Katherine iz tog djela, a mnogi će se sjetiti briljantne međuigre Elizabeth Taylor i Richarda Burtona, očit je primjer onoga što se u antičkoj Grčkoj nazvalo kolerikom, osobom sklonom žestokim ispadima i tvrdoglavosti, sve zbog toga što joj 'žuta žuč', ili 'koler', prodre u krv.

Tko zna, možda je to izvor i ovdašnje uzrečice o 'žutoj minuti'. Možemo se danas smijati tim teorijama, ali one su među nama tisućama godina.

Uz već spomenute kolerike, ljude su kroz povijest dijelili još na depresivne melankolike s viškom 'crne žuči', flegmatike, umirujuće i nježne tipove čijom krvlju teče flegma, te sangvinike – dobroćudne i druželjubive ekstroverte preplavljene toplom krvlju, o čemu, tvrdilo se, svjedoče njihovi rumeni obrazi.

Nastala prema zaključcima starogrčkih učenjaka, teorija je ostala utjecajna sve do razdoblja prosvjetiteljstva, zbog čega ju je koristio i Shakespeare. Po njoj su se određivali medicinski postupci, ali i životni stil, jer vjerovalo se da i način prehrane utječe na spomenute oblike ljudske osobnosti. Zato Petruchio ne dopušta Katherine da jede išta ljuto ili jako začinjeno. No važnim se smatralo i mjesto na kojem netko živi i boravi. Skoro kao feng shui.

Jasno, razvoj znanosti doveo je u pitanje drevnu teoriju u 16. i 17. stoljeću, posebno detaljnijim proučavanjem ljudskog tijela, boljim razumijevanjem krvne cirkulacije i otkrićem mikroskopa. No i uz sve to, teorija je još dugo tinjala. Pa i danas, kad znamo da našim ponašanjem ne upravljaju žuč i flegma, neki odjeci humoralne teorije mogu se naći u psihološkim modelima utemeljenim na znanosti.

Ali vratimo se još u prošlost. Korijeni humoralne teorije leže u razmišljanjima predsokratovskog filozofa Empedokla iz 5. stoljeća prije Krista, a on je prvi sugerirao da je od četiri elementa - zemlje, vode, zraka i vatre - sazdano sve oko nas, pa i mi sami.

Ipak, obično kao rodonačelnika humoralne teorije uzimamo Hipokrata, slavnog liječnika koji je prvi razvio teoriju o žutoj i crnoj žuči, flegmi i krvi te njihovom utjecaju na tijelo. Nekoliko stoljeća kasnije, u 2. stoljeću naše ere, grčko-rimski filozof i liječnik Galen kodificirao ju je i opisao četiri vrste temperamenta kao odraz ravnoteže temperature i vlažnosti tijela.

Četiri vrste temperamenta

Galenovi i Hipokratovi tekstovi pokrenuli su tisućljetnu opsesiju temperaturom i vlažnošću tijela, hranom i širim okolišem, za koje se vjerovalo da se poklapaju s četiri elementa i četiri godišnja doba, kao i s različitim životnim etapama. Po tom vjerovanju, melankolici su hladni i suhi te povezani sa zemljom, zimom i starošću. Sangvinici su pak vrući i vlažni, a povezani su sa zrakom, proljećem i adolescencijom. Kolerici su topli i vlažni te povezani s vatrom, ljetom i djetinjstvom. Na koncu, flegmatici su hladni i vlažni, a povezani su s vodom, jeseni i zrelom dobi. Važan je bio i izgled.

S druge strane, humoralni tipovi nisu nepromjenjivi i zastupnici ove teorije smatrali su da se unutrašnja ravnoteža može postići dijelom konzumacijom hrane koja odgovara nečijem unutrašnjem 'sastavu'. Flegmaticima se, recimo, savjetovalo da ne jedu breskve i lubenice jer su previše vodene. Liječnici su također preporučivali sredinu u kojoj bi različiti tipovi trebali živjeti da bi stvorili sklad između unutrašnjeg i vanjskog okoliša.

Sve te ideje kroz povijest su bile iznimno otporne, a Galenovi zapisi bili su poput 'svetog pisma' za liječnike do 17. i 18. stoljeća. No na koncu je njihov utjecaj oslabio i zamijenile su ih nutricionističke teorije iz druge polovice 19. stoljeća. Danas se može reći da humoralna teorija živi samo u starim književnim djelima poput onih Shakespeareovih.

U međuvremenu su se razvile brojne druge teorije psiholoških tipova, poput faktorske analize iz pedesetih godina, koja proučava kako se razni oblici osobnosti odnose jedni prema drugima. No malo ih je bilo tako živopisno kao što je to bila humoralna teorija.