Braća i sestre na mnoge načine oblikuju našu osobnost i identitet, a mnogi od nas pronalaze svoje mjesto u obitelji kao 'odgovorno dijete', 'kreativac', 'sportaš' itd., što je način da se istaknemo ili razlikujemo od njih.

Kvaliteta obiteljskih odnosa također utječe na našu sposobnost stvaranja bliskih veza u odrasloj dobi, kao i na otpornost na stres i životne izazove.

Često naša starija braća i sestre preuzimaju ulogu uzora i mentora te nije neuobičajeno da mlađa djeca brže usvajaju nove vještine promatrajući ih. Psiholozi ističu i to da nam odnosi s braćom i sestrama pomažu razvijati emocionalnu inteligenciju jer učimo prepoznavati osjećaje drugih, razumijemo njihovu perspektivu i razvijamo empatiju.

Prema riječima psihologinje Tine Panžić, redoslijed rođenja djece ima velik utjecaj na razvoj osobnosti, odnosno karakteristika, jer je usko povezan s načinom na koji se roditelji odnose prema njima.

Redoslijed rođenja i obiteljska dinamika

'Naime prvorođeno dijete uglavnom razvija veće vještine preuzimanja odgovornosti jer rođenjem sljedećeg djeteta dobiva ulogu starijeg brata ili sestre te mu roditelji počnu slati poruke da može učiniti nešto samo i da treba paziti na ponašanje i sl. jer ga mlađe dijete često kopira. Ujedno treba uložiti više truda da roditeljima pokaže da mogu imati povjerenja u njega jer prvo počinje samo ići u školu, izlaziti i sve ostale aktivnosti. Srednje dijete ili djeca pak često razvijaju vještine borbenosti jer se moraju izboriti za pažnju, svoje mjesto i posebnost, što rezultira ili povećanom proaktivnošću ili pak, ako odustanu od borbe, naglašenim držanjem sa strane. Najmlađa djeca uglavnom su miljenici i svi ih čuvaju i paze, što često rezultira povećanom osjetljivošću s obzirom na to da su bila zaštićena, no s druge strane mogu razviti veću proaktivnost jer imaju raniju tendenciju dokazati da su i ona odrasla i da pripadaju većini', rekla je.

Odnosi s braćom i sestrama, dodaje, također imaju utjecaj na kompletan razvoj svih vještina, socijalnih, emotivnih i kognitivnih, jer su to odnosi iz ravne linije, odnosno ravnopravni, kakve uglavnom imamo u odrasloj dobi.

'U okruženju obitelji roditelji su autoritet - odgajaju djecu i odgovorni su za tzv. atmosferu tih odnosa. S druge strane braća i sestre su ravnopravni te mogu međusobno vježbati svoje vještine i učiti dobrobiti i posljedice svog ponašanja u okolini. Rivalstva između braće i sestara su prirodna i služe kao određeni poligon za život. U odraslom svijetu svi imamo neko svoje mjesto i naučimo za što se možemo izboriti, a što prihvatiti. Upravo takve prve relacijske spoznaje i iskustva događaju se unutar obitelji. Način na koji se dijete nauči odnositi s braćom i sestrama iz ravne linije te koliko se oslanja na autoritet i koristi roditelje utječe na emocionalni kapacitet za sve odnose koje stvara tijekom života. Rivalstva nisu loša. Konstruktivni konflikt jedino je mjesto rasta odnosa te djecu treba puštati, samo uz nužne intervencije, da kroz praksu uče kako se postaviti i na kraju dogovoriti sa suprotnom stranom', poručila je.

Specifičnost obiteljskih odnosa

Dotaknula se i ne toliko rijetkog slučaja - favoriziranja jednog djeteta.

'Roditeljsko favoriziranje u bilo kojem obliku (emotivnom te kognitivnom kroz podršku ili pak žrtvu) stvara emotivnu ranu kod djeteta, zbog koje ono iznadprosječno razvija te potrebe u jednom ili drugom ekstremu. Primjerice, ako roditelj većinom bira stranu jednog djeteta i ne čuje drugog, to drugo dijete razvit će veći osjećaj za pravdu, što će rezultirati povišenom borbenosti ili pak pretjeranim popuštanjem. Kako bi razvoj djece bio što zdraviji, roditelji se trebaju potruditi gledati svako dijete na različit način i pružiti vremena i strpljenja da bi svatko imao priliku reći i pokazati sebe, svoje potrebe i posebnosti. Nemoguće je u potpunosti anulirati utjecaj redoslijeda rođenja, no to ne bi ni trebao biti cilj. Svaka prepreka u životu je mjesto rasta koji se može pospješiti podrškom - vremenom koje je potrebno da bismo razumjeli onoga koga želimo podržati. Ovdje bih htjela naglasiti da ne postoji savršen roditelj i dosta utjecaja na razvoj djeteta imaju okolinski uvjeti, primjerice majka koja rodi drugo dijete ne može u punini posvetiti pažnju prvom djetetu jer novorođenče zahtijeva povećanu brigu, pažnju i njegu, poglavito u prvoj godini života', ističe psihologinja.

Konflikt i rivalstvo među djecom su, naglašava, prirodni procesi te se ne treba usmjeravati na njihovo smanjivanje.

'Međutim roditelji su autoritet te su odgovorni održavati sigurne uvjete unutar obitelji, što znači reagirati da konflikt ne bi prešao u povredu te prvenstveno svojim primjerom, a i razgovorima učiti djecu poštivanju svake osobe, neovisno o tome je li starija ili mlađa te slažemo li se ili ne. Rivalstvo se u jednoj mjeri može umanjiti ako roditelji autentično ističu posebnosti, vrline i mjesto svakog djeteta ponaosob. Djeca koja su jedinci zakinuta su za praksu odnosa ravne linije unutar obitelji, ali i u borbi za pažnju i prepoznavanje. Jedinci često imaju visoko razvijeno samopouzdanje jer uživaju svu pažnju roditelja cijelo djetinjstvo, no mogu imati poteškoće sa socijalnim vještinama. Često se one očituju kao pretjerana sebičnost ili pak pretjerana darežljivost koja graniči sa socijalnom naivnošću. Naime jedinci dobivaju upute od roditelja kako se ponašati u socijalnom kontekstu, no nedostaje im prakse, stoga je preporuka da se što je moguće više kreću među drugom djecom da bi s njima mogli praktično razvijati svoje socijalne vještine', rekla je Panžić.

Razvijanje empatije

Dodaje i da se način na koji djeca razvijaju svoje vještine za uspostavljanje odnosa s braćom, sestrama i roditeljima često pretvara u automatizirane obrasce koje nesvjesno koriste u svim ostalim odnosima.

'Temelji načina reagiranja u odnosima izgrađuju se unutar obitelji, no izlaskom u svijet odnosi s vršnjacima također imaju veliku ulogu. Velika prednost u odrastanju s braćom i sestrama je razvijanje empatije prema sebi i drugima. Naime dinamika osobnog odnosa djeteta, no jednako tako uloga promatrača druge djece unutar obitelji, predstavlja dragocjen prostor za razvijanje i prakticiranje svih vještina, a tako i empatije. Dijete suosjeća s braćom i sestrama, a i kada se svađaju, doživljava povredu brata ili sestre, što također razvija osjećaj empatije i motivira ga na nalaženje drugačijeg načina ponašanja, poglavito sukobljavanja. Svijest o našoj 'čoporativnoj' prirodi te vještine koje pomažu ostanku u čoporu posljedično smanjuju mogućnost usamljenosti i osjećaja nepripadnosti u odrasloj dobi. Odnos s braćom i sestrama nema direktan utjecaj na odnos s partnerom u odrasloj dobi, jer veći utjecaj ima odnos s roditeljima i njihovom uspješnosti na odgovaranje na dječje potrebe. Međutim odnos s braćom i sestrama ima utjecaj u kreiranju vještina i obrazaca prema kojima se u odrasloj dobi traži od partnera da odgovora na nastale potrebe', ističe psihologinja.

U svakom slučaju, dodaje, zdrava obiteljska dinamika prvenstveno je autentičan način bivanja svakoga člana unutar obitelji, poglavito roditelja.

'Naime, veliki emotivni problemi nastaju ako roditelj jedno izgovara djetetu, a drugačije se osjeća. Biti autentičan roditelj zahtijeva povećanu svjesnost o vlastitim procesima, okolini i odgovornostima te razvijanje adekvatnih načina ponašanja i odgajanja u svim prilikama i pri svim emocijama, ugodnim i neugodnim. Po pitanju braće i sestara, ponavljam da su razlike neminovne, ovisno o redoslijedu rođenja. No ono što roditelji mogu napraviti jest truditi se stalno biti svjesni da svako dijete zahtijeva svoje mjesto i vrijeme u njihovom vremenu, pažnji i razumijevanju. A najbitnije je, iako su iz iste obitelji, znati da je svako dijete posebno i zasebna individua te pozivam roditelje da to osvijeste i ulože vrijeme upoznavajući i razumijevajući svako svoje dijete. Ono što obitelj (čopor) čini jakom i vrijednom upravo jest to što svatko toj obitelji doprinosi na svoj individualni način', zaključuje psihologinja.