Odnosi između odrasle djece i njihovih roditelja često su složeniji nego što to izgleda na prvi pogled. Granice između podrške i pretjeranog uplitanja ponekad postanu zamagljene, a mnogi roditelji žele kontrolirati ili utjecati na njihove životne izbore čak i kad su u odrasloj dobi.

Kako prepoznati trenutak u kojem roditelj prelazi granice u odnosu s djetetom? Zašto neki teško mogu pustiti ih da potpuno preuzmu kontrolu nad svojim životom? Postoje li kulturalne razlike, primjerice između skandinavskih zemalja i Mediterana, u tome kako se shvaća zdrava razina roditeljskog angažmana? Sva ova pitanja detaljno smo analizirali s izv. prof. dr. sc. Ivanom Macukom, psihologinjom s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

Kad briga postane rizik za mentalno zdravlje

Prije nego se dotaknemo statistike, važno je razumjeti cijenu koju plaćamo. Toplina, privrženost i kvalitetan odnos s roditeljima i dalje su čimbenici povezani s boljom psihološkom prilagodbom, manjom usamljenošću te boljim akademskim i društvenim funkcioniranjem. 'Podrška daje osjećaj sigurnosti u jednoj od najburnijih životnih faza i povezana je s kvalitetnijim romantičnim vezama i prosocijalnim ponašanjem', ističe profesorica.

Međutim uvijek postoji i druga strana. 'Za razliku od podrške, razvojno neprimjerena kontrola te postavljanje pravila o novcu, partneru, studiju ili poslu povezuje se s više depresivnosti i anksioznosti te nižim samopoštovanjem', upozorava profesorica. Pronalaze se tako posljedice helikopter-roditeljstva na djecu u adolescenciji, ali i u odrasloj dobi, iako su potrebna dodatna longitudinalna istraživanja za jače uzročno-posljedične zaključke.

Psihologinja podsjeća i na opasnosti nametljivog roditeljstva. 'Ono je doista povezano s višim razinama anksioznosti i depresivnosti, nižim samopoštovanjem i slabijom socijalnom kompetencijom', kaže, uz napomenu da se u stručnim analizama pronalazi konzistentna povezanost toga. Mehanizam uključuje narušavanje osjećaja autonomije i kompetentnosti, što dugoročno otežava preuzimanje odgovornosti i osamostaljivanje.

Osim toga, kontrolirajući roditelji, kaže ona, mogu ugroziti partnerske odnose svoje djece. 'Da, uplitanje u izbor partnera, komentiranje veze ili uvjetovanje pomoći potiče napetost i smanjuje povjerenje u partnerskom odnosu', ističe Macuka.

Nova stvarnost: Produženo odrastanje

'Produženo odrastanje nova je stvarnost naših obitelji. Roditelji ostaju dulje uključeni, a granica između mladosti i odraslosti sve je nejasnija', objašnjava psihologinja Macuka.

Profesorica navodi da sve više mladih i u kasnim dvadesetima i tridesetima ostaje u roditeljskom domu, zbog čega se usporava preuzimanje tradicionalnih odraslih uloga poput trajnog zaposlenja, braka i roditeljstva. 'Dio uzroka toga su ekonomske okolnosti i stambena realnost, a dio razvojna činjenica jer se odraslost danas formira sporije i slojevitije nego prije nekoliko desetljeća', kaže.

Upravo je psiholog Jeffrey Jensen Arnett uveo pojam predodraslost (emerging adulthood) za dobni raspon od kasnih tinejdžerskih godina do kasnih dvadesetih, naglašavajući da su to godine identitetskog istraživanja, nestabilnosti i 'osjećaja između'. Dvadesete i rane tridesete donose intenzivna iskustva i velike odluke, od obrazovanja i karijere do ljubavnih veza i svjetonazora.

'To je doba vrlo čestih promjena; do kraja dvadesetih većina ljudi donese odluke s dugotrajnim posljedicama', kaže prof. Macuka, dodajući: 'Društvene mreže, tržište rada i neizvjesnost budućnosti opterećuju mlade, a roditelji se brinu o karijeri, partnerstvu i samoostvarenju svoje djece.'

Hrvatska u vrhu statistike

Prema podacima Eurostata, gotovo 70 posto mladih u Hrvatskoj između 25 i 34 godine još živi s roditeljima, što je svrstava među zemlje s najkasnijim odlaskom iz roditeljskog doma. Trendovi govore o sve duljem obrazovanju, kasnijem definiranju karijere te odgodi braka i roditeljstva, što produljuje financijsku i logističku povezanost s roditeljima.

'To nije nužno znak nezrelosti, već prilagodba novim uvjetima', naglašava profesorica, dodajući da se odraslost sve više mjeri realnim kompetencijama i mogućnostima, a ne samo kronološkom dobi. U takvom kontekstu biti odrasla osoba manje se odnosi na godine života, a više na kapacitet suočavanja s realnim izazovima, danas složenijima i skupljima.

Što to znači za roditelje? Produženo odrastanje mijenja iskustvo roditeljstva: oni ostaju aktivni dulje nego ranije generacije, s više emocionalne podrške i manje formalne kontrole. 'Roditeljska uloga se transformira od 'vođenja' prema 'pratnji', a izazov je kako zadržati toplinu bez zadiranja u autonomiju odrasle djece', kaže Macuka.

Nametanje pravila o trošenju novca, izboru studija, partnera ili lifestylea bez otvorenog dijaloga i uz uvjetovanje financijske pomoći upućuje na nepoštivanje odraslosti djeteta. Ako roditelj donosi odluke umjesto njega ili zahtijeva pristup njegovim svakodnevnim odlukama, riječ je o kontroli, a ne o podršci', ističe psihologinja.

Dodaje i da kulture s naglašenom obiteljskom bliskošću dulje toleriraju visok angažman roditelja, a individualistička okruženja ranije potiču samostalnost.

Strah od 'praznog gnijezda'

Zašto neki roditelji teško puštaju odraslu djecu da žive svoj život? Roditeljska uloga dio je identiteta, a kada djeca odrastu, javlja se osjećaj gubitka i nesigurnosti pa briga katkad prelazi u kontrolu. U ovoj fazi, dodaje Macuka, ključno je prerazmjestiti uloge: ostati prisutan i podržavajući, ali prepustiti odluke odrasloj djeci – što je u skladu s nalazima da autonomija i kompetencija štite mentalno zdravlje mladih.

Financijska ovisnost: Pomoć ili zamka?

Iako ima svoje prednosti, financijska pomoć roditelja djeci ima i svoju drugu stranu. 'Financijska pomoć je vrijedna, ali može stvoriti neravnotežu moći i otežati postavljanje granica', kaže Macuka. EU-ove statistike koje pokazuju sve kasniji odlazak iz roditeljskog doma sugeriraju da ekonomske okolnosti često produžuju financijsku međuovisnost, pa je potreban jasan dogovor o očekivanjima.

No moguće je postaviti i granice u pogledu financijske potpore roditelja. 'Najvažniji je otvoren dogovor: uvjeti, očekivanja i vremenski okvir te što je podrška, a što utjecaj', savjetuje psihologinja. Cilj je da mladi postupno preuzmu troškove na sebe uz očuvanje toplog odnosa te bez uvjetovanja pomoći roditeljskom kontrolom njihovih svakodnevnih odluka.

Kako postaviti granice bez svađe?

Psihologinja poručuje da su one važne i mogu se postaviti bez narušavanja obiteljskog odnosa. 'Granice ne znače odbacivanje, već redizajniranje odnosa: jasnu komunikaciju, dosljednost i poštovanje autonomije odraslog djeteta', ističe. Takav pristup jača povjerenje i smanjuje obrambene reakcije, što olakšava tranziciju u novu fazu odnosa.

Sukobi u odnosu roditelja i odrasle djece najčešće proizlaze iz nesklada želja i potreba, a većina obitelji rješava ih bez prekida odnosa, uz strategije prilagodbe i dijaloga. 'Kako starimo, strategije se mijenjaju, s odraslom djecom češće se razgovara, a sa sve starijim roditeljima djeca ponekad biraju smirivanje i izbjegavanje konfrontacije radi očuvanja odnosa', kaže Macuka.

Raste i interes za to kako se odrasla djeca brinu o svojim ostarjelim roditeljima. 'Odnos roditelja i djece traje cijeli život – mijenja se, ali ne nestaje', zaključuje psihologinja.

U europskom kontekstu kasnije samostalnosti roditelji ostaju važan izvor emocionalne, financijske i praktične podrške, a odrasla djeca postupno preuzimaju sve više odgovornosti. No taj odnos ne mora biti borba za kontrolu.

Ako ste roditelj: zapitajte se želite li da vaše dijete zna donositi odluke bez vas ili želite da vas treba. Prva je opcija teža, ali jedina vodi prema zdravom odnosu.

Ako ste odraslo dijete: ne morate birati između ljubavi prema roditeljima i vlastitog života. Možete imati oboje, ali samo ako jasno kažete što vam treba – i što vam ne treba.

Zdravi odnosi nisu oni bez sukoba, nego oni u kojima obje strane mogu reći 'ne' i svejedno znati da su voljene.