Kako treba reagirati HNS nakon kukastog križa na poljudskom travnjaku?

Kontekst, context (plural contexts)

The surroundings, circumstances, environment, background or settings that determine, specify, or clarify the meaning of an event or other occurrence (Okolina, okolnosti, okoliš, pozadina i/ili uvjeti koji određuju, specificiraju ili čine jasnijima značenje nekog događaja ili drugih pojavnosti).

Sam događaj na poljudskom travnjaku nemoguće je promatrati van konteksta. Bez toga, taj čin postaje poprilično jednostavan, pa i kriminalan, a u svojoj je osnovi zapravo vrlo kompleksan i otvara vjerojatno slijedeće poglavlje u hrvatskom nogometu. No, za početak, odreknimo se prvo nekih nepotrebnih nazovi-činjenica, tj. iluzija.

Prvo je značenje nogometa, koje se u jednu ruku podcijenjuje (s obziorm na to koliko utječe na osjećaj sreće stanovništva), a u drugu precjenjuje. A precjenjuje se kada je riječ o turizmu, jednako kao što se precjenjuje i značenje sporta, barem ovakvog sporta. Činjenica da se kukasti križ vidio na travnjaku Poljuda za turizam je potpuno nebitna. Potpuno garantirano, nitko zbog toga neće otkazati svoje ljetovanje u Hrvatskoj niti odabrati neku drugu destinaciju. Nogomet je općenito za turizam potpuno nebitna stvar, osim što mu šteti kada se igraju velika natjecanja, jer podaci govore kako u to vrijeme oni pravi turisti, koji imaju love i željni su kulture, upravo izbjegavaju zemlje u kojima se igraju velika natjecanja. Kada je natjecanje gotovo, brojke se vraćaju na one prijašnje. Sva istraživanja s kojima sam se susreo govore u prilog tome (ako netko ima drugačije podatke, neka me ispravi).

Jednako tako, ako sam se kao turist zaželio vidjeti Bijele noći ili pogledati najbolji balet u Kirovu, činjenica da Zenit ima rasiste od navijača koji su pri tome i aktivni po pitanju nasilja, neće me spriječiti da odem u Petrograd. Jednostavno, to nema veze jedno s drugim. Postoje sportovi koji utječu na turizam, a prvi među njima je golf, ali tu tezu u ovoj analizi nećemo dodatno objašnjavati. Hrvatskoj, dakle, nije napravljena nikakva realna materijalna šteta, osim javne sramote koju smo pretrpjeli diljem europskih medija. To samo po sebi i nije neka velika stvar, osim kada netko s njome želi manipulirati.

Racionalizacija čina (pod uvjetom da su pretpostavke dobre)

Logično je pomisliti da je onaj tko je iscrtao kukasti križ želio, i uspio, postići dvije stvari. Prva je nanijeti štetu reprezentaciji, kojoj vrlo vjerojatno slijedi rigorozna kazna, a u perspektivi i moguće izbacivanje iz kvalifikacije (iako ono sada sigurno još neće doći), a druga je učiniti to na simboličan način kako bi upozorio/doveo do apsurda (ovisno o razini inteligencije i smisla za humor) situaciju s Uefinom kaznom i fašističkim simbolima. I jedno i drugo napravljeno je s ciljem da se promijene odnosi u hrvatskom nogometu, vjerojatno odlaskom ključnih ljudi iz HNS-a.

Kontekst koji se pritom treba uzeti u obzir je slijedeći: HNS je postao vrlo zatvorena organizacija (gotovo kasta), koja je preuzela kontrolu na kompletnim nogometom (ukinuta su druga bitna tijela), a odluke koje se donose pogoduju vrlo malom broju ljudi koji su međusobno blisko povezani. Za to nema konkretnih dokaza (u smislu ‘neka institucije rade svoj posao’), ali postoji čitav niz činjenica, posljedica i simptoma. Ovo su oni najvažniji:

- Isti ligaški prvak deset sezona zaredom - europski presedan.

- Sudski postupak protiv vrha sudačke organizacije bez dodatnog procesuiranja unutar HNS-a.

- Ukidanje Udruge prvoligaša bez racionalnog razloga.

- Pad posjećenosti utakmica kako reprezentacije, tako i lige (brojke provjerljive).

- Gradnja kampa reprezentacije praktički u centru glavnog grada (odmah do stadiona 10-godišnjeg prvaka) - europski presedan.

- Sumnjive transakcije i posudbe igrača unutar lige (potpuni gubitak fair playa).

- Smijenjen ministar koji je nagovijestio isušivanje močvare, ali ostao na prvom koraku.

- Potpuno ignoriranje Uefinih kazni i njihovih uzroka: ‘Šimunić nije napravio ništa pogrešno’, ‘Imamo najbolje navijače na svijetu’.

Dakle, ako ste ogorčeni ovakvom situacijom, s druge je strane protivnik koji drži u potpunosti konce u svojim rukama i koristi se postojećim stanjem. Vrlo mali broj ljudi posjeduje menadžerske ugovore s igračima koji se preko jednog ili dva kluba, uz asistenciju reprezentacije, plasiraju u inozemstvo, a sve ostaje u kući. A sistem postoji da se takvo stanje i održi, uz podršku i nešto šireg broja ljudi.

Postoji nekoliko načina da se takvom modelu našteti. Prvi je očit, to su službene metode, zakoni i država. Nakon smjene Jovanovića i ‘sudačke afere’ koja nije donijela ništa, ta metoda je očito pala u vodu. Druga metoda je javna borba preko medija i vršenja pritiska. Ta bi metoda bila učinkovita kada biste javnom percepcijom (padom gledanosti i sponzora) mogli utjecati na situaciju. Ali ne možete, jer time niste naštetili biznis modelu cijele priče. A biznis model je ‘upravljanje izlogom’, gdje se s jedne strane plasira igrače, a s druge drži neke velike firme koje ipak žele da ih se veže uz priču o sportskom uspjehu.

Ostaje samo treća metoda, koja slijedi iz biznis modela kojem želite nauditi, a ona znači razbiti taj izlog. Jer jedino tako možete polučiti neki rezultat, jer sve druge metode ne daju učinka. S obzirom da je reprezentacija i dalje poprilično uspješna (kao uostalom i relativno gledajući klubovi), to se očito neće dogoditi samo od sebe, već je potrebno intervenirati izvana. S obzirom na okolnosti - Uefina kazna povezana s potpunim slijepilom HNS-a, koji niti iz bliza nije na vrijeme reagirao dok je bilo vrijeme (kako su trebali reagirati opisano je OVDJE), čini se kao idealna prilika. Kukasti križ tako postiže zapravo dvostruki učinak - udara po biznis modelu, ali i dovodi do apsurda neka politička stajališta onih koji su u vrhu HNS-a.

Racionalizacija je takva da ako se izlog uništi, onda oni koji su od njega napravili biznis model više nemaju razloga držati pozicije. Štoviše, to im postaje i dodatno neugodno, zbog loše javne percepcije. Samim time, taj je čin racionalan. Pitanje je - da li je razuman? Odgovor na to pitanje dobivamo odgovorom na pitanje - možemo li tako u perspektivi učiniti da nogomet na ovoj razini ponovo čini svoju osnovnu stvar, tj. usrećuje ljude (pretpostavka je ovdje da trenutačno značajno manje usrećuje od onoga što bi mogao)? Hoće li se tako količina sreće u perspektivi povećati ili nam slijedi scenarij koji je moguće i lošiji od ovog?

Razumnost čina...

Postojećem se stanju treba priznati kako drži reprezentaciju iznadprosječno visoko, a i klubovi su u posljednje vrijeme u Europi počeli ostvariti vjerojatno nadprosječne rezultate. Cijena toga je sve što se spomenulo u prethodnih osam točaka. Stoga, pravo je pitanje – postoji li uopće neki model organizacije nogometa koji bi mogao zamijeniti postojeći, a da rezultati ostanu isti ili barem slični? To ostaje pitanje za budućnost, iako ta 'utakmica' počinje danas...

Ono što je sigurno je da oni koji su protiv HNS-a (a to su aktivno uglavnom navijači), sada moraju igrati na još višoj razini, za što ćemo tek vidjeti jesu li sposobni. Pri tom, mislim na situaciju na tribinama. Dobar su primjeri BBB-i na utakmicama futsala koji doista pokazuju kako navijaju isključivo pozitivno, kako nema nikakvog straha da netko dođe s djecom na utakmicu, u strahu da će biti izložen bilo fizičkom ili jednako tako degutantnom verbalnom nasilju (koje je u prošlosti bilo itekako zastupljeno, kada su postojale utamice u kojima se većina navijanja svodila na dvije odvratne pjesme – 'Smrdljiva Rijeko...' i 'Ubi Srbina, ubi Tovara...').

Sada je potrebno da navijači pokažu svoju najbolju stranu, bez incidenata, bez koketiranja sa fašističkom simbolikom, bez nasilja i svega ostalog što ih diskreditira. Jer ako će toga i dalje biti, onda jednostavno njihova verzija nije logična alternativa postojećem stanju. Oni, i svi ostali koji su protiv postojećeg stanja moraju biti daleko moralno superiorni u svakom pogledu, jer u protivnom jedino što se može zaključiti je da je 'bolji vrag kojeg poznaješ'. U protivnom, odlazimo u nepoznate vode s alternativom koja je možda i gore od postojeće, baš kao što je to svojevremeno bio Igor Štimac. Potrebno je nešto što se može pokazati kao istinski bolje, a iako nema garancije bolje budućnosti, može se stvoriti barem nada kako je to moguće. Jer u protivnom, opasno je napraviti presedan u kojem se moguće boriti svim dopuštenim sredstvima. Takvi presedani postaju onda pravilo koje dovodi do potpune propasti.