom' – budućnost u kojoj strojevi neće razmišljati bolje od nas, već budućnost u kojoj ćemo dopustiti strojevima da razmišljaju umjesto nas

John McCarthy, računalni programer i vizionar, preminuo je 24. listopada. Njegova će ostavština zasigurno ostati pohranjena u (moždanim) bazama podataka mnogih računalnih zanesenjaka koji se i danas sjećaju drugog najstarijeg programskog jezika Lisp. Kao što to često biva s pojedincima koji nemaju izravan utjecaj, ili barem popularno vidljiv utjecaj na naše živote, njegovo je postojanje, kao i gašenje istog, prošlo relativno slabo zapaženo.

Ipak, važno je napomenuti da tehnološki napredak i jednostavnost korištenja današnjih 'tjelesnih produžetaka' dugujemo pionirima računalne znanosti poput Johna McCarthyja. Osim razvoja programskog jezika, McCarthy nas je zadužio skovavši termin 'umjetna inteligencija' koju je opisao kao 'znanost i inženjering inteligentnih strojeva, ponajviše inteligentnih računalnih programa'. Naumio je da stroj koji će on programirati prođe znameniti Turingov test, čije je osmišljavanje - a bio je djelo britanskog genijalca i proganjanog homoseksualca Alana Turinga 50-ih godina 20. stoljeća - označilo početak sasvim konkretnog promišljanja umjetne inteligencije. Za Turinga, ukoliko bi djelovanje stroja, odnosno njegovi odgovori i reakcije promatraču bili nerazlučivi od čovjekovih, mogli bismo ga smatrati inteligentnim.

Wikipedia

Wikipedia

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Iako popularna kultura više od 50 godina opetovano upozorava da postoji stanovita opasnost da umjetna inteligencija nadvisi ljudsku te u maniri porobljenog osvetnika iskali svoj bijes na cijelom čovječanstvu, takvom scenariju još nismo ni blizu. Čak je i sam McCarthy priznao da o 'procesima ljudskog razmišljanja znamo isto koliko riba zna o plivanju'. Drugim riječima, još uvijek razmišljamo instinktivno, a nerazumijevanje tog, silno kompleksnog mehanizma, onemogućava nam njegovo kopiranje i implementiranje u strojeve.

Usprkos popularnoj kulturi koja nagoviješta distopijske razmjere katastrofe ukoliko se strojevi približe ljudskoj inteligenciji (u širokom je polju takvih promišljanja dovoljno navesti dva paradigmatska primjera: Kubrickovu '2001: Odiseju u svemiru' i 'Matrix' braće Wachowski), razina strojnog promišljanja nije se mnogo odmaknula od Elize, računalnog programa koji je u 60-im godinama imitirao psihoterapeuta. Iako je spomenuti program imao velik utjecaj na razvoj računalnih igara, ponajviše tekstualnih avantura koje su svoje zlatno razdoblje doživjele u sedamdesetima ira početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, njegova je uporabna vrijednost bila rezervirana za domenu eksperimentalnog istraživanja i strojnog kurioziteta.

Ipak, mogućnost računala da implementiranjem kompleksnih algoritama imitira odgovore stvarnih osoba nije pomogla samo računalnoj industriji 80-ih godina. Zavodljivost dijaloga s umjetnom inteligencijom održana je do danas, a nedavno predstavljanje tehnologije po imenu Siri, koju je Apple inaugurirao u svoje najnovije uređaje iPhone, najrecentnija je stepenica u tromom razvoju tog polja. Iako je u dobro poznatoj Appleovoj maniri tehnologija predstavljana kao nešto revolucionarno, 'osobna pomoćnica', Siri je tek blago poboljšanje nekoliko desetljeća 'mlade' Elize (na što nam razgovor između dvije 'inteligencije' u kontroliranom okolišu dobro ukazuje).

Ona nam, naime, omogućava glasovno slanje poruka, pretvarajući naše riječi u slova; omogućuje nam pozivanje osoba izgovaranjem njihovih imena (rudimentarna verzija te tehnike postoji u mobitelima više od desetljeća). Ponekad će nam čak ispričati i priču ili šalu, ukoliko dovoljno neumorno insistiramo na tome, iako je i taj kuriozitet skriptiran u Sirinim algoritmima. Mada se Appleova 'umjetna inteligencija' ne temelji tek na potencijalu prepoznavanja ljudskog jezika, odnosno jednostavnih jezičnih naredbi, već inkorporira servise poput Wolfram Alphe, razgovaranje s telefonom još uvijek stvara najviše veselja korisnicima (YouTube je preplavljen videoisječcima vlasnika koji prakticiraju haiku retoriku s iPhoneom). Naša je interakcija sa strojevima, dakle, i danas zaustavljena na sasvim bazičnoj razini.

Profesor robotike i umjetne inteligencije Hans Moravec 80-ih je godina u knjizi 'Mind Children' predviđao da bi inteligencija strojeva mogla dosegnuti onu ljudi između 2030. i 2050. godine. Iako ne treba simplificirati i banalizirati njegove teorije eksponencijalnog rasta proračunskih mogućnosti strojeva, zasad nam ta predviđanja nisu od velike koristi. Ljudski se mozak tradicionalno smatrao vrlo kompleksnim sustavom za čije je teoretsko dostizanje mogućnosti 'računanja' potrebno iznimno mnogo procesorske snage. No nedavna istraživanja otkrivaju još kompleksnije strukture našeg uma koje moderna računala (zasad) ne mogu simulirati. Dakle, kao što se da pretpostaviti, moderne preokupacije računalima koja će dostići ljudsku inteligenciju još neko vrijeme neće predstavljati imanentnu prijetnju.

Ipak, kao i u svakom dobrom horor filmu, prijetnja najčešće nije tamo gdje je očekujemo, već se uvijek krije iza ugla. U našem slučaju veću prijetnju predstavlja sve šire korištenje natruha takozvanog 'semantičkog weba', odnosno sposobnosti mreže da na osnovi već pretraživanih podataka i termina koji najčešće bivaju korišteni naše upite povezuje u cjelinu. Iako takvo pretraživanje ima svoje prednosti (ukoliko upišemo nekoliko pojmova, web će pokušati naći nešto zajedničko svim pojmovima), ponekad jednostavno takva vrsta pomoći postaje totalitarni višak.

Primjer koji je nešto banalniji, ali služi kao dobra metafora 'kolektivne inteligencije', a koja zaslužuje više pažnje od humaniziranih robota, svakako je pretraživanje na Googleu. Primjerice, ukoliko u pretraživač upišete ime 'John Stewart', tražeći lik iz znamenitog američkog stripa Green Lantern, Google će vas upozoriti da ste sigurno mislili na izvrsnog televizijskog satiričara Jona Stewarta te će na sljedeće četiri stranice sve poveznice osim dvije biti vezane uz Jona, iako se niste složili s ispravljenom pretragom. Činjenica da je Jon Stewart popularnija osoba na Googleovom pretraživaču gotovo vam onemogućuje da saznate nešto o Johnu Stewartu. U tom, ponešto zaoštrenom kontekstu, pretraživač postaje stroj 'ideologije popularnog', a njegova enciklopedijska širina zaustavlja se na onome što Google misli da bi nam koristilo.

Utoliko, možda živimo u vremenu u kojem pretpostavke preminulog Johna McCarthyja bivaju zamijenjene dosad nevidljivom prijetnjom. Možda distopijska budućnost neće sadržati pametne i opake androide željne osvete, već mrežne alate koji će ispravljati naša pretraživanja i upite jer im 'glas većine' ili 'popularna pretraživanja' govore da zasigurno mislimo krivo. Ljudska je povijest ispisana situacijama u kojima smo opasnost uvijek detektirali kao prijetnju Drugog, dalekog susjeda (terorist u toj konstelaciji nikada nije Hrvat, već daleki musliman). Promatranje umjetne inteligencije nije ostalo imuno na egzotizaciju te vrste. No kao što prijetnja stvarnog svijeta najčešće proizlazi iz našeg dvorišta, tako nije teško zamisliti budućnost u kojoj 'umjetna inteligencija' biva zamijenjena 'kolektivnom inteligencijom' – budućnost u kojoj strojevi neće razmišljati bolje od nas, već budućnost u kojoj ćemo dopustiti strojevima da razmišljaju umjesto nas.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi