Serdar Orcin se za Hurriyet prisjeća trenutka u kojem ga je predstava u srednjoj školi pogodila toliko snažno da si je obećao da će već sljedeće godine i sam biti na toj pozornici, govori o iskustvu koje mu donosi scenski rad, o važnosti obrazovanja i održivosti karijere, ali i o uzbuđenju koje, unatoč 25 godina na sceni, ne nestaje pred novim projektima.

Govorio je i o nagradama, tremi, radu pred kamerom, ljubavi prema kinu i snovima o ulogama koje bi jednog dana volio ostvariti.

Prije nego što započnemo razgovor, željeli bismo vas bolje upoznati.

Rođen sam 1976. godine u Bayburtu. Ondje sam živio do četvrtog razreda osnovne škole, a potom smo se preselili u Istanbul. Srednju školu pohađao sam u gimnaziji Mehmet Beyazıt i upravo sam se ondje prvi put susreo s kazalištem. To je mjesto postalo prekretnica u mom životu. Nakon srednje škole upisao sam Umjetnički centar Müjdat Gezen, gdje sam diplomirao 1999. godine. Od tada, već punih 20 godina, član sam ansambla Gradskog kazališta. Osim Gradskog kazališta, igrao sam i još uvijek igram na različitim scenama.

Rekli ste da ste se s kazalištem upoznali u gimnaziji Mehmet Beyazıt. Zanima nas kako je došlo do toga?

Moja priča o prvom susretu s kazalištem doista je vrlo zanimljiva. Bio sam drugi razred srednje škole i do tada nikada nisam pogledao nijednu kazališnu predstavu. Jednoga dana škola nas je odvela na kazališnu predstavu i, baš poput Orhana Pamuka koji kaže: 'Jednoga dana pročitao sam knjigu i cijeli mi se život promijenio', tako sam i ja jednoga dana pogledao predstavu i cijeli mi se život promijenio. Bio sam duboko pogođen i očaran tom predstavom. Zapravo, u tom trenutku nisam ni znao koju sam predstavu gledao. Toliko me se dojmila da sam samome sebi rekao: 'Sljedeće godine i ja ću biti ovdje.' Kasnije sam saznao da je riječ o Brechtovoj drami 'Pekara'. Nakon što sam se priključio kazališnoj grupi, shvatio sam da je naša školska kazališna sekcija zapravo mali amaterski ansambl koji je svake godine postavljao novu predstavu, osvajao nagrade na natjecanjima i odgojio mnoge ljude koji su danas aktivni u struci.

Iza vas je 20 godina glumačkog iskustva: različite kazališne scene, različiti glumci i redatelji. Što vam je sve to donijelo i koje bi savjete dali mladima koji sanjaju o glumačkoj karijeri?

Za ljude koji završe kazališnu akademiju iskustvo rada na sceni najveći je cilj. Prije 20 godina privatna kazališta nisu bila razvijena kao danas i ljudi su uglavnom morali ući u gradsko ili državno kazalište. Danas, barem u Istanbulu, postoje deseci privatnih kazališta i zahvaljujući njima ljudi imaju priliku stati na pozornicu i steći scensko iskustvo. No televizija, a osobito film, u naše su vrijeme nudili vrlo malo prilika za stjecanje iskustva pred kamerom jer se snimalo vrlo malo filmova. Danas, porastom broja serija, barem mogu steći iskustvo rada pred kamerom, a neke institucije nude i posebnu edukaciju za to. Sve je to važno jer je iskustvo ključno. U takvom okruženju, kao glumcu mi je u profesionalnom smislu iznimno puno dala prilika da na filmu igram različite uloge.

Dogodi se, primjerice, da odigraš jednu ulogu koja ti se 'zalijepi' i onda ti stalno nude slične likove – i meni se to u prošlosti događalo. Kod nas se tek kasnije počelo ozbiljnije razmišljati o glumačkom rasponu, o tome da netko može igrati i ovo i ono, da ga treba vidjeti i u nekoj posve drukčijoj ulozi. Redatelji ranije nisu rado preuzimali taj rizik, no danas ga sve više prihvaćaju. Upravo su mi različite uloge omogućile da se razvijam kao glumac i da samome sebi pristupam iz različitih kutova. Odigrao sam šest-sedam potpuno različitih likova, što u ovoj dobi nije nešto što se lako postiže.

Što se savjeta mladima tiče: ako žele glumu odabrati kao profesiju, prije svega moraju završiti školu. Naš posao izvana izgleda blještavo i lako dostupno – ljudi mogu postati jako poznati preko noći zahvaljujući maloj ulozi. Primijetio sam da mladim glumcima održivost karijere često nije na prvom mjestu. Često vlada razmišljanje tipa: 'Najprije ću postati poznat, a poslije ćemo vidjeti', što je, iskreno, u toj dobi i prirodno. Ali ako glumu žele shvatiti kao profesiju, moraju se obrazovati i steći znanje. Tek tada mogu odabrati svoj put: žele li biti slavni ili žele li se glumom baviti cijeli život.

Trenutačno vas gledamo u seriji 'Tajne prošlosti' - što vas je privuklo ulozi Džihana?

Prvi korak u tome da kažem 'da' nekom novom projektu krije se u samoj priči. Scenarij mi je poslan kako bih procijenio ulogu Džihana, a vrlo je napet i potiče znatiželju. Pročitao sam tri epizode zaredom, u jednom dahu. To je bilo prvo što me se dojmilo. Džihan je vješt u upravljanju složenim događajima i pronalaženju izlaza iz teških situacija. Zahvaljujući svojoj staloženosti i mirnoći, uspijeva okupljati ljude oko sebe. Ima određene ožiljke iz prošlosti, ali je za njih pronašao vlastita rješenja.

Nakon 25 godina iskustva, osjećate li i dalje uzbuđenje pred nove projekte?

Ovaj se posao ionako ne može raditi bez uzbuđenja. No danas se tom uzbuđenju pridružilo i 25 godina iskustva. Ipak, pred svaki novi projekt ponovno me obuzme znatiželja – pitam se kako će sve ispasti.

Svi volimo vidjeti da se naš trud i rad prepoznaju. I vi ste za svoje glumačke uloge osvojili brojne nagrade, kako u kazalištu, tako i na filmu. Tri puta ste dobili jednu od najprestižnijih kazališnih nagrada u zemlji – Nagradu Sadri Alışık. Kako je osvojiti nagradu koja nosi ime takvog velikana?

S velikim poštovanjem. On je jedan od najvećih majstora koje je ova zemlja ikada imala i netko kome se svi divimo. Osvojiti nagradu koja nosi njegovo ime doista je velika čast. Već i sama nominacija uz tako sjajne glumce bila je izvor ponosa, a osvojiti nagradu – to me doista ispunilo. Ponekad, kad kod kuće pogledam nagrade, pozdravim ih (pozdrav Sadriju Alışıku) i tako prođem pored njih.

Što ste osjećali kada su na dodjeli izgovorili vaše ime?

To je vrlo neobičan osjećaj – sretan i uzbudljiv u isto vrijeme. Inače imam jako tremu. Kad se popnem na pozornicu i trebam govoriti, strašno se uzbudim. Ljudi misle da su kazalištarci uvijek opušteni, ali ja nisam takav. Na pozornici mi se tresu ruke i noge. Jednom su htjeli da pročitam poruku za 27. ožujka, Svjetski dan kazališta, ali kad sam izašao na pozornicu, ruke su mi se toliko tresle da nisam mogao čitati tekst. Zato je to za mene vrlo snažan, nabijen i osjećaj pun ponosa.

Osim kazališta i filma, imate i iskustva u televizijskim serijama. Gdje je televizija u vašem glumačkom putu?

Što se televizije tiče, prije 20 godina glumci iz serija teško su nalazili mjesto u alternativnom filmu. Postojala je jasna podjela: filmski glumci s jedne strane, televizijski s druge. No televizija je tako brzo ušla u naše živote da se ta percepcija s vremenom promijenila. U početku sam imao dileme oko rada na televiziji, ali kad sam počeo snimati serije, shvatio sam da su te sumnje bile nepotrebne. Zapravo sam se osjećao vrlo sretno jer sam radio s iznimno kvalitetnim ekipama. Nisam snimio mnogo serija, ali mogu reći da su mi one koje jesam donijele puno u smislu glumačkog iskustva. Ako se maknemo od osobnih preferencija, nema potrebe previše komplicirati – kad pogledamo uspješne serije, jasno je da je televizija vrlo vrijedna platforma na kojoj se mogu raditi izvrsni projekti.

Voli gledati filmove u kinu

Okrenimo se malo filmu. Glumili ste u filmu 'Yazgı' Zekija Demirkubuza iz 2001. godine. U jednom intervjuu rekli ste da taj film ima posebno mjesto u tvom životu. Kako ste se upoznali i zašto je 'Yazgı' za vas toliko poseban?

Zeki je tražio glumca za ulogu u filmu 'Üçüncü Sayfa', ali tada nisam imao nikakvu vezu s njim. Naš asistent bio je Rıza Sönmez, koji je u to vrijeme imao i bar u koji su dolazili glumci, producenti i redatelji. Kad je Zeki došao tamo, rekao je da traži neafirmiranog, 'čistog' lica za ulogu. Rıza je predložio mene, a Zeki je rekao: 'Neka dođe da ga vidim.' Jednoga dana Rıza nas je pozvao u bar, Zeki me tamo vidio i rekao da može. Tako sam dobio ulogu – praktički bez ikakvog truda s moje strane. Na 'Üçüncü Sayfa' smo vrlo lijepo surađivali. Dvije godine kasnije, posve neočekivano, Zeki mi je poslao scenarij za 'Yazgı'. Zamolio me da ga pročitam, ali nije rekao ništa više. Postavljao mi je pitanja tipa: 'Tko bi po tebi mogao igrati ovu ulogu?' i dugo smo razgovarali o scenariju. Nakon nekoliko susreta i razgovora rekao mi je: 'Ti ćeš igrati ovu ulogu.' Tako je moj prvi rad pred kamerom bio 'Üçüncü Sayfa', a sljedeći film 'Yazgı'. Kao netko tko je tek izašao iz škole, raditi sa Zekijem Demirkubuzom, redateljem s jasnim autorskim jezikom i preciznim glumačkim zahtjevima, bilo je iznimno vrijedno iskustvo. Sve što sam naučio na tom filmu ostalo mi je trajna referenca u životu.

Gledate li redovito filmove u kinu?

Jako volim gledati filmove u kinu, a kad mi kazališne obaveze to dopuštaju, rado pratim i festivale.

Je li se ikada dogodilo da ste poželjeli igrati u nekom filmu koji posebno volite?

Jako volim filmove o pljačkama. Volio bih, primjerice, igrati u nekom od filmova iz serijala 'Ocean’s'. Volio bih glumiti i u filmovima Tarantina, Angelopoulosa i Kubricka, ali film u kojem bih najviše volio igrati je 'Paklena naranča' (A Clockwork Orange). Uloga Alexa bila bi mi ostvarenje sna.