U velikom intervjuu za Sportklub, Domagoj Duvnjak, između ostalog osvrnuo se i na svoje iskustvo s trenerima, izbornicima...

Možete li reći nešto o izbornicima koji su ostavili dubok trag u vašoj karijeri? Počeli ste kod Line Červara, završili kod Dagura Sigurdssona. Koje su najveće razlike i je li Hrvatskoj baš trebao takav jedan eksperiment sa stranim izbornikom?

'Iskreno, ja sam od svakog izbornika nešto naučio. Po meni je trener – trener, glava te ekipe, bilo to u klubu ili u reprezentaciji. Svaki izbornik imao je ono nešto. Dobro ste rekli, bio sam s kadetima i juniorima kad je izbornik bio Irfan Smajlagić, 2006. smo uzeli s kadetima zlato na Europskom prvenstvu. To je nekakav početak moje reprezentativne karijere. Svaki trener, ponavljam, ima ono svoje nešto. Pokušavao sam uvijek biti korektan prema izbornicima. Mislim da imam sa svim izbornicima stvarno dobar odnos i poslije karijere. To je, mislim, najveća pobjeda od svih tih medalja. Mislim da je to ono najbitnije – da sa svakim trenerom, izbornikom mogu sjesti i popiti kavu u miru. Što se tiče Dagura, mislim da se već puno pričalo i reklo. Ono što je on uveo je nekakva mirnoća koja nama trenutačno odgovara. Definitivno izbornik koji zna svoj posao, osjeti ekipu. Tu nema nikakvih, rekao bih, pravila u smislu da kontrolira ekipu. Njemu je najbitnije ono što se pokaže na terenu. I to tko s kim pije kavu, tko ide spavati u pola dvanaest – on je to ostavio sa strane i to mu ekipa vraća na terenu, definitivno'.

Cijeli intervju s Domagojem Duvnjakom pročitajte OVDJE.