U razgovoru za tportal Emir Hadžihafizbegović govori o svijetu na raskrižju, između pristajanja na besmisao i borbe za smisao te o važnosti empatije koju bi, kako kaže, najradije uveo kao školski predmet.

Dotaknuli smo se i njegove impresivne glumačke karijere, kriterija po kojima bira uloge, odnosa kulture i politike u regiji, ali i onoga što ga privatno drži uspravnim: vjere, obitelji, posla i domovine.

Monodrama 'Sve je do nas' obilježila je vašu recentnu scensku aktivnost. Što vas je konkretno inspiriralo za njezino stvaranje i koju poruku najviše želite prenijeti publici?

Ovu monodramu napravio sam još prije pet godina i nekako kao da je čekala svoje vrijeme, možda i šest godina, od 2019. godine, prije korone. I kako sam nekoliko puta rekao, sama je izašla iz te ladice. U ovih zadnjih pet godina imao sam puno drugog posla, dakle snimio sam šest igranih filmova na raznim meridijanima. Najznačajniji sam snimio u Hrvatskoj, film 'Lijepa večer, lijep dan' Ivone Juke i producentice Anite Juke. Za tu ulogu dobio sam i glavnu nagradu u Njemačkoj. Prije toga snimio sam film s Pjerom Žalicom 'Praznik rada', radio sam još jedan film u Bosni i Hercegovini, jedan u Sloveniji, sve u svemu bilo je puno posla, teatarskih predstava i onda živeći zadnjih skoro dvije godine sveopću destrukciju u državi BiH, srušen sustav vrijednosti, bizarnu i trivijalnu političku realnost, ta monodrama sama je izašla iz ladice i ja sam je krenuo igrati. Dakle to je moj osobni krik, kako to volim nazvati, o stanju u društvu. Ali ona je zapravo opće mjesto destrukcije nadolazećeg matriksa na koji ćemo ili pristati i ostati u njemu te svoje živote učiniti besmislenima ili ćemo se s tim matriksom i tim paralelnim svijetom boriti i napraviti ambijent u kojem život ima smisao, u kojem neke civilizacijske vrijednosti imaju smisao. Zapravo, urušavanje pravnih uzusa u cijelom svijetu došlo je i do naših haustora. Dakle ni kućni savjeti nisu više što su bili, a kamoli Bijela kuća, Kremlj, Kina, Indija, Europska unija, naši sabori, naše vlade... Sve je to poprimilo ukus trivijalnog, bizarnog i, ne želeći otvarati nikakvu teoriju zavjere, mi zaista živimo u destruiranom svijetu i planet je na raskršću. Ili će život učiniti smislenim ili će život postati besmislenim.

Predstava progovara o položaju pojedinca u surovom neoliberalnom kapitalizmu, razapetog između borbe za egzistenciju i težnje za slobodom. Je li umjetnik danas slobodniji nego ikad ili se susrećete s autocenzurom?

Često se sjetim knjige 'Praznina ere' čuvenog filozofa Gillesa Lipovetskog. On je profesor u Grenobleu i ta njegova knjiga napisana je prije 40 godina. Sada je aktualnija. Inače su mnoge knjige koje su nagovještavale neku duhovnu apokalipsu danas mnogo aktualnije nego kad su nastajale. Pa i Orwellova '1984' nekako je danas pitkija, razumljivija, realnija i točnija nego kada je nastajala. Lipovetsky kaže da dolazi vrijeme u kojem će ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla. Da ne postoji unutar ove sintagme i ove teze riječ osvijestiti, ne bi to bila neka naročito zanimljiva rečenica. Dolazi vrijeme u kojem će ljudi živjeti bez cilja i smisla. Pa to vidimo. Ali to da će ljudi osvijestiti, dakle racionalizirati, podrazumijevati da je moguće živjeti bez cilja i smisla, to je zaista paljenje crvenog alarma i odluke na kakav način želimo stvoriti duhovni ambijent i popraviti ili pristati na stanje duha. Pripadam onom profilu ljudi koji ne pristaje na matriks, na paralelni sotonski svijet, na scenu u osnovnim školama gdje se djeci sa sedam, osam godina nudi da se odluče koji će spol prihvatiti.

Uvođenje empatije kao nastavnog predmeta

Pokraj nas te stvari prolaze kao u bajci 'Carevo novo ruho', nitko ne smije reći da je car gol. Je li to postala pošast na koju pristajemo i za koju mislimo da je sasvim normalna ili ćemo joj se suprotstaviti, sve je do nas. U svojoj predstavi zapravo govorim o tome da smo mi suvereni vladari svog života i toga kako, osim radnog vremena, ispunjavamo dane. Dakle netko je novinar, netko automehaničar, netko je liječnik, astronaut, frizerka i tako svoje zadano vrijeme svi ispunjavamo. Sad igram tri predstave i to je moja egzistencija, od toga živim, to je moj posao već 40 godina. Ali mimo poslova, svoj život možemo organizirati na način na koji želimo i tu nam se nitko ne može miješati. Ta vrsta odluke koju uglavnom ljudi pogrešno donose provocirala me i još uvijek se pitam - ako je sve do nas, zbog čega živimo tako turobne živote, bez osmijeha, empatije? Koja je suština ljudskog života? Nedavno sam rekao da bih uveo empatiju kao predmet i to u osnovne i srednje škole. Uveo bih ga kao nastavni predmet i napravio udžbenik iz empatije, jer kada nestane empatije, kada nestane suosjećanja, kada ne reagiramo na tuđi problem, patnju, strašne stvari koje se događaju - postajemo bezlični i pretvaramo se u zombije.

Karijera i iskustva

Iza vas su brojne uloge. Kako birate teme i likove o kojima želite progovarati kroz kazalište i film?

Iza mene je 130 uloga: 71 u igranom filmu, blizu 40 kazališnih premijera i sigurno još 20-ak uloga po raznim serijama, kako u Bosni, tako u Hrvatskoj, te nekoliko radiodrama. Dao sam i glasove junacima iz crtića. Svakoj ulozi se posvećujem potpuno isto, bilo da je to epizoda, neka srednja ili glavna uloga. Naigrao sam se dakle i antičke drame i commedie dell'arte i renesansne komedije, dakle raznih teatarskih profila i žanrova, filmskih uloga od ubojica i loših momaka do ljubavnika... ali kod mene ne postoji drugačija posvećenost epizodi, maloj ili velikoj ulozi. Recimo, u Hrvatskoj sam snimio 19 igranih filmova, od toga kao raritet četiri s Brankom Schmidtom. Branka jako volim, a ta četiri filma imala su sedam radnih dana, što je jako zanimljivo jer kod mene ne postoje dobre, velike i male uloge, nego dobre i loše.

Prihvatio sam svaku ulogu koju mi je on ponudio, pa tako u 'Metastazama' imam dan i pol snimanja, ali to što sam napravio koristilo se za trailer filma i jako sam ponosan na taj rad s njim. To je na neki način i savjet mladim glumcima - da nikada ne gledaju u sinopsis, košuljicu, scenarij, u plan snimanja tražeći koliko dana snimaju, nego što snimaju. Odbijao sam glavne uloge i to u vremenima u kojima sam bio podosta financijski ugrožen. To su vremena poslije prestanka agresije na BiH. Sve pare koje sam imao u ratu sam potrošio uglavnom na kvalitetnu hranu jer nisam htio da obitelj i ja jedemo konzerve iz 50-ih godina. Zatekao sam se tada u totalnoj financijskoj, kako bih rekao, oskudici, ali tada sam odbio uloge koje nisu prolazile kroz neku moju duhovnu vertikalu, u kojima se nisam vidio, loše sam se osjećao izgovarajući replike, ali prihvaćao sam uloge od jedan ili dva dana snimanja. Ta vrsta odgovornosti i posvećenosti kasnije se isplatila i sad sam u fazi da selektiram i biram što ću igrati. Egzistencijalno sam prilično neovisan i zaista sada biram uloge, kao što sam ih birao i prije 30 godina.

Kako gledate na ulogu umjetnika u društvu, posebno u složenim vremenima za regiju? Kako vidite današnji odnos društva i kulture te što biste promijenili u kulturnoj politici?

Kultura je na margini ne samo kada je u pitanju društveni kontekst u kojem ja živim, to su uglavnom dvije države, Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Hrvatska je u nešto boljem položaju i ipak se mnogo više izdvaja za kulturu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, ali to što Hrvatska izdvaja nije dovoljno za promociju kulture na način na koji to rade neke druge zemlje. Ne bih rekao države s više novca, nego s više odgovornog tretmana kulture. U zadnje vrijeme zapravo prisustvujemo atrofiji kulturnog segmenta. U vrijeme korone Broadway nije radio godinu i pol, Metropolitan Opera nije radila godinu i pol, a nama su u kazalištima naređivali da moramo imati razmak od šest do osam metara od jednog do drugog gledatelja. Pritom su tramvaji u Sarajevu bili krcati i ljudi su jedni drugima disali u potiljak.

Kada sam glavnog čovjeka za sigurnosnu kontrolu u koroni pitao uživo na televiziji zbog čega u teatru, koji ima 200 sjedišta, mogu imati najviše 40 ili 50 gledatelja, a da su tramvaji u Sarajevu puni, on nije znao odgovoriti na to. To zorno govori o tome da je jedan od razloga te koronske sigurnosne pomame bio vrlo izrežiran. Kultura je mjesto rađanja mislećih ljudi, gdje se otvaraju problemi, gdje se polemizira, gdje se u pomoć pozivaju Aristotel, Platon i Sokrat, gdje se još jednom obnavlja gradivo Sofokla, Aristofana, Thomasa Manna, Gogolja, Čehova, Arthura Millera. I takvi ljudi neoliberalnom kapitalizmu, u njegovoj najsurovijoj formi, nisu potrebni. Potrebni su oni koji nose pelene 12 sati, koji ne mogu otići do toaleta, koji stoje za nekim proizvodnim trakama, oni koji udišu nečist zrak. Potrebni su dakle zombiji koji ne misle. U tom kontekstu više ne smatram nikakvom teorijom zavjere da se na kulturu krenulo kao na aždaju koja multiplicira misleće ljude. Tako da se mi kulturni radnici moramo izboriti za mjesto kulture koje joj civilizacijski pripada.

'Volim čitati rječnike'

Što mislite, mogu li nove generacije umjetnika donijeti autentičnost i karizmu kakvu ste donosili vi i velikani poput vas?

Autentičnost se stječe nepristajanjem na manipulaciju, osobnim stavom, samopouzdanjem, prestankom straha. Zapravo tamo gdje prestaje strah – počinje samopouzdanje. Samopouzdanje je za mene jedan od najznačajnijih kvalitativnih ljudskih, moralnih i etičkih atributa. Kada bih morao u znaku jednakosti stavljati život jest jednako što, a imam pravo staviti samo jednu riječ, stavio bih život jednako – samopouzdanje. Čovjek koji ima samopouzdanje spreman je izaći na crtu i humanoj inteligenciji i Klausu Schwabu i Elonu Musku i svim banditima koji ruše demokraciju, koji ruše pravni sustav, kojima više nijedna svjetska institucija ne predstavlja ništa, je li to Svjetska zdravstvena organizacija, Ujedinjeni narodi, Europska unija, sabori i vlade raspoređeni po cijelome svijetu. Mislim da velike korporacije, banke, koliko god to zvučalo kao teorija zavjere, zaista ti neki ljudi u sjeni upravljaju cijelim svijetom. Duboko vjerujem u teoriju limesa. Limesi kod Klaića imaju dvostruko značenje, a to je rječnik koji najviše volim.

Inače, volim čitati rječnike. Da bi razumio knjigu, moraš prvo poznavati riječi. Kod Klaića stoji da su limesi, a to svi znamo, granice Zapadnog Rimskog Carstva, ali odmah ispod ima drugo objašnjenje, a to je da je limes granica osjetljivosti. Sada kažem, kao u prethodnom pitanju, svijetu je na raskršću - hoće li se uspostaviti limes i hoće li ta granica osjetljivosti prekipjeti pa da svi mi dobro odgojeni, misleći ljudi, odrastali u sustavu vrijednosti koji je neko opće mjesto civilizacijskog koda, pristati da nas stave u torove, tvornice, u mjesta bez kulture ili ćemo svi glasno progovoriti i obračunati sa sustavom ili sustavima u kojima je mali, obični čovjek ništavan, bezvrijedan.

Razmišljanje o vrijednosti života

Jednom sam razmišljao o tome koja je to najjeftinija stvar na svijetu, koji je predmet ili nešto što možete držati u ruci - najjeftiniji. Onda sam u nekoj trgovini vidio da dvije stotine ili čak tri stotine čačkalica u nekoj plastičnoj kutiji košta 1,5 eura. Kada 1,5 eura podijelite s 300, zapravo shvatite da je ona mala čačkalica najjeftinija stvar na svijetu koju držite u ruci. Ali ima nešto još jeftinije od te čačkalice - to je ljudski život. Dakle stotine tisuća, milijuni ljudi još uvijek ginu u Ukrajini. Četrdeset tisuća djece ubijeno je u Gazi. Ljudski život postao je jeftiniji od te jedne čačkalice. Kada to spoznate, racionalizirate, osvijestite da je vaš život ugrožen pritisnutim pogrešnim dugmetom na nekoj atomskoj bombi upućenoj milijunima ljudi, onda htjeli li ne htjeli morate ući u neku vrstu obrambenog mehanizma i početi se boriti onime što najbolje znate raditi. Platon je to u svojoj 'Državi' najbolje objasnio. Ima rečenicu da je idealna država ona u kojoj svako radi svoj posao najbolje što zna i - točka. Izgleda trivijalno, bizarno, izgleda kao neka proširena rečenica koju svako može sročiti, a kad je analizirate, ona ima ogromnu dubinu. Nažalost, našim životima bave se neki mediokriteti, polusvijet, nerealizirani ljudi. U tom kontekstu govori moja predstava 'Sve je do nas'.

Nedavno nas je napustila pjevačka legenda, vaš prijatelj Halid Bešlić. Koja vam je najdraža uspomena s njim iz zajedničkih susreta ili trenutaka?

Halid je bio moj veliki prijatelj. Njegov odlazak je veliki gubitak i za glazbenu scenu, ali i za neki socijalni trenutak koji je u druženju s njim meni bio vrlo bitan. Upoznao sam ga 1981. godine u sarajevskom kafiću, zvao se Lisac. Iza nas su 44 godine druženja i kad to pomnožite s najmanje 20 druženja godišnje koja nisu trajala manje od tri sata, onda je to blizu 1000 susreta na raznim mjestima i destinacijama - od Bosne, preko Hrvatske, do Amerike, Australije. Sretali smo se na turnejama po Skandinaviji, razmimoilazili na turneji u Sidneyju, na Novom Zelandu. To je čovjek koji mi je puno značio i ako postoji ta priča o uspomenama, onda se često se sjetim tih naših druženja pa mi se učini da je još uvijek blizu mene.

Nenametljiv autoritet

On je bio neobično dragocjen čovjek. Halid je recimo imao svoju osobnu ogromnu biblioteku, bio je fan srednjovjekovne Bosne, čitao je neke klasike, Mešu Selimovića, ozbiljnu literaturu, dolazio na predstave, išao na koncerte i bio samozatajan, nenametljiv autoritet. Volim tu dominaciju iz drugog plana. I sam sam takav. Više sam slušač nego govornik. Volim slušati ljude, nešto nekad i ja kažem, ali kad dobro analiziram situaciju oko sebe i vidim tko sa mnom sjedi i ima li smisla uključivati se u neku polemiku i razgovor. Takav je bio i Halid. On je i svakodnevno vrlo uspješno rješavao komplicirane križaljke. Bio je iz raznih konteksta zanimljiv čovjek, ne samo kao izvođač 'Miljacke', 'Prvog poljupca' ili 'Romanije'.

Koliku je ulogu obitelj imala kao oslonac kroz sve ove godine vašeg javnog i često zahtjevnog života?

Obitelj mi je jako bitna. Inače često govorim da stojim na četiri stupa. Prvi je vjera u Boga, drugi je moja obitelj, treći je moj posao i četvrti stup moja domovina Bosna i Hercegovina. Naravno, obitelj je tvrđava u koju se svaki čovjek sklanja nakon napornih poslova, stresa, vrlo kompliciranog - premda je to smiješna riječ - života koji svi sada živimo na planetu, naravno najviše nakon ovog tehnološkog praska koji nas je otuđio. Svi jedni drugima manje idemo u posjete, a sve se to opet svodi na moju monodramu - sve je do nas, sve to možemo resetirati, sve možemo ponovo napraviti lijepim. Međutim čovjek je sklon navikama i kad uđe u tu matricu, matriks, bolje reći, onda je potreban dodatni napor da se iz toga izađe. I dalje možemo nedjeljom ići na izlete, vikendom posjećivati drage ljude, ići u kino, u teatar, čitati dobre knjige, slušati muziku pred ugašenim televizorom. Mislim da moj životni lajtmotiv postaje ugašeni televizor. Ugašeni televizor će nam svima popraviti mentalno stanje.