Nova školska godina već je tu, a s njom dolaze i brojni izazovi. Obimno gradivo, sve veće dnevne obaveze i očekivanja okoline lako mogu prerasti u značajan izvor stresa.

Loše ocjene, koje su neizbježne na tom putu, često uzrokuju razočaranje i kod djece i kod roditelja. Tome se pridružuje i poznato pitanje izvrsnosti – je li prosjek 5,0 mjerilo uspjeha ili teret koji nose generacije učenika, bez obzira radi li se o prvašićima ili srednjoškolcima.

O ovim zanimljivim temama razgovarali smo s Krešimirom Prijateljem, psihologom s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru, a on je dao nekoliko korisnih savjeta za uspješniju i sretniju školsku godinu.

'Rujan je mjesec u kojem se u brojnim obiteljima uslijed početka školske godine naglo mijenja više rutina odjednom, poput spavanja, obroka, rasporeda aktivnosti i socijalnih uloga. Djeca (ponovno) ulaze u okruženje u kojem se puno toga mjeri i uspoređuje. Dodatno, od njih se očekuje da se usklade s pravilima škole dok roditelji preuzimaju izazove povezane s logistikom i vlastitim očekivanjima. Kad se te promjene preklope s visoko i često nerealno postavljenim ciljevima, raste tjeskoba i kod djece i kod odraslih', kaže psiholog.

Djecu, dodaje, razvijanje zdrave ambicije može značajno motivirati na daljnji rad i napredak, uz ostavljanje prostora za pogreške.

'S druge strane, pritisak sužava taj prostor i veže vrijednost djeteta isključivo za rezultate. Ako ono izbjegava zadatke koje je donedavno izvršavalo bez problema, ako se pojačaju somatske tegobe (bolovi u trbuhu, glavobolja prije škole) ili ako razgovor o učionici brzo završi suzama i/ili ljutnjom, vjerojatno je doživljaj pritiska snažniji od djetetovih kapaciteta da se nosi s njim. U takvim slučajevima važno je naglasiti da su ocjene informacija, ne identitet. Petica može biti posljedica znatiželje, dobrih strategija učenja i podrške, ali isto tako može biti rezultat pretjeranog učenja napamet i straha od pogreške ili posljedica. Bolji je cilj sustavno razvijati radne navike, regulaciju emocija i vještine traženja pomoći. Takve kompetencije traju dulje od jedne školske godine. Budimo precizni i usmjereni na proces. Umjesto 'budi odličan', dajmo djetetu uputu poput: 'Dogovorimo se kada učiš, kako provjeravaš gradivo i kome se javiš kad zapne.' Osim toga, napredak je važno pratiti u odnosu na njegova prethodna postignuća, a ne s obzirom na vršnjake. Pohvalite trud, planiranje i ustrajnost, a ne 'samo ocjenu', jer to vodi djecu prema samostalnosti', savjetuje.

Isto tako, prve ocjene nisu prognoza cijele godine, dodaje on, ali mogu biti izvrstan putokaz za daljnje korake, ističe Prijatelj.

'Učite dijete da zastane i osvrne se na mjesto na kojem je zapelo, pri čemu može uz pomoć odraslih iz svoje bliske okoline naučiti vrijedne lekcije o razumijevanju zadataka, strategijama učenja, slijeđenju rasporeda ili regulaciji stresa. Roditeljima može biti korisno uvođenje kratkog protokola u tri koraka: prvo umirimo tijelo (predah uz osvježenje), zatim rasvijetlimo problem (konkretno ono što nije jasno), a zatim zajednički dogovorimo strategiju (drugačiji način pristupa problemu, ponavljanje, podrška)', savjetuje.

Kako s malim ekranima

U kontekstu malih ekrana, koji su integrirani u svakodnevni život današnjih generacija, važno je djelovati preventivno.

'Dogovorite pravila unaprijed i budite model, odnosno primjer djeci, jer ona poput 'skenera' proučavaju suptilne reakcije i ponašanja bliskih odraslih osoba iz svog okruženja. Sve više škola daje smjernice o nekorištenju mobitela za vrijeme nastave i/ili odmora. Mobitel je korisno sredstvo za komunikaciju s djecom, ali im uglavnom služi za zabavu i istraživanje. Kontinuirana i otvorena komunikacija o mogućnostima, izazovima, rizicima i prijetnjama na internetu može djelovati kao zaštitni čimbenik. To ne treba doživljavati kao 'veliki' razgovor koji treba 'obaviti', već je korisnije da komunikacija bude opetovana, dvosmjerna, uz interes roditelja o znanju i aktivnostima njihove djece', kaže psiholog.

Pitajte djecu što rade na internetu i kako provode vrijeme 'na virtualnom igralištu', dodaje, baš kao što ih pitate o vremenu provedenom u školskom dvorištu ili parku.

'Dodatno, korisno je uvesti pravila poput nekorištenja malih ekrana uz obroke i sat vremena prije spavanja radi zdravog razvoja prehrambenih navika i uspostavljanja ritma spavanja i budnosti. Ako samo zabranite male ekrane, bez nuđenja nečega kao adekvatne zamjene, to može dovesti do otpora ili tantruma. Umjesto isključivo zabrana, uvijek ponudite alternative (društvene igre, slagalice, šetnje, audiopriče). Isto tako, s obzirom na to da djeca obavljaju određene školske aktivnosti putem digitalnih uređaja, odvojite ih od zabave prostorno ili vremenski. Granice su djeci ono čemu služe zaštitne ograde na zavojitim cestama – nisu tu da kažnjavaju vozače, već služe sigurnoj vožnji. Naime jasno postavljene i dosljedno provođene granice smanjuju tjeskobu, povećavaju predvidljivost i uče samoregulaciji', naglašava.

Prema mišljenju psihologa Prijatelja, ključ je u tonu: granica je čvrsta, odnos je topao.

'Prvo se dogovori pravilo, zatim se uvježba što to znači u praksi, a tek onda dosljedno prate posljedice ako se pravilo krši. Granice počinju od ritma (spavanje, obroci, vrijeme za učenje i igru) i uloga (što dijete može samostalno, kada i kako traži pomoć). Uz to, korisno je ponuditi izbor unutar okvira: 'Zadaća se mora napisati prije vremena provedenog za ekranom. Želiš li prvo napisati zadaću iz matematike ili engleskog jezika?' Tako dijete vježba autonomiju, a okvir ostaje jasan. Kod starije djece uključuje se i pregovaranje uz argumente ('Može produženi izlazak petkom ako je tjedni plan učenja poštovan'), što potiče odgovornost. U provedbi granica važna je razlika između prirodnih (logičnih) posljedica nasuprot kazni. Ako je dijete potrošilo vrijeme za ekran prije zadaće, logična posljedica je da se ekran taj dan ne vraća i da se idući dan planira drukčije, pri čemu nije potrebna dodatna sankcija. Nakon posljedice slijedi kratka 'popravna lekcija': što smo naučili, što mijenjamo sutra. Time se čuva dostojanstvo djeteta i ono se uči planiranju. Granice funkcioniraju kada su jasne, dosljedne i tople. Dijete mora znati što se od njega očekuje, zašto je to važno i što slijedi ako ne poštuje pravilo, ali istovremeno osjetiti da odnos nije uvjetovan savršenstvom, nego učenjem i popravkom. Tako granice ne guše, već nose dijete kroz izazove pred kojima se nađe', smatra on.

Najvažnija lekcija ove školske godine: Učenje empatije

Psiholog savjetuje da se stvori suradnička atmosfera sa školom prije nego što se za time javi potreba.

'Naime prvi kontakt učinite na informacijama tako što ćete iznijeti opservacije o djetetovu ponašanju u svom domu, poput vremena i načina učenja te onoga što mu pomaže u situacijama u kojima je frustrirano. Pitajte učitelje/nastavnike o njihovim opažanjima, a oni će vam, ako postoje određene specifičnosti, ponuditi konkretne primjere (na čemu zapinje, u kojim situacijama napreduje), što vam može poslužiti za dogovaranje malih i provjerljivih koraka. Učitelji, stručni suradnici i roditelji imaju zajednički cilj, a to je zdravo, sretno, znatiželjno i empatično dijete. Empatija ne znači 'biti dobar' pod svaku cijenu, nego proces usvajanja skupa vještina poput prepoznavanja vlastitih i tuđih osjećaja, pokušaja razumijevanja perspektive druge osobe, reguliranja impulsa da odmah uzvratimo te odabira ponašanja koje smanjuje štetu i gradi odnos. To se svakodnevno uči, u malim epizodama, u razredu, na igralištu, u grupi razreda na WhatsAppu. Pritom djeca najviše napreduju upravo kad odrasli modeliraju jezik emocija (poput 'Vidim da si razočaran/a…') i jasno strukturiraju rješavanje sukoba (pravila razgovora, redoslijed, kratka pauza ako tenzija raste)', kaže Prijatelj.

Učenje djece empatiji, dodaje on, izrazito je važno u vremenu masovne digitalizacije u kojem odrastaju, jer u digitalnoj komunikaciji nedostaju mimika, ton glasa i pauze koje uživo reguliraju razgovor.

'Zbog toga lakše pogrešno čitamo poruke, brže skliznemo u grublji ton i sporije primjećujemo da je netko povrijeđen. Djeca (i odrasli) doživljavaju i tzv. učinak online dezinhibicije, odnosno osjećaj da je to 'manje stvarno', pa raste vjerojatnost impulzivnog ili okrutnog odgovora. Učiti empatiju danas znači svjesno dodati one signale koje digitalni kontekst ne može prenijeti, a to su: provjeravanje namjere, razmišljanje o osjećajima druge osobe nakon zaprimanja poruke, promišljanje prije slanja/objavljivanja te razvijanje svjesnosti o 'publici'. Za mlađu djecu polazna točka je imenovanje osjećaja i kratke igre uloga: 'Kako se ova djevojčica osjeća kad joj netko uzme loptu? Što bi joj pomoglo?' Za starije je ključno zauzimanje tuđe perspektive i rad s dilemama: 'Što je pošteno za tebe, a što za cijelu grupu? Koje posljedice ima tvoj izbor za druge učenike?' U oba slučaja dijete treba doživjeti da empatija ne poništava njegove granice, odnosno da može razumjeti drugoga i istodobno reći 'ne' ili zatražiti pomoć odrasle osobe', naglašava psiholog.

U školskoj svakodnevici, nastavlja, dobro funkcioniraju kratki, ponovljivi rituali poput protokola od tri rečenice nakon konflikta.

'Dakle to su pitanja: 'Što se dogodilo? Kako se tko osjećao? Što idući put radimo drugačije?', kao i 'pauza za provjeru' prije slanja poruke u grupu ('Bih li ovo rekao uživo? Što bi druga osoba mogla pročitati između redaka?'). Kod kuće je korisno pitanje za kraj dana: 'Tko je danas prema tebi pokazao empatiju, a kome si je ti pokazao?' Time učimo djecu da je empatija i primanje i davanje. Isto tako, ne mjerimo napredak brojem 'izgovorenih isprika', nego njihovom kvalitetom, odnosno kada dijete brže prepoznaje što je nekog povrijedilo, brže se smiruje, predlaže popravni korak (npr. vraća predmet, nudi pomoć, mijenja poruku), a sukobi kraće traju. To su realni pokazatelji da ta vještina raste', kaže psiholog.

Kod prvašića je pak, dodaje, fokus na razvijanju navika: kratki blokovi rada uz pauze, učenje kroz igru i pokret, kao i stol bez distraktora.

'U višim razredima uvedite planiranje tjedna, kratke samoprovjere nakon učenja i jasnu podjelu odgovornosti. U oba slučaja su san, kretanje i prehrana temelj dugoročnog razvijanja radnih navika. Ipak, ako nekoliko tjedana zaredom primjećujete značajan pad sna ili apetita, uporno izbjegavanje škole, učestale tjelesne tegobe bez jasnog uzroka, izraženu razdražljivost ili povlačenje, ili ako unatoč trudu i prilagodbi dijete ne napreduje u čitanju/pisanju/koncentraciji, obratite se školskom psihologu ili vanjskom stručnjaku. Traženje pomoći je znak odgovornosti, ne pokazivanja slabosti. Ako djecu senzibiliziramo na traženje pomoći od rane dobi, to ne znači da će odrasti u 'manje čvrste' odrasle osobe, već će kasnije u životu lakše tražiti podršku i pomoć u onim situacijama koje procijene teškima i neće se morati sami nositi s njima', savjetuje Prijatelj.

Nadalje, dao je nekoliko primjera rečenica za roditelje koje pomažu:

• 'Ocjena nam govori gdje da mijenjamo strategiju, ne tko si ti.'
• 'Vidio/vidjela sam kako si podijelio/la obavezu na dvije cjeline, to je dobro planiranje.'
• 'Što ti treba da ti sutra bude jedan posto lakše? Je li to tišina, kratka pauza ili pomoć da razdvojimo korake?'
• Učitelju: 'Primjećujemo da moje dijete zapinje kod kuće na (konkretnom dijelu). Možemo li isprobati drugačiju strategiju u dva tjedna i nakon toga razmijeniti opažanja?'

Što svako dijete zaslužuje čuti na početku školske godine?

Najvažnije je, naglašava psiholog, da djeca čuju informaciju o tome da su roditeljima važna bez obzira na ocjene.

'Isto tako, s djetetom treba zajednički otkrivati kako najbolje uči, kako planirati i tražiti pomoć te kako se oporaviti kad ne ide. Pogreška nije dokaz nesposobnosti, već informacija za sljedeći korak. Roditelj pritom preuzima ulogu 'sigurne baze', jer brine se o ritmu sna, pauzama i dogovorenim pravilima o ekranima, potiče male korake i prepoznaje vidljiv trud, a ne samo rezultat. U težim danima napredak se ne mjeri brojkom, nego onim što je pod djetetovom kontrolom, a to su plan koji je poštovan, pitanje koje je postavljeno te način na koji su regulirane emocije. Paralelno se uči empatija, jer potrebe djeteta jesu važne, ali su isto tako važne potrebe vršnjaka, ali i ostalih odraslih iz njegove okoline. Ako postoji sumnja u to kako određena poruka zvuči 'iza ekrana', korisno je zastati, pročitati je naglas i zamisliti osobu koja je prima. Traženje pomoći definira hrabrost, preuzimanje odgovornosti i zrelost, a oporavak nakon neuspjeha vještina je koja se uči. Time se u konačnici grade trajne kompetencije, poput znatiželje, ustrajnosti, empatije i odgovornosti, a one su važnije od svake pojedinačne ocjene jer se nose daleko izvan školskih klupa', rekao je psiholog Prijatelj.

Brzi podsjetnik za roditelje (izrežite i stavite na hladnjak)

• Ocjena je podatak, ne vrijednost djeteta.
• Proces > rezultat: plan, strategije učenja, ustrajnost.
• Rutina smanjuje stres: san, obroci, kretanje, kratki rituali.
• Dogovor o ekranima: unaprijed, uz roditeljski primjer.
• Suradnja sa školom: tražite konkretne primjere i male korake.
• Pomoć na vrijeme: bolje ranije savjetovanje nego kasnije 'gašenje požara'.