O fenomenu regresije u obiteljskom okruženju razgovarali smo s Linom Đulvat Bučević, gestalt psihoterapeutkinjom i partnerskom terapeutkinja s višegodišnjim iskustvom u radu s pojedincima, parovima i obiteljima, koja je o ovoj temi govorila u intervjuu za tportal.

Zašto se za blagdanskim stolom vraćamo u djetinjstvo?

Blagdani su vrijeme koje često romantiziramo kao prostor topline, zajedništva i bezuvjetne ljubavi. No istovremeno, upravo su obiteljska okupljanja okidač za snažne emocionalne reakcije, stare zamjerke i osjećaj da se ponašamo 'kao nekad'. Prema riječima Line Đulvat Bučević, riječ je o regresiji - prirodnom psihološkom procesu.

'Regresija je prirodan psihološki proces u kojem se, pod određenim emocionalnim okolnostima, vraćamo ranijim načinima doživljavanja sebe i svijeta. Ne radi se o nečemu patološkom, nego o automatskom odgovoru psihe kada se nađemo u situacijama koje nose snažan emocionalni naboj. Tada se aktiviraju obrasci koji su nekoć imali zaštitnu ili prilagodljivu funkciju - osobito oni nastali u obitelji.'

Drugim riječima, naš živčani sustav pamti. Obitelj je mjesto u kojem smo prvi put učili kako se volimo, svađamo, branimo i prilagođavamo, i baš zato nas upravo ona najlakše vrati u stare uloge.

Kad odrasli ljudi ponovno 'postanu djeca'

Blagdani, ručkovi i obiteljske proslave često su okidač jer nas vraćaju u poznato okruženje s istim ljudima i istim obrascima. Kako objašnjava Đulvat Bučević:

'Obitelj je naš prvi dom i mjesto gdje zadovoljavamo sve naše potrebe. U njoj smo učili kako dobivamo pažnju, kako rješavamo konflikte i kakvu ulogu imamo među drugima. Kada se ponovno nađemo u tom okruženju, osobito u trenucima poput blagdana, aktiviraju nam se stare uloge prema naučenoj dinamici. Najčešće nesvjesno.'

Regresiju prepoznajemo po ponašanjima koja nisu tipična za naš svakodnevni život: pretjerana osjetljivost, potreba za opravdavanjem, povlačenje, šutnja ili nagli ispadi ljutnje. 'Počinjemo se osjećati kao dijete, iako racionalno znamo da smo odrasli.'

Tijelo zna prije nas

Jedan od ključnih uvida iz intervjua jest da regresija često započinje u tijelu.

'Regresija najčešće započinje kao stezanje u prsima, knedla u grlu, ubrzano disanje ili osjećaj unutarnjeg pritiska. Tek potom dolaze misli i reakcije.'

Upravo zato osvještavanje tjelesnih signala može biti prvi korak prema izlasku iz automatske reakcije. Jednostavna pitanja poput: 'Što se u meni sada aktiviralo?' ili 'Koliko godina ima dio mene koji reagira?' pomažu nam vratiti se u sadašnji trenutak.

Stari komentari koji još uvijek bole

Roditeljske rečenice iz djetinjstva često su i danas najjači okidači.

'Okidače uglavnom ne raspoznajemo već nas više prati neugodan osjećaj uz pitanje: 'Kako se ova dinamika ponovno dogodila?' No, ako zastanemo tragajući za odgovorom na to pitanje možemo prepoznati okidače. Oni su najčešće vezani uz poznate komentare naših roditelja koji nam uglavnom zvuče kao stare etike koje su nam dodijelili u djetinjstvu poput: 'ti si uvijek bila osjetljiva' ili 'tebi se ništa ne može reći'. Okidači mogu biti i neka ponašanja naših roditelja između sebe jer nas dovode u mjesta koja su nam kao djeci bila neugodna jer su nas pozivala da djelujemo između njih ili za jednog od njih. Kada smo svjesni što nas najlakše izbaci iz ravnoteže, možemo biti manje iznenađeni i možemo imati veću kontrolu u načinu (ne)reagiranja.'

Kako ostati u odrasloj poziciji?

Psihoterapeutkinja naglašava važnost osnaživanja 'zrelog dijela sebe' - onog dijela koji zna da danas imamo više izbora i resursa nego nekad.

'Zreli dio sebe jačamo svjesnim vraćanjem u 'ovdje i sada'. To znači podsjećanje da danas imamo više izbora, više resursa i veću unutarnju stabilnost nego nekad. Jednostavne tehnike poput svjesnog disanja, osjeta stopala na podu ili usporavanja govora pomažu tijelu da se smiri. Unutarnja rečenica poput: Sada sam odrasla osoba i mogu birati kako ću reagirati često ima snažan regulacijski učinak.'

Posebno zanimljiv aspekt obiteljskih odnosa za blagdanskim stolom je uloga partnera kao saveznika.

'Ako imamo svoju obitelj, partnera možemo i njega zamoliti da nas ohrabri pogledom, dodirom, pa čak i odgovorom umjesto nas na komentare koji su za nas okidači. Koristiti partnera kao resurs je mudro i povezujuće. Primjerice na komentar: 'ti si uvijek bila osjetljiva', partner može reagirati na način da kaže: 'njena osjetljivost je nešto što kod nje najviše volim jer mi pomaže da budem nježan i pažljiv.' Takav partnerov odgovor mijenja predznak iz kritike u vrijednost, ne predstavlja direktno suprotstavljanje i pritom jača bliskost i povjerenje među parom.'

Evo kako se zaštititi od neželjenih komentara

Jedna od najvažnijih tema obiteljskih okupljanja jest postavljanje granica, osobito kada se komentiraju posao, brak ili djeca.

'Ponekad je najbolji odgovor pristanak na komentar i davanje novog pozitivnog značenja. Na taj način stari krug se zaustavlja i plete se novi koji je smirujući. Davanje novog značenja pomaže svima uključenima da promjene staru poznatu izmjenu rečenica napad – obrana/napad – obrana/napad. Također, jedna od vrlo korisnih strategija je pauza. Ne moramo reagirati odmah niti odgovoriti na svaki komentar. Kratka šutnja, neutralan odgovor ili promjena teme često su učinkovitiji od objašnjavanja ili obrane', kaže psihoterapeutkinja i nastavlja:

'Dobro je imati unaprijed pripremljene neutralne rečenice koje nas ne uvlače u raspravu. Ponekad je upravo suzdržavanje od reakcije znak emocionalne zrelosti, a ne slabosti. Ipak, ako kritični ili provokativni komentari ne staju, možemo jasno dati do znanja da smo došli s namjerom da se lijepo provedemo i povežemo, no da je za to potrebno da uvažavamo jedni druge. Ako s njihove strane nema takve dobre volje, druženje možemo odgoditi dok nisu na to spremni. Djeca nam mogu biti dodatni motivator znajući da oni promatraju kako se roditelji razgovaraju s nama i mi s njima i dobro je da se zapitamo želimo li im da svjedoče onome što vide.'

Komentare treba promatrati kroz prizmu kako na nas djeluju, a ne kroz sami njihov sadržaj ili po metodi: nije uvijek važno što se kaže nego i tko nešto kaže.

'Ako nas primjerice prabaka pita sa naših dvadeset zašto se nismo udali nećemo gledati jednako kao da nas to pita majka. Roditelji se često boje da će komentari djedova i baka imati utjecaj na njihovu djecu pa često nepotrebno zaustavljaju komentare koji su odraz njihovog vremena. Ponekad je jednostavnije reći mirno djetetu: 'Tako razmišlja baka jer je to u njeno vrijeme bilo uobičajeno, no tako ne razmišljamo mi.' Djetetu je to sasvim dovoljno da nas pozicionira prema redu važnosti. Ipak, neke komentare treba zaustavljati, a to su oni koji nas uznemire, vrijeđaju ili nas stavljaju u inferioran položaj.

Zaustavljajući ih dajemo jasnu poruku da cijenimo sebe i da ne želimo nastaviti razgovor u tom smjeru.

'Ponekad se može dogoditi da našeg partnera smetaju komentari na naš račun, te da partner bude taj koji ukazuje koji dio u odnosu treba mijenjati. To nije neobično jer partner predstavlja vanjskog člana koji ima bolji pogled izvana. Partnerovu potrebu treba uvažiti jer je on taj koji progovara da mu se ne sviđa slika kakva se stvara o nama. Stoga i on i mi možemo točno tako reći ostatku obitelji: 'Mojem partneru se ne sviđa kako se prema meni odnosite stoga je važno da prestanete'. Na kraju, uvijek je važno da imamo na umu da ako nismo uvaženi u jasnim molbama uvijek možemo otići.'

Kako 'nahraniti dušu' i ne izgubiti sebe

Za kraj, Đulvat Bučević se dotakla šireg društvenog konteksta u kojem proces emocionalne separacije često nije dovoljno podržan.

'Na ovim prostorima proces separacije često je nedovoljno podržan. Emocionalna bliskost se često gradi kroz preplitanje, a ne kroz jasnu diferencijaciju. Odraslost se formalno priznaje, ali se emocionalno često nastavlja odnos u kojem su uloge roditelja i djeteta i dalje aktivne, iako su se životne okolnosti odavno promijenile. Važno je pritom osvijestiti da separacija nije proces koji ovisi samo o roditeljima. Ponekad ni mi sami nismo u potpunosti spremni otpustiti dječju poziciju - potrebu za odobravanjem, zaštitom ili potvrdom.'

Kada reagiramo iz pozicije djeteta, nesvjesno pozivamo roditelje da ponovno zauzmu roditeljsku ulogu: da savjetuju, korigiraju, kritiziraju ili 'znaju bolje'.

'Naše regresivno ponašanje tako održava dinamiku koja nam istovremeno smeta. Iako želimo biti viđeni kao odrasli, ponašamo se na način koji tu odraslost poništava. To ne znači da smo krivi, nego da je riječ o duboko ukorijenjenom obrascu koji traži svjesnost i postupnu promjenu. Izvući ono najbolje iz obiteljskih susreta znači preuzeti svoj dio odgovornosti u odnosu. To uključuje spremnost da ostanemo u odrasloj poziciji čak i kada drugi to ne čine odmah', kaže stručnjakinja i poručuje za kraj:

'Zrela bliskost ne nastaje preko noći, ali započinje onog trenutka kada prestanemo tražiti da nas roditelji doživljavaju odraslima, i počnemo se sami tako ponašati. Tada obiteljska okupljanja mogu postati manje poligon za stare borbe, a više prostor u kojem je moguće uzeti ono što je hranjivo, kao što su osjećaj pripadnosti, zajednička povijest i ljubav, a bez da pri tome gubimo sebe.'