Među brojnim zagonetnim običajima koje su ljudi njegovali u prošlosti malo ih je tako bizarnih kao što je deformiranje, odnosno izduživanje lubanja. Dapače, ta je praksa toliko izvan načina razmišljanja modernih ljudi da se često nije nalazilo drugo objašnjenje tog fenomena osim da su u pitanju posmrtni ostaci davnih svemiraca
Jasno, ta teorija je daleko od istine, ali i dalje izaziva pažnju, isto kao i one da se taj okrutni običaj oblikovanja lubanje od ranog djetinjstva vezuje uz neke civilizacije koje volimo smatrati manje civiliziranima. Recimo, još postoje zapisi prvih španjolskih osvajača koji su kod domorodaca u današnjem Peruu otkrili pripadnike naroda Collagua s izduženim, šiljastim glavama.
No primjerci 'čunjoglavih' kostura nađeni su na svim kontinentima osim Antarktike, a polako se rasvjetljuje i zagonetka zbog čega se to radilo.
vezane vijesti
Arheolozi danas smatraju, najviše temeljem nalazišta u Južnoj Americi, da je ovaj običaj imao različite ciljeve. Kod nekih naroda duguljasta glava, pažljivo oblikovana od djetinjstva, značila je oznaku društvenog statusa, ali drugdje se znalo dogoditi da imaju različite oblike čak i među članovima uže obitelji, što upućuje na to da nije bila u pitanju oznaka pripadnosti grupi. Pored toga, osim prostorno, običaj je bio jako dugo prisutan u ljudskoj prošlosti.
Na koji se način to radilo? Sve je počinjalo dok su djeca još bila bebe i kad je dovoljno omotati glavu platnenim trakama da bi se oblikovala lubanja. Zvuči okrutno, ali to je slično oblikovanju stabala kod bonsai tehnike. Čak i danas se kod nekih beba može primijetiti da se glava oblikuje plosnato ovisno o načinu spavanja, pa liječnici preporučuju roditeljima da im stave svojevrsne kacige.
Najmanje dva 'alata'
Arheolozi su otkrili najmanje dva 'alata' korištena za ovaj postupak, a najčešće se to radilo tako da bi se glava bebe omatala kružno kako bi se lubanja oblikovala u izduženi oblik. Sve bi počinjalo otprilike u šestom mjesecu djetetova života, a završavalo bi kad bi napunilo godinu ili dvije. Za 'posao' su obično bile zadužene majke ili babice. Nije to bio jednostavan postupak jer pretjerano stezanje može imati loše posljedice. S druge strane, djeca su se obično lako navikavala na ovu neugodu, a i mozak im se oblikom prilagođavao lubanji.
Najstariji poznati dokaz oblikovanja lubanje nađen je u Australiji i procjenjuje se da su dvije tamo nađene lubanje stare najmanje 13 tisuća godina. Običaj se najviše raširio u neolitu, a u Europu je stigao prije oko 12,5 tisuća godina, nešto kasnije i u Kinu.
O deformiranim lubanjama pisao je još Kristofor Kolumbo, maštovito nagađajući da se to radi kako bi kosti lubanje ojačale i dobile funkciju kacige. Drugi su smatrali da je u pitanju etničko grupiranje, označavanje vojnog ili društvenog statusa, oznaka hrabrosti ili poslušnosti, sve do lakšeg nošenja tereta privezanog remenima za glavu ili neobičnih ideala ljepote. No sve je to bilo iz vizure europskih osvajača, nerijetko obojeno i rasizmom, pa su neki ovaj običaj smatrali izravno usmjerenim protiv Boga.
Kasnije, sve do danas, ipak su primijenjene znanstvenije metode i danas se može reći da je zapravo nemoguće svesti sve ovakve pojave na jedan ili dva razloga. Prije će biti da je u različitim kulturama oblikovanje glava značilo različite stvari, u koje spadaju i neke već spomenute. Uz to, smatraju antropolozi, sigurno ima slučajeva koji su posljedica slučajnosti ili pogrešno izvedenih vezivanja. Tamo gdje je to posljedica vjerskih obreda to treba promatrati kao neke druge religijske prakse, poput obrezivanja.
Premda je ova praksa raširena po cijelom svijetu, te tradicije nisu međusobno povezane i prakticiraju se iz različitih razloga i s različitim rezultatima. Primjerice, u prahistorijskoj Kini i Japanu oblikovanje lubanja vjerojatno je bilo povezano sa statusom, a na taj način djeca su povezivana s elitnim krugovima. U nekim krajevima Azije pak riječ je o ekstremnom načinu za postizanje standarda ljepote u nekoj kulturi. U srednjovjekovnoj Europi oblikovanje lubanja bilo je popularno među Hunima, a smatra se da je bila riječ o pokazivanju višeg društvenog statusa i izraz ljepote.
U dijelovima Afrike, recimo u Kongu, česti su slučajevi formiranja duguljastih i čunjastih glava, no belgijske kolonijalne vlasti zabranile su tu praksu, valjda je smatrajući barbarskom, za razliku od njihovog pokazivanja domorodaca u zoološkim vrtovima ili pokolja lokalnog stanovništva. Zato su na Papui Novog Gvineji oblikovanja lubanja bilježena još u tridesetim godinama 20. stoljeća. A možda netko neće vjerovati, ali u dijelovima Francuske oko Toulousea omotavanje glave kod beba živjelo je još i u 20. stoljeću, često izazivajući deformacije.
