Jedna od najutjecajnijih i najzatvorenijih bankarskih dinastija na svijetu našla se u središtu javnog obiteljskog sukoba. Iza zatvorenih vrata švicarskog dvorca, koji upućeni opisuju kao 'mini Louvre', vodi se pravna i emotivna bitka za umjetnine vrijedne milijarde eura i za pravo odlučivanja o obiteljskom nasljeđu
Nakon desetljeća diskrecije koja je graničila sa šutnjom, obitelj Rothschild suočava se s dubokim unutarnjim raskolom koji se rješava pred sudovima i u medijima. Na jednoj strani nalazi se Nadine de Rothschild, udovica Edmonda de Rothschilda, istaknutog člana francusko-švicarske grane obitelji, koji je preminuo 1997. godine. Na drugoj je Ariane de Rothschild, sadašnja barunica i udovica njihova jedinog sina Benjamina, koji je umro 2021.
Spor se vodi oko impozantne zbirke namještaja, povijesnih artefakata i slika pohranjenih u dvorcu Château de Pregny, smještenom iznad Ženevskog jezera. Jedan je posjetitelj to zdanje opisao kao 'mini Louvre', a njegova stvarna vrijednost nikada nije javno objavljena.
Pravni spor koji bi mogao imati presedan
Pravni sukob dodatno je zakompliciran činjenicom da se Nadine na dio umjetnina formalno počela pozivati tek nakon smrti sina Benjamina. Upravo na tome Ariane gradi jedan od ključnih argumenata, tvrdeći da je zakašnjela potraživanja diskvalificiraju kao zakonitu nasljednicu dijela zbirke. Taj detalj nalazi se u središtu treće, još neriješene tužbe, koja bi mogla imati dalekosežne posljedice za budućnost cijele kolekcije.
Slučaj se pritom pomno prati ne samo zbog bogatstva uključenih strana, nego i zbog mogućeg presedana koji bi mogao otvoriti pitanje privatnih zbirki od nacionalne i međunarodne kulturne vrijednosti.
Goya, Rembrandt i zabrana pogleda
Obitelj Rothschild sustavno izbjegava javno govoriti o točnom sadržaju zbirke u Châteauu de Pregnyju. Poznato je, međutim, da se ondje nalaze komadi namještaja iz vremena Luja XVI., kao i djela Goye, Rembrandta, El Greca, Fragonarda i Bouchera. Fotografiranje i nenajavljeni posjeti strogo su zabranjeni.
Dvorac pritom nije samo spremište umjetnina, nego i simbol moći, kontinuiteta i zatvorenosti obitelji Rothschild. Smješten na jednoj od najprestižnijih lokacija iznad Ženevskog jezera, godinama je bio lišen bilo kakve muzejske ili edukativne funkcije. Upravo se oko tog pitanja danas lome koplja – treba li nasljeđe takve vrijednosti ostati iza zatvorenih vrata ili postati dio javnog kulturnog prostora.
Nadine de Rothschild u više je navrata isticala kako zbirka, s obzirom na svoju povijesnu i umjetničku važnost, 'pripada muzeju', dok Ariane smatra da je riječ o obiteljskom nasljeđu koje svoju vrijednost crpi upravo iz cjelovitosti i konteksta u kojem je nastajalo desetljećima.
U sudskim dokumentima Ariane de Rothschild optužila je stariju barunicu da je pod utjecajem svojih savjetnika, povukavši paralelu sa slučajem Liliane Bettencourt, nasljednice L’Oréala. Nadine takve optužbe odlučno odbacuje.
'Poznavala sam Liliane i mogu vam reći da je bila žena koju se nije moglo natjerati ni na što. Ni ja nisam pod ničijim utjecajem', izjavila je Nadine, dodavši kako je boli što kraj života mora provesti u sudskim bitkama. 'Ja sam posljednja barunica svoje generacije'.
Od skromnih početaka do vrha elite
Životni put Nadine de Rothschild daleko je od aristokratskog klišeja. Rođena kao Nadine Lhopitalier, odrasla je u obitelji sklonoj komunizmu i napustila dom s 14 godina. Radila je u tvornici Peugeota, bila model umjetnicima, a potom i glumica pod umjetničkim imenom Nadine Tallier.
Edmonda de Rothschilda upoznala je početkom 1960-ih. Prisjećajući se prvog susreta, kasnije je ispričala: 'Pogledao je moj prsten i rekao: 'Lijep je, ali dijamant je, nažalost, lažan.'' Vjenčali su se 1963. godine, a, kako sama kaže, 'od tada su svi dijamanti bili pravi'.
Kao supruga najbogatijeg člana obitelji, Nadine je desetljećima bila domaćica europskoj i svjetskoj eliti, od Kennedyjevih i Audrey Hepburn do Marije Callas i princeze Diane.
Obiteljski slom nakon smrti sina
Nadine priznaje da je bila odsutna majka sinu Benjaminu, kojeg su odgajale dadilje. On je kasnije tvrdio da ga je tretirala 'kao nasljednika, a ne kao sina'. Kada se Benjamin 1999. oženio Ariane, Nadine se povukla iz glavnog dijela dvorca i prepustila ga mladom paru i njihovim četirima kćerima.
Smrt Benjamina de Rothschilda pokazala se kao prijelomna točka ne samo u obiteljskim odnosima, nego i u upravljanju nasljeđem. Do tada potisnute razlike u viziji i autoritetu izbile su na površinu, a nekadašnji kompromisi prestali su vrijediti. Nadine je u potpunosti napustila imanje, dok je Ariane ostala u središtu obiteljskog sustava moći.
Upravo ta prostorna i simbolička udaljenost dodatno je učvrstila dvije suprotstavljene strane, koje danas, unatoč djelomičnim sudskim pobjedama, nemaju zajedničku platformu za dijalog.
Sudske pobjede bez konačnog rješenja
Dosad su obje strane ostvarile djelomične pravne pobjede. Ariane nije uspjela zabraniti Nadine korištenje Edmondova imena za zakladu, dok je Nadine izgubila pravo ulaska u dvorac. Treći sudski postupak, koji se tiče vlasništva nad umjetninama, još traje.
Iz obitelji poručuju kako neće davati izjave 'iz poštovanja prema svim uključenima', naglašavajući da su posvećeni očuvanju i prijenosu obiteljskog nasljeđa.
'Borim se za čast obitelji'
Nadine, međutim, ne skriva razočaranje. 'Naslijedila sam predmete koji se nalaze u Châteauu de Pregnyju, ali ih nisam uspjela preuzeti nakon sinove smrti. Zato sam, nažalost, bila prisiljena potražiti pravdu na sudu', kaže.
Unatoč svemu, vjeruje da će njezine unuke jednoga dana razumjeti njezine motive. 'Ovo nije rat protiv njih, nego sukob između majke i bake. Moja jedina nada je da će shvatiti da to činim zbog časti obitelji.'
Kako će završiti spor oko 'mini Louvrea', pokazat će vrijeme, no jasno je da je diskretni svijet Rothschilda nepovratno izašao iz sjene, i to zbog blaga koje je trebalo povezivati, a ne razdvajati.