Ruski sateliti već godinama prate europske letjelice u orbiti, a nedavna upozorenja o presretanju komunikacija ponovno je otvorila pitanje sigurnosti svemirske infrastrukture. Iako su europski dužnosnici tek nedavno javno upozorili na taj problem, riječ je o aktivnosti koja traje više od desetljeća
Još od ruske okupacije Krima 2014. godine dva ruska satelita prate europske letjelice u orbiti. Riječ je o uređajima koji se namjerno približavaju drugim satelitima, dovoljno blizu da izazovu zabrinutost da njihova svrha nije samo promatranje.
Takvi manevri već su izazivali diplomatske reakcije. Francuska ministrica obrane Florence Parly 2018. godine optužila je Rusiju za špijunažu nakon što je njezin satelit uočen u blizini francusko-talijanskog vojnog komunikacijskog satelita. I prije toga dvije letjelice kompanije Intelsat bile su mete sličnih ruskih operacija, piše The Conversation.
vezane vijesti
Ovakve aktivnosti u svemiru poznate su kao operacije bliskog prilaza i susreta (RPO – rendezvous and proximity operations). U njima se svemirska letjelica namjerno približava drugom objektu u orbiti da bi pristala uz njega ili djelovala u njegovoj neposrednoj blizini. Takve operacije postaju sve češće u geostacionarnoj orbiti (GEO), gdje sateliti ostaju fiksirani iznad istog dijela Zemlje.
Same po sebi, RPO operacije nisu nužno prijetnja. U nekim slučajevima koriste se za dopunjavanje goriva satelitima, produljenje njihova radnog vijeka ili uklanjanje neaktivnih letjelica i svemirskog otpada kako bi se orbitu održalo sigurnom za buduće misije. Problem nastaje zato što je riječ o tehnologiji dvostruke namjene – može se koristiti i u civilne i u vojne svrhe. Zbog toga je u praksi često teško procijeniti stvarnu namjeru takvih manevra.
Tajanstveni 'inspektorski' sateliti
Dva ruska satelita, lansirana 2014. i 2023. godine, poznata kao Luč/Olimp 1 i Luč/Olimp 2, smatraju se dijelom ruskog programa za otkrivanje tehničkih slabosti satelita zemalja NATO-a. Da je njihova zadaća bila samo povremeni pregled, europske vlasti vjerojatno ne bi imale ozbiljnijih primjedbi.
Približavanje satelitima radi analize njihove konstrukcije nije nova praksa niti je ekskluzivno ruska. Primjerice, američki sateliti iz projekta Geosynchronous Space Situational Awareness Program (GSSAP) u prošlosti su se približavali drugim letjelicama i na udaljenosti manjoj od deset kilometara, a slične usluge danas nude i komercijalne tvrtke.
Australska kompanija HEO nedavno je, primjerice, preletjela pokraj klasificiranog kineskog satelita da bi analizirala njegove tehničke karakteristike. Takve informacije u teoriji se kasnije mogu koristiti za njihovo ometanje ili onesposobljavanje.
No ruski sateliti ponašaju se drukčije: često mjesecima prate iste ciljeve i povremeno im se približavaju na svega pet kilometara. Takav obrazac ne odgovara tipičnoj inspekcijskoj misiji jer obično podrazumijeva kratko približavanje, snimanje cilja i potom novu putanju.
Primjerice, američki sateliti iz projekta GSSAP-a obično djeluju u paru i koriste svojevrsnu taktiku 'kliješta': jedan se nalazi iznad geostacionarne orbite i promatra stražnji dio ciljanog satelita, a drugi kruži ispod njega i nadzire prednju stranu.
Presretanje komunikacija
Za razliku od toga, ruski sateliti Luč zapravo su sustavi za elektroničko izviđanje, odnosno prikupljanje signalnih obavještajnih podataka (SIGINT).
Postavljanjem između satelita i njegove zemaljske stanice mogu presretati signal i prisluškivati komunikaciju europskih letjelica, uključujući one koje koriste kompanije Eutelsat i Intelsat, a ti sateliti omogućavaju komunikacijski kapacitet europskim vojskama za sigurne veze.
Promatraju li se izolirano, ovi sateliti prije se mogu smatrati platformama za nadzor nego pravim protusvemirskim oružjem, odnosno sustavima koji mogu izravno onesposobiti druge letjelice. Njihova je osnovna funkcija prikupljanje informacija, pa sami po sebi ne predstavljaju neposrednu sigurnosnu prijetnju.
Širi geopolitički kontekst
No svemir se sve više promatra kao produžetak geopolitičkih napetosti na Zemlji i ruske aktivnosti u orbiti stoga se često tumače kao dio šire strategije stjecanja vojne ili političke prednosti.
U tom kontekstu operacije satelita Luč mogu se smatrati i signalima europskim državama da su njihovi svemirski sustavi potencijalno ranjivi. Njemački general Michael Traut, zapovjednik njemačkog Svemirskog zapovjedništva, upozorio je da su ruski sateliti vjerojatno presreli i tzv. zapovjedne veze svojih ciljeva.
Riječ je o sigurnim komunikacijama kojima zemaljske stanice satelitima šalju operativne naredbe. Ako bi Rusija uspjela replicirati te signale, teoretski bi mogla pokušati ometati ili manipulirati radom europskih satelita. Takav scenarij podsjeća na ruske hibridne aktivnosti protiv europske podmorske infrastrukture, naime Rusija je godinama potajno mapirala zapadne podmorske kabele, a posljednjih godina zabilježeni su i incidenti u kojima su presijecane optičke veze.
Kako Europa može odgovoriti
Europske države posljednjih godina počele su otvorenije govoriti o tim prijetnjama. Jedan od prvih koraka bilo je javno objavljivanje informacija o ruskim aktivnostima u geostacionarnoj orbiti jer su svemirske operacije tradicionalno bile obavijene velom tajnosti.
Veća transparentnost može pomoći u delegitimizaciji takvih aktivnosti na međunarodnoj razini, ali i opravdati razvoj europskih sustava za obranu u svemiru.
Zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke tako otvoreno raspravljaju o potrebi razvoja vlastitih protusvemirskih sposobnosti. Rusija je, naime, već demonstrirala i druge orbitalne tehnologije koje koriste slične manevre bliskog prilaza, ali se mogu upotrijebiti i kao oružje protiv satelita. Bez šireg skupa obrambenih alata Europa bi mogla biti izložena sve agresivnijim aktivnostima u svemiru, za koje trenutačno nema adekvatnu zaštitu.
