U bogatoj karijeri, dugoj više od pola stoljeća, odigrala je nebrojene uloge, no rijetko koja zahtijeva toliko unutarnjeg balansa i emocionalne težine kao lik Mirjane u hit seriji 'Divlje pčele'. Utjeloviti ženu koja vuče konce iz sjene, a čiji se svijet istovremeno nezaustavljivo raspada pod teretom gubitka i straha, zadatak je kojem je Sanja Vejnović pristupila s nevjerojatnim poštovanjem. Mirjana nije klasična negativka; ona je ranjena majka u potrazi za pravdom, zaslijepljena svojom boli.

O tome kako je ušla u um žene s kojom se privatno ni u čemu ne slaže, zašto su joj i nakon toliko godina na setu najdraži slojeviti likovi te kako nakon teških scena pronalazi mir u svojoj kuhinji, otkrila je u iskrenom razgovoru za tportal.

Što ste prvo pomislili kad ste pročitali scenarij za 'Divlje pčele'?

Prvo sam pomislila – ovo je ozbiljno napisano. Osjetila sam čvrstu dramaturgiju i likove koji imaju dubinu. Osjetila sam da je to priča o intenzivnim emocijama, o tajnama koje se uvlače pod kožu i ne daju mira. Radnja u selu Vrilu, surova realnost 50-ih i sudbine likova koji su toliko živi – to mi je odmah govorilo da je ovo priča o onome što ljudi rade kad su ranjeni, kad se boje, kad čuvaju ono što im je najvažnije.

Kad sam došla do Mirjane, pomislila sam da ovo nije obična negativka. A onda sam pomislila: 'Dobro, Sanja, ovo neće biti lako.' Mirjana nije žena koja se igra malim ulozima – ona pokreće stvari iz sjene, i to me odmah zaintrigiralo.

Mirjana je negativka, ali i ranjiva žena. Što vam je bilo najvažnije da gledatelji kod nje ipak razumiju?

Najvažnije mi je bilo da publika osjeti nju kao osobu, ne kao simbol zla. Mirjana intuitivno zna – ili misli da zna – da su sestre Runje odgovorne za smrt njezina sina. To je bol koju nosi svakog dana. Ono što ona ne zna – to da je njezin sin pokušao silovati najmlađu sestru i da su one to zataškale – dodaje sloj tragedije koji je čini još složenijom.

To je žena koja ne može odustati ne zato što je zlobna, nego zato što želi istinu i želi ponovno vratiti onaj komad sebe koji je izgubila. Želi pravdu, čak i kad je gruba i kad vodi u najmračnije kutke njezine duše. Nitko se ne rađa zao – ljudi postaju tvrdi kad se boje.

Bilo mi je važno da se vidi njezin strah. Ljudi često iz straha donose najgore odluke. Nisam je htjela igrati kao hladnu karikaturu, već kao ženu koja panično pokušava zadržati kontrolu nad svijetom koji joj se raspada. Ako publika barem na trenutak osjeti da razumije zašto nešto radi, onda sam uspjela.

Koliko vam je bilo izazovno ući u psihologiju žene koja vuče konce iz sjene, ali joj se izmiče tlo pod nogama?

Vrlo izazovno, jer to je kombinacija moći i nesigurnosti. Ona želi upravljati svime, ali zapravo se boji gubitka – statusa, utjecaja, obitelji. Glumački je to zanimljivo jer stalno balansirate između čvrstine i unutarnjeg raspada.

Mirjana vuče konce iz sjene, ali joj se tlo stalno miče. Ona ne zna cijelu istinu o sinu, ali osjeća da nešto nije u redu. Ta unutarnja konfliktna energija ono je što čini njezinu priču snažnom.

Likovi koji balansiraju između ljubavi, bola i osvete su najteži i najzanimljiviji. Morala sam raditi iznutra prema van, razumjeti njezinu bol, ne suditi je.

'Vjerujem u empatiju'

U čemu se vi i Mirjana ne slažete, a u čemu ste slične i što vas je iznenadilo?

Ne slažemo se u vrijednostima. Ne vjerujem da cilj opravdava sredstvo, niti da se ljubav može kontrolirati. Ne slažem se s njezinim načinima – s idejom da pravo mora biti samo jedno i da se moram boriti do kraja bez obzira na posljedice. Vjerujem u empatiju, u pokušaj razumijevanja drugog čovjeka, pa čak i onda kad se ne slažemo.

Ne slažemo se u tvrdoglavosti. Vjerujem da istina, koliko god bolna bila, oslobađa. Mirjana podređuje istinu svojoj boli. Ona ne traži činjenice – ona traži potvrdu onoga što već osjeća. Možda je razlika u tome što ja pokušavam oprostiti. A Mirjana – ona ne zna kako. To mi je bilo možda najzanimljivije. Mirjana djeluje snažno, kontrolira situaciju, manipulira, pritišće… ali zapravo joj se svijet raspada. Njezin autoritet je obrambeni mehanizam.

Ali slične smo u intuiciji. I ja jako vjerujem u instinkt, u prvi osjećaj, u ono što ne možete racionalno objasniti. Slične smo i u snazi kad je obitelj u pitanju. Ona misli da drži konce, ali zapravo je vodi jedna jedina emocija – gubitak. I tu leži paradoks: što se više trudi dokazati krivnju sestara, to je dalje od istine. Jer istina bi srušila njezinu sliku o sinu.

Kao glumica, morala sam stalno držati taj unutarnji lom. Izvana čvrsta, iznutra krhka. To je izazov, ali i privilegija.

Volite li više pozitivke ili slojevite likove?

Slojevite. Uvijek. Slojeviti likovi vas testiraju. Oni su bliži stvarnom životu. U stvarnosti rijetko postoje čiste pozitivke i negativke. Svi smo kombinacija svjetla i sjene. Pozitivni likovi su lijepi i jednostavniji da biste ih zavoljeli iz prve. Nakon toliko godina na sceni izazov mi je najvažniji. Kad publika burno reagira – bilo ljubavlju, bilo ljutnjom – to znači da ste ih dotaknuli.

Je li vam draže kad publika kaže 'ne mogu vas smisliti' ili 'baš vas volim gledati'?

Kad kažu: 'Ne mogu vas smisliti u seriji!' – to je profesionalno najveći kompliment. To znači da ste pogodili srž lika. Jer kad je reakcija snažna, znači da je lik živ. Mirjana nije tu da bude simpatična. Ona je tu da izazove. I, iskreno, meni je kao glumici zanimljivije istraživati tamu nego igrati sigurnost. Negativac nikad ne misli da je negativac. To je rečenica koja me vodila kroz cijeli proces. Ali lijepo je čuti i da vas vole gledati, čak i kad ste 'zločesti'. To znači da je lik živ. Najgore je kad publika ostane ravnodušna.

Je li vam teško kad publika nema empatije za nju, čak i kad se vidi da pati?

Ne, zapravo mi to govori da smo dotaknuli živac. Publika reagira moralno – i to je dobro.

Naravno da bi mi kao glumici bilo drago da ponekad vide i njezinu ranjivost. Ali ne mogu i ne želim braniti njezine postupke. Moj zadatak nije da je opravdam, nego da je razumijem.

Ako publika osjeti odbojnost – znači da vjeruju priči. A možda će s odmakom vremena netko reći: 'Bila je strašna… ali sad je vidim drugačije.'

Koliko vam kostimi i scenografija pomažu?

Nevjerojatno puno. Kad obučem Mirjanin kostim, odmah osjetim njezinu čvrstoću, ali i zatvorenost, kao da nosi oklop. Promijene mi se držanje, hod, čak i način na koji sjedim. Taj vas svijet fizički uvede u vrijeme i mentalitet, što je velika pomoć glumcu. Frizura mijenja pogled u ogledalu.

Scenografija i atmosfera tog vremena pojačavaju osjećaj društvenih stega, časti, srama, obiteljskih hijerarhija…

Nakon toliko uloga, što vam još može biti 'prvi put'?

I nakon više od 50 godina svaki lik donosi osjećaj prvog puta. Novi set, nova kostimografija, novi partneri – uvijek postoji trenutak u kojem se morate prepustiti.

Mirjana je za mene posebno uzbudljiva jer je toliko slojevita. Svaka scena s njom je izazov: ne znate što će njezin instinkt učiniti, a moram iskreno reagirati.

Još uvijek imam tremu. I to mi je drago – jer znači da mi je stalo.

S kim najviše volite dijeliti scene?

Kad imate partnera koji vas iznenadi, koji vam vrati energiju – to vas podigne i učini boljima. Najviše volim scene s kolegama koji me inspiriraju da idem dalje. U 'Divljim pčelama' to su posebno oni partneri koji unose energiju, ali i tišinu, koji dopuštaju da likovi dišu. Kad je scena intenzivna, osjećam da vučemo jedni druge. To nije natjecanje, nego zajednička potpora – svaki pogled, svaka reakcija dodaje sloj. Gluma je ples, a najsnažniji koraci nastaju kad partneri osjete ritam jedni drugih. Gluma je dijalog, čak i kad šutite.

Što je važnije u kuhanju: mjera ili intuicija? I vrijedi li isto u glumi?

Kuhanje je, poput glume, balans između discipline i intuicije. Naravno da postoje pravila i mjere, ali bez osjećaja i hrabrosti da improvizirate – jelo ostaje prazno.

U glumi je isto: tekst je vodič, ali instinkt i osjećaj trenutka čine lik živim.

U kuhanju i u glumi vrijedi isto pravilo – ono je tu da ga osjetite, a ne da ga slijepo slijedite.

Kakve reakcije dobivate na knjige?

Dobivam poruke od početnika, ali i iskusnih kuhara. Najviše me veseli kada netko kaže: 'Nikad nisam kuhala ovako, a ovo je promijenilo moj odnos prema hrani.'

Kuhanje je čin ljubavi – i to ljudi prepoznaju.

Pomaže li kuhanje da 'skinete lik'?

Kuhanje, druženje s obitelji i mirni trenuci kod kuće pomažu mi da se isključim iz svijeta Mirjane i drugih likova. Tada sam samo ja, to je moj povratak sebi. To je tišina u kojoj nestaje sve što nije moje. Kuća je mjesto u kojem vraćam dušu i gdje bol likova ostaje vani.

Vrijeme kao da vas zaobilazi. Što vi vidite u ogledalu?

Vidim iskustvo. Vidim ženu koja je puno toga prošla, naučila i otpustila. Svaka godina, svaka uloga, svaka pogreška i uspjeh ostavili su trag. To nije samo kronološki broj – to su slojevi života i rada.

Godine nisu mjerilo ljepote ili vrijednosti – iskustvo je ono što oblikuje osobu.

Imate li neki mali dnevni ritual?

Da, imam ritual zahvalnosti i tišine prije nego što započnem i završim dan. Kad imam vremena, onda je to šetnja ili meditacija, što mi pomaže da ostanem prisutna, da čujem svoj instinkt i da ne nosim teret uloge izvan seta.

Prisutnost u sadašnjem trenutku daje snagu za sve buduće scene – i u glumi i u životu.