U novoj, 19. sezoni, 'Provjereno', jedna od najpopularnijih i najnagrađivanijih domaćih emisija ikad, ostaje vjerna svojoj misiji: razotkriti, pokrenuti i objasniti. S Emom Branicom i Matom Barišićem za tportal smo popričali o temama koje zamisle društvo i redakcijskoj rutini koja ne pristaje na prečace te zašto se, unatoč svemu, još uvijek isplati vjerovati da istina mijenja stvari nabolje.

Kako ste punili baterije tijekom ljeta, gdje ste se i kako odmarali?

MATO: Do ove godine nikada nisam osjetio ono o čemu mi pričaju kolegice porijeklom s juga. Tu tugu koju osjećaju kad se vraćaju s mora u Zagreb. Kao rođeni Zagrepčanin i kao osoba koja voli putovati – volim svugdje otići, ali mi nije ni problem vratiti se u moj grad. Ove godine je to bio slučaj. Prvi put u životu. Dva tjedna s obitelji i prijateljima na Pelješcu bili su mi možda jedan od najboljih odmora ikad. Bio sam kratko i na divnom Lošinju, na kojem žive roditelji moje supruge, pa je to nezaobilazna destinacija. Ostatak sam proveo u Zagrebu, a ljeti mi je možda i najbolji. Malo gužvi i super događanja svaki dan.

EMA: Kao i svako ljeto, na mom otoku, s obitelji, uz puno smijeha, dobre spize, sunca, mora i pokoju pjesmu.

Nova sezona donijela je novo ruho, novi vizualni identitet. Što nas sve očekuje u narednim emisijama i kakve će priče posebno uzburkati domaću javnost?

MATO ZA OBOJE: Da, osvježili smo se po pitanju vizuala, na kojem su ljetos vrijedno radili naši sjajni kolege iz odjela On-Air promocije. Što se tiče samih tema na kojima smo radili, neke su već objavljene, poput internetskih prijevara u kojima se koristi naša emisija i kolegica Ema Branica do pozadine dolaska i odlaska broda Moby Drea. Donijeli smo ispovijest majke Krunoslava Fehira i priču o tome kako je zaštićeni svjedok u suđenju za zločine protiv civila u Osijeku postao srpski zatvorenik. Kako je moguće da ti netko ne plaća plaću, ali ti sustav ne dozvoljava da odeš s takvog posla. Pa do priče kako je u poznim godinama dobiti dijete. Ta je priča doslovno zapalila naše društvene mreže. Priče od javnog interesa, one koje se tiču svih nas, koje progovaraju o kriminalu, nepotizmu, nepravdi, malim ljudima… to su naše teme i ove sezone. O onima koje tek dolaze, mogu samo reći – gledajte nas.

'Priča mora imati glavu i rep'

Kako birate teme – koji su kriteriji da priča uđe u emisiju, a koja unatoč potencijalu ipak ne prođe urednički prag?

MATO: Kao što sam gore naveo, priča mora imati jasan javni interes. Nekada se na jednom primjeru, primjeru jedne osobe i sudbine, može pokazati kako funkcioniraju sustav i društvo. Kriterij pri odabiru i realizaciji teme su dokazi da ono što mi ili naš sugovornik tvrdimo – stoji. Dakle istina i javni interes su prag za ulazak u emisiju. Oni koji ne prođu taj prag, ne mogu u 'Provjereno'.

EMA: Priča mora imati glavu i rep. Mora biti dokaziva, istinita i od važnosti za društvo općenito.

Kakav je osjećaj donijeti prilog kojim mijenjate nečije sudbine, živote i ujedno senzibilizirate javnost, osvješćujete publiku o mnogim temama, donosite sadržaj koji se iz tjedna u tjedan iščekuje s nestrpljenjem?

MATO: I nakon 18 godina osjećaj je isti. Svaki tjedan se osjećam i sretno, i umorno, i zadovoljno, i sa strepnjom. Ti su osjećaji jednostavno neodvojivi od posla kojim se bavimo.

EMA: Izvanzemaljski! Kada se nakon priloga dogodi dugo priželjkivano čudo, odnosno totalni obrat, osjećaj je teško opisati. To je smisao svega i sav trud ili čak i rizik nije uzaludan.

Zaiskri li među vama ili ste uvijek složni u svemu?

MATO: Srećom, još uvijek radim sa stvarnim osobama, a ne AI programima i robotima. Gdje su ljudi, tu su i osjećaji. Tako da – da, naravno da zaiskri! Bilo bi posve nenormalno da smo svi 'male mace' cijelo vrijeme. Svi mi imamo svoja mišljenja, stavove. I na kraju, svi smo i različiti. Ono što nam je zajedničko je profesionalan pristup poslu. I to da uvijek nađemo zajednički jezik.

EMA: Nije to često, ali da. I stvarno sam sretna zbog toga jer to pokazuje da smo ljudi. Uvijek je potrebna kvalitetna, a može i žustra rasprava oko tema. Više glava je pametnije od jedne. Dobro podnosimo sve naše različitosti i imamo isti cilj pa rasprave ili iskrice mogu biti samo dio kreativnog procesa.

Kako ocjenjujete svoje protekle godine službe? Što ste naučili o sebi, struci, javnosti zahvaljujući redakciji 'Provjerenog'?

MATO: Nisam idealist, ali ni fatalist. Posao je ovo koji je fizički lakši od mnogih, ali psihički u pravilu vrlo naporan. Radimo osjetljive teme, razgovaramo s ne uvijek najljubaznijim sugovornicima, slušamo teške sudbine. Svaka takva priča nauči te nešto. Naučiš kako se predati priči, a ne utopiti u njoj, kako živjeti s poslom i preživjeti privatno. Jer ovaj posao nije od 9 do 17. Ovo je posao koji te prati i kad nisi na poslu, kad si na planinarenju, dok si na roštilju, na odmoru u drugoj državi. Nakon svih ovih godina mogu reći da ovo cjelokupno iskustvo ne bih mijenjao, ali da i neka, ako baš ne moram, ne bih ponovio.

EMA: Gledam na sve te godine s ponosom, ali baš pravim ponosom. Srce mi je k'o kuća! Odrasli smo, sazreli. 'Provjereno' me izgradilo kao osobu, a javnost uvijek prepoznaje kvalitetan sadržaj.

Dostojanstvo je imperativ

Prilozi u 'Provjerenom' nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Gdje povlačite estetsku granicu u prikazu teških scena (siromaštvo, ovisnost, nasilje)?

MATO: Granica kod siromaštva je zaštita ljudskog dostojanstva. Kod nasilja – sve ono što može potaknuti druge da čine isto i sve ono što uznemiruje. Svaka priča je drukčija i o svakoj odlučujemo ponaosob.

EMA: Uvijek se držimo visokih standarda, ljudskosti. Dostojanstvo je imperativ.

Kako balansirate javni interes i zaštitu privatnosti kad se preklapaju?

MATO: Sve što nije vezano za samu priču smatramo dijelom privatnosti. Primjer – identitet članova obitelji osobe za koju postoje dokazi da je radila, radi i ponavlja neko kazneno djelo nije bitan i njega čuvamo. Identitet osobe koja je prevarila 100 ljudi je javni interes. Jer je pravo potencijalnih budućih žrtava da budu na oprezu i da ne nasjednu na prijevaru.

EMA: Javni interes nije sve što javnost želi znati, zato i postoje uzusi novinarstva.

Kada je opravdano koristiti skriveno snimanje i što je vaš interni checklist prije takve odluke?

MATO: Kada je to jedini način da dokažemo neku tvrdnju. I potvrdimo da smo sa svoje strane učinili sve što je moguće da maksimalno profesionalno odradimo posao.

EMA: Sve ovisi od priče do priče, ponekad je potrebno skriveno snimiti neke 'akcije' dok se odvijaju jer da smo na terenu s kamerom, ne bi se više odvijale, a, primjerice, dokazuju da se događa nešto nezakonito.

After care je obitelj

Koja vas je priča/reportaža emocionalno najviše potresla – i kako ste se nakon nje vratili u rutinu?

MATO: Bilo ih je jako puno. Inače me dosta pucaju emocije ne samo na tužne ljudske sudbine, već i na nepravdu. Davno sam prošao tu fazu koja uključuje kako se vratiti u rutinu. Sada uzmem nekoliko minuta, popijem kavu i vratim se u žrvanj.

EMA: Mnogo njih, a moram priznati da mi najteže padaju priče koje prikazuju nemoć. Primjerice, kada smo snimali starca kojeg je nepokretnog sustav izbacio u njegov krevet u kućicu bez vode, grijanja i ičije pomoći. Ili slučaj djevojke Marinele koja je doživjela moždani udar u 28. godini života. Sustav ju je vratio 70-godišnjoj baki na skrb bez ikakvih terapija. Priče su to o kojima nisam mogla prestati misliti i zbog kojih sam plakala. Vratila sam se u rutinu tek kad su dobili pomoć koju su trebali.

Postoji li neki after care za vas i kolege koji rade s traumatičnim sadržajima i teškim sudbinama?

MATO: Najveći after care je moja obitelj. Nema tih stručnjaka koji mogu bolje popraviti 'pokvareno' od njih samih.

EMA: Mislim da svatko ima neki svoj privatni after care, obitelj, prijatelje. Osim njih, moje opuštanje je uvijek u prirodi s psima. Obožavam pse, obožavam prirodu, šetnje koje izbistre glavu.

Odemo na kavu i piće poslije posla

Što biste promijenili u hrvatskom medijskom i pravnom okviru da vaš posao bude sigurniji i učinkovitiji?

MATO: Novinarstvo je često pod udarom SLAPP tužbi, kojima je cilj zaustaviti novinare u radu, pod izlikom da vrijeđamo čast i ugled osobe, najčešće javne, a s tendencijom da se zaustavi iznošenje informacija koje ukazuju na potencijalna kaznena djela. A te su informacije javni interes. Ono što je bitno naglasiti jest da cilj profesionalnog novinarstva nije nekog javno blatiti, već ukazati na ono što je loše. Nerijetko se, zbog neujednačene sudske prakse, takvi slučajevi godinama razvlače po sudovima.

EMA: Voljela bih da se više razmišlja o sadržaju, da nije isprazan, jer mediji imaju silnu odgovornost. Voljela bih da se promijeni broj SLAPP tužbi u Hrvatskoj jer je trenutačno poražavajući.

Družite li se međusobno kad se kamere ugase?

MATO: Velik dio dana provodimo zajedno, a to je, vjerujte, dosta vremena. I opet, čak i, kako kažete, kad se kamere ugase, popijemo kavu/piće nakon odrađenog posla. Neminovno je da se nakon toliko godina rada s istim osobama sklapaju prijateljstva. U 18 godina, koliko sam ovdje, mogu reći da sam se s nekima od kolega i 'pokumio', tako da su postali dio šire obitelji.

EMA: Toliko vremena provodimo na poslu zajedno da nema potrebe, hahahaha! Šalim se, naravno da odemo na kavu i na piće poslije posla, iako smo cijeli dan proveli zajedno.

Koliko vaši privatni životi trpe nauštrb poslovnog dijela?

MATO: Nastojim to svesti na minimum. Priznajem, dugo je to trajalo, godinama, kada se jednostavno nisam znao isključiti iz poslovnog moda! Nekako s vremenom i to nadođe. Shvatiš da je planiranje majka odmora, a time i privatnog života. Premda se i sada planovi nekada izjalove, daleko manje je to slučaj nego ranije. Posao je bitan, ali obitelj mi je uvijek bila bitnija. Uvjeren sam da je to jedino ispravno.

EMA: Trpe jer nemamo neko uredno radno vrijeme, to je naprosto takav posao. Teško je planirati, ali se trudimo balansirati.