U razgovoru za tportal vidi se i druga strana Mije Dimšić. Autorica koja s godinama piše hrabrije i slobodnije, ali i osoba koja otvoreno priznaje da je ponekad guši izloženost javnosti, spašava se malim privatnim oazama, šetnjama, čitanjem i ljudima koji nemaju veze s estradom. Dok paralelno gradi mentorske priče s djecom i uči ih da greška ne definira talent, priprema novi album: 12 slavonskih pjesama uz koje je odrasla, vođenih nostalgijom i ljubavi prema rodnom kraju, upravo onom emocijom zbog koje joj se publika iznova vraća.

Što vam je bilo najteže u trenutku u kojem se morate okrenuti na nečiji glas, a znate da time nekome mijenjate iskustvo natjecanja?

Blind audicije su mi i ove i prošle sezone bile možda najzahtjevnija etapa 'Voicea' upravo zbog kratkog roka u kojem moramo donijeti odluku tko ide i tko ne ide dalje, a pritom o pjevačima ne znamo ništa. Moramo, naravno, razmišljati i o raznolikosti naših timova, slobodnim mjestima, zabavnom faktoru emisije... i uz sve to nešto i osjetiti tijekom manje od dvije minute. Svake sezone bilo je nekoliko situacija u kojima nam je kasnije bilo žao što smo nekoga 'propustili', ali s količinom audicija koje poslušamo u kratkom roku to je, rekla bih, normalno i ljudski. Upravo u tome i leži ljepota blind audicija i razlog je zbog kojeg ih ljudi vole gledati: sve je točno tako kako vide na kameri, nema mogućnosti promišljanja i premišljanja i reagira se odmah, često i impulzivno.

Koju stvar najčešće morate 'odučiti' djecu kad dođu na scenu (trema, imitiranje…)?

Kod djece koja prije 'Voicea' nisu iskusila sate pjevanja zna biti 'nepravilnog' pjevanja pa se kroz show često iznenade svemu što njihovo tijelo zapravo može i intuitivno zna kad ga se malo usmjeri. To je dio kojim se bave naši vokalni treneri, a mi možda češće obraćamo pozornost na ovaj 'psihički' aspekt pjevanja, također izuzetno važan: kako se opustiti, vjerovati u sebe i povesti publiku na zajedničko putovanje kroz glazbeni broj.

Učim kroz mentorstvo

Kako prepoznate nečiji potencijal: po tehnici, emociji, karakteru ili 'nečemu četvrtom' što se ne može objasniti?

Kod različitih pjevača to budu različiti spojevi svega navedenog, ali 'to nešto četvrto' definitivno često presudi, a da ni sami ne znamo izraziti kako ni zašto.

Što ste o sebi naučili kroz mentorstvo – što vam je promijenilo pogled na vlastiti put i karijeru?

Neprestano učim kroz mentorstvo i zapravo je možda to i moje najveće otkriće: nemoguće je nekoga podučiti, a istovremeno ne biti podučen, baš kao što je nemoguće dati, a istovremeno nešto ne dobiti zauzvrat. Imam osjećaj da su moji mali pjevači mini ogledalo mene i mojih vlastitih nesigurnosti i dilema. Kad im nešto govorim, često primijetim da to istovremeno govorim sebi. Osim toga, djeca nas na lijep način podsjećaju da stvari u životu trebamo raditi zato što ih volimo raditi i ne mora postojati nikakav veći cilj od toga, a to je lekcija koja odraslima uvijek dobro dođe.

Imate li mentora iz svog života čiji biste savjet danas prenijeli svojim malim kandidatima?

Imala sam sreću da su mi se kroz život provukli neki iznimni mentori iako većina za sebe možda i ne bi rekla da su bili upravo to. Roditelji su mi još uvijek važni mentori. Ne mislim da djeca trebaju slijepo slijediti put svojih roditelja, dapače, mislim da je mjerilo istinski podržavajućeg odgoja upravo to da znaš što želiš preuzeti od svojih prethodnika, a što napraviti po svome, ali kod mojih roditelja puno je toga što bih uzela. Oni žive svoje živote mirno i ispunjeno, radujući se malim stvarima, ali ipak proaktivno i poduzetno. To je delikatna ravnoteža koju svaki dan treba učiti živjeti i nadam se da je na trenutke i sama uspijem demonstrirati generaciji koja tek dolazi.

Djeca su opterećena svime i svačime

Kako djeci objasniti da je greška normalna i da ne definira talent?

Mislim da se u životu najbolje objašnjava praktičnim primjerom. Kad i sama pogriješim na našim probama, pokušam od toga napraviti nešto čemu ćemo se nasmijati. Svi mi ovaj život i sebe same, po mom mišljenju, malo preozbiljno shvaćamo. Između onoga koji oklijeva i čeka da bude savršen i onoga koji je aktivan i grabi naprijed, znamo koji će pobijediti u bilo koje doba dana ili noći.

Koliko su djeca danas opterećena time 'da budu savršena' zbog društvenih mreža i kratkih viralnih videa?

Mislim da su dosta opterećena svime i svačime, ali to je naravno isto jako individualno i puno ovisi i o njihovoj neposrednoj okolini i odgoju. Kod neke djece se vidi da jednostavno vole pozornicu i prijavili su se da se zabave, a kod neke postoji velik pritisak da prođu dalje i budu 'savršeni'. Ironično je to što uglavnom bolje prolaze ovi prvi. Grčevitost još nikad nikome nije donijela željeni ishod.

Uskoro vam izlazi novi album. Koja je njegova glavna emocija?

Moj novi album je kompletno snimljen i trenutno je u fazi miksanja. Čim završimo taj tehnički dio, najavit ću datum izlaska. Na njemu će biti 12 meni omiljenih slavonskih pjesama uz koje sam odrasla, a jedna od njih, 'Nemoj noći brzo proći' u suradnji s Tomislavom Bralićem i klapom Intrade, već je vani i polučila je stvarno lijepe reakcije, tako da se tim više veselim podijeliti s ljudima i ostatak materijala. Želja mi je da neke od tih pjesama, koje možda i nisu toliko poznate izvan moga kraja, sad čuje širi krug ljudi, posebno ova mlađa publika koja me prati u najvećoj mjeri. Niti vodilje albuma su svakako ljubav prema rodnom kraju te nostalgija prema djetinjstvu i svemu onome što nas nepovratno oblikuje dok upoznajemo svijet oko sebe.

Koliko se mijenjate kao autorica: pišete li danas hrabrije, jednostavnije, direktnije?

Način na koji pišem stalno se i pomalo mijenja, ali nekakav potpis mislim da uvijek ostaje tu. Definitivno bih rekla da sad pišem hrabrije, odnosno više me nije pretjerano briga hoće li netko misliti da je nešto što napišem glupo, a to donosi velik osjećaj slobode.

U šetnji naviru ideje

Osjećate li da publika od vas očekuje 'Miju kakvu poznaje' i koliko ste spremni pomaknuti taj okvir?

Ponekad da, ali i u tom smislu sam se dosta oslobodila. Naši mozgovi jednostavno funkcioniraju tako da sve oko sebe stavljamo u ladice. Na kraju krajeva, moramo tako da bismo se snašli u ovom kaotičnom svijetu pa se ne mogu ljutiti na nekoga što ne prihvaća da se neprestano mijenjam i da, na kraju krajeva, kao i svi ljudi imam milijun lica osim ovog jednog koje sam pokazala u nekom trenutku. Moje je da radim onako kako se meni radi i kako osjećam da želim, a sad, kome će se to svidjeti, a kome ne, tko će zbog toga ostati, a tko otići... mislim da stvarno nije moj problem i nema baš puno veze sa mnom. Nadam se da ću uvijek dobro čuti svoj unutarnji kompas i znati ga pratiti bez obzira na vanjski dojam 'uspjeha ili neuspjeha' kojim će on rezultirati.

Imate li možda neki ritual prije pisanja/snimanja koji vam vraća fokus?

Kad pišem i zapnem, najboljim mi se pokazalo otići u šetnju. U šetnji iz nekog razloga ideje naviru kao lude. Što se tiče snimanja, sve više shvaćam da je najvažnije biti dobro naspavan i onda sve ide, a važna je, naravno, i dobra priprema koja daje osjećaj samopouzdanja, iz kojeg onda dolazi najvještija improvizacija.

Rekli ste 'nekad me guši izloženost i vidljivost'. Što vam pomaže da to prevladate?

Jako mi je važno imati svoj krug ljudi koji nema veze s ovim glazbenim i javnim svijetom. Tada mi se uglavnom ne da ni pričati o pjesmama i projektima. Ovaj tip posla nema radno vrijeme i nikad ga stvarno ne ostavljam iza sebe, pa je ključno imati svoje male oaze u kojima se tako potpuno isključiš. Opuštaju me i čitanje, meditacija, šetnje i čaša dobrog vina. Život na kraju dana stvarno čine male stvari.

Koja pjesma vas uvijek smiri?

'All my love' Coldplaya.

Što vam je trenutno najveća mala radost?

Učenje španjolskog na Duolingu.