Način na koji roditelji pristupaju odgoju oblikuje ne samo djetetovo ponašanje, već i njegovu emocionalnu stabilnost, samopouzdanje i odnose s drugima.

Stoga su jedna od vječnih tema i, između ostalog, ključne razlike između autoritativnog, autoritarnog, permisivnog i neuključenog stila te na koji način odgojni stil utječe na djetetov razvoj.

O ovim i mnogim drugim pitanjima, koja zanimaju svakog roditelja, razgovarali smo s našom uglednom stručnjakinjom, izv. prof. dr. sc. Ivanom Macukom s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

'Roditeljstvo je jedna od najodgovornijih i najzahtjevnijih životnih uloga, a obitelj predstavlja prvi i najvažniji kontekst za razvoj djeteta. Djeca postupno rastu i sazrijevaju, a njihovo putovanje prema zrelosti zahtijeva godine roditeljske podrške, vodstva i poučavanja. Iako i drugi faktori utječu na razvoj, nijedan se ne može mjeriti s obitelji po snazi i dubini utjecaja. Privrženost koju djeca stvore s roditeljima obično traje cijeli život i služi kao model za buduće odnose', objašnjava dr.sc. Macuka.

Koje roditeljske odgojne stilove razlikujemo

Odgojni stilovi, dodaje ona, predstavljaju kombinaciju roditeljskog ponašanja koja u brojnim situacijama stvara trajnu odgojnu klimu.

Kako je objasnila psihologinja Macuka, različiti odgojni stilovi (autoritativni, autoritarni, permisivni i neuključeni) razlikuju se prema specifičnim značajkama koje ih definiraju.

'Istraživanja Diane Baumrind izdvajaju tri ključne značajke učinkovitog odgoja: prihvaćanje i uključenost u život djeteta, kontrolu te davanje autonomije. Autoritativni roditelji kombiniraju visoku razinu prihvaćanja i uključenosti s razumnom kontrolom i postupnim davanjem autonomije. Topli su i pažljivi, osjetljivi na potrebe djeteta, ali dosljedni u postavljanju granica. Njihova kontrola nije stroga, već razumna, a disciplinu koriste kao priliku za učenje. Aktivno nadgledaju gdje su im djeca i što rade, ali im postupno omogućuju samostalno donošenje odluka. Ključna komponenta ovog stila je otvorena komunikacija - potiču djecu da izražavaju svoje misli i osjećaje te zajedno donose odluke kad god je to moguće. Takav pristup povezan je s razvojem samopouzdanja, odgovornosti, optimizma, samokontrole, ustrajnosti i povoljnog školskog uspjeha kod djece', objašnjava psihologinja.

Autoritarni roditelji pak, kaže, pokazuju nizak stupanj prihvaćanja i uključenosti, ali visoku razinu prisilne kontrole i ograničenu autonomiju djeteta.

'Često djeluju hladno i distancirano, a komunikacija im je obilježena kritikom i omalovažavanjem. Pribjegavaju zapovijedima, prijetnjama i kažnjavanju, bez prostora za raspravu ili objašnjenje. Osim fizičke i verbalne kontrole, koriste psihološku kontrolu manipulirajući djetetovim osjećajem privrženosti. Njihova očekivanja često su pretjerano visoka i neusklađena s djetetovim sposobnostima, što može dovesti do nesigurnosti i straha od neuspjeha. Djeca odgajana u takvom okruženju često pokazuju visoku razinu anksioznosti, nisko samopouzdanje, prkosno i agresivno ponašanje te poteškoće u socijalnim odnosima', naglasila je.

Permisivni roditelji su topli i prihvaćajući, ali ne postavljaju jasna pravila ni granice.

'Djeca dobivaju veliku slobodu bez odgovarajuće strukture, što im može otežati razvoj odgovornosti i samodiscipline. Ovi roditelji dopuštaju djeci da samostalno donose odluke u dobi u kojoj za to još nisu spremna, poput biranja kada će jesti ili ići na spavanje. Nedostatak jasnih granica može dovesti do impulzivnosti, neposlušnosti, slabijeg školskog uspjeha i problema u socijalnim odnosima. Iako neki roditelji svjesno biraju ovaj pristup, vjerujući da će tako potaknuti kreativnost i samopouzdanje, istraživanja pokazuju da popustljivo roditeljstvo često rezultira socijalnom nekompetencijom i slabijom samokontrolom kod djece', upozorava psihologinja.

Neuključeni roditelji, dodaje, pokazuju nizak stupanj prihvaćanja i uključenosti, uz minimalnu kontrolu i ravnodušnost prema djetetovoj autonomiji.

'Često su emocionalno distancirani i opterećeni vlastitim problemima, što ih sprječava da posvete vrijeme i energiju djeci. U ekstremnim slučajevima riječ je o zanemarivanju. Djeca odgajana u takvom okruženju često pokazuju lošu emocionalnu samoregulaciju, slab školski uspjeh i sklonost antisocijalnom ponašanju', kaže.

Autoritativni stil je, ističe, najuspješniji jer kombinira emocionalnu podršku, jasne granice, primjerenu autonomiju i dvosmjernu komunikaciju.

'Djeca tako razvijaju odgovornost, kooperativnost, psihosocijalnu zrelost i akademsku uspješnost. Ovaj stil roditeljstva omogućuje djeci da internaliziraju pravila jer ih doživljavaju kao pravedna i razumljiva. Topli i uključeni roditelji pružaju model brižnosti i samokontrole, a jasni zahtjevi i autonomija jačaju djetetovo samopoštovanje. Važno je naglasiti da i njihove karakteristike utječu na lakoću primjene ovog stila – djeca prirodno sklona suradnji olakšavaju roditeljima primjenu autoritativnog pristupa', rekla je psihologinja.

Temperament i odgoj

Temperament djeteta ima ključnu ulogu u oblikovanju njegova razvoja jer utječe na način reagiranja na okolinu. 'Roditelji koji razumiju temperament svog djeteta mogu mu pružiti optimalnu podršku i poticajno okruženje. Model stupnja podudaranja naglašava važnost prilagodbe roditeljskog pristupa individualnim osobinama djeteta. Primjerice, visokoaktivna djeca češće su društvena, ali i sklonija sukobima, dok su sramežljiva djeca sklona povlačenju i anksioznim ponašanjima. Roditelji ne mogu promijeniti temperament, ali mogu pomoći djetetu da ga usmjeri na najbolji način, pružajući dodatnu toplinu, poticaj ili prilagođenu kontrolu, ovisno o njegovim potrebama', upozorava psihologinja.

Roditeljstvo, ističe, nije pitanje savršenstva, već razvoja, stoga se mnogi često preispituju i brinu jesu li dovoljno dobri, no povremene pogreške ne znače neuspjeh, ističe.

'Djeca ne traže savršene roditelje, već one koji ih vide, slušaju i usmjeravaju s ljubavlju. Ključ je u razumijevanju, strpljenju i povezivanju – važno je biti prisutan, prilagodljiv i spreman učiti s djetetom. Ne postoji univerzalni recept za dobar odgoj. Svako dijete ima jedinstvene potrebe, a roditelji im moraju prilagoditi pristup. Osim roditelja, na razvoj utječu temperament, geni, vršnjaci, učitelji i životne okolnosti. Najvažnije je podržati dijete u pronalaženju vlastitog puta i razvijanju pozitivnih osobina, umjesto težnje za savršenstvom ili univerzalnim rješenjima', smatra dr.sc. Macuka.

U suvremenom društvu roditeljska uloga postaje sve zahtjevnija zbog ubrzanog ritma života, dostupnosti informacija i visokih društvenih očekivanja, ističe psihologinja.

'Roditelji su danas više uključeni u odgoj, educiraju se i nastoje primijeniti suvremene metode, ali to često vodi do perfekcionizma, stalnog uspoređivanja i straha od pogrešaka. Intenzivno roditeljstvo, koje se očituje visokom uključenosti i stalnim praćenjem djetetovog razvoja, može biti korisno, ali i izazvati previše zaštitnički pristup i smanjiti djetetovu autonomiju. Djeca najviše napreduju kada osjećaju sigurnost i autonomiju, uz roditeljsku podršku i prostor za vlastita iskustva i pogreške', ističe dr.sc. Macuka.

Međutim, dodaje, upravo ta intenzivna uključenost donosi i nove izazove: potrebu za perfekcionizmom, stalnim uspoređivanjem i strahom da svaki odgojni korak mora biti 'pravilan'.

Društvo postavlja visoka očekivanja, pa se od roditelja traže informiranost, stručnost i sposobnost donošenja ispravnih odluka, onih u najboljem interesu djeteta.

'Roditeljstvo se sve više percipira kao oblik specijalizacije, a roditelji aktivno traže smjernice stručnjaka i sustavno ulažu vrijeme i trud u oblikovanje okruženja koje potiče razvoj djetetovih potencijala. I dok intenzivna uključenost može pridonijeti boljem razumijevanju djetetovih potreba, važno je postaviti granice i pronaći ravnotežu između podrške i previše zaštitničkog pristupa. Djeca najviše napreduju kada osjećaju sigurnost i autonomiju u svom razvoju, uz roditeljsku podršku, ali i uz prostor za vlastita iskustva, učenja i pogreške', rekla je psihologinja.

Perfekcionizam i sagorijevanje

Perfekcionizam u roditeljstvu sve je češći, a roditelji postavljaju iznimno visoke standarde sebi i djeci te često osjećaju sram, krivnju i strah od neuspjeha.

'Takav pristup povećava stres i rizik od sagorijevanja, što se očituje kroz iscrpljenost, emocionalno udaljavanje i osjećaj neučinkovitosti. Djeca roditelja perfekcionista osjećaju pritisak da ispune visoka očekivanja, što može dovesti do anksioznosti, stresa i smanjenog samopouzdanja. Ključno je prihvatiti da savršen roditelj ne postoji, usmjeriti se na povezanost s djetetom i brinuti se o svom mentalnom zdravlju. Sagorijevanje u roditeljstvu je ozbiljan problem te može imati negativne posljedice za njih i djecu, stoga je važno prepoznati simptome i potražiti podršku. Roditeljstvo je proces koji zahtijeva prilagodbu, razumijevanje i podršku. Najvažnije je biti prisutan, otvoren za učenje te spreman prihvatiti vlastite i djetetove nesavršenosti. Djeca ne traže savršenstvo, već ljubav, sigurnost i podršku na putu odrastanja', naglašava psihologinja.

Iako je roditeljstvo povezano s pozitivnim emocijama poput radosti, ponosa i ljubavi, ono također uključuje trenutke sumnje, očaja, osjećaja neuspjeha ili bespomoćnosti, ljutnje i straha, dodaje.

'Ove negativne emocije često su manje istaknute, prepoznate i izražene, a roditelji koji se bore s negativnim emocijama osjećaju se dezorijentirano, posramljeno i usamljeno. Nažalost, neki roditelji pate od emocionalne iscrpljenosti zbog stresa povezanog s odgojem djece. Naime danas se češće govori o sagorijevanju u roditeljstvu, a ono nastaje zbog trajne izloženosti kroničnom roditeljskom stresu i očituje se u emocionalnoj iscrpljenosti roditelja i udaljavanju od djece, uz osjećaj neučinkovitosti i sumnju u sposobnost da se bude dobar roditelj. Odnosno četiri ključna simptoma roditeljskog sagorijevanja su iscrpljenost u roditeljskoj ulozi, osjećaj suprotnosti s prethodnim doživljajem sebe kao roditelja, zasićenost roditeljskom ulogom i emocionalno udaljavanje od djece', objašnjava psihologinja.

Dok roditeljski stres i iskustva uznemirenosti koji proizlaze iz svakodnevnih zahtjeva u roditeljstvu mogu biti uobičajena iskustva s vremena na vrijeme, sagorijevanje u roditeljstvu nastaje kada stres postane kroničan i nadvlada osjećaj roditelja da se može uspješno nositi s izazovima.

'Roditelji koji nemaju resurse za uspješnu prilagodbu zahtjevima i pritiscima u roditeljskoj ulozi mogu doživjeti sagorijevanje. Srž etiologije roditeljskog sagorijevanja je dugotrajna neravnoteža između mnogih stresora i nedovoljno resursa za njihovo uspješno rješavanje. U obiteljskom životu postoje mnogi stresori i resursi koji čine tzv. ravnotežu u roditeljstvu svakog roditelja, a proizlaze iz sociodemografskih, situacijskih, osobnih i obiteljskih čimbenika. Njihova akumulacija i rezultirajuća (ne)ravnoteža objašnjava zašto se roditelji mogu naći u situaciji ili ispunjenja ili iscrpljenosti u roditeljskoj ulozi. Naglasila bih da, iako roditeljska uloga jest izvor briga i stresa, mnogi stresori u roditeljstvu spadaju pod ono što nazivamo 'uobičajenim' stresorima jer su dio iskustava gotovo svake obitelji. Za većinu roditelja, na sreću, stres u roditeljstvu uvelike kompenziraju događaji unutar obitelji koji generiraju pozitivne emocije, zadovoljstvo, sreću i ponos zbog djece. Važno je istaknuti to da sagorijevanje u roditeljstvu često dovodi do psihičkog distanciranja roditelja od stresne situacije. Stoga roditeljsko sagorijevanje mijenja perspektivu roditelja o roditeljskoj ulozi i djeci te doista ima štetne posljedice na njih (u smislu pogoršanja zdravlja, razvoja ovisnosti, pojave suicidalnih ideja i percepcije sebe kao lošeg roditelja), ali i teške posljedice za djecu (u smislu zanemarivanja i nasilja)', ističe psihologinja.

Roditelji koji su sagorjeli u roditeljskoj ulozi pokušavali su učiniti sve što su mogli i željeli su držati sve pod kontrolom, što je u roditeljstvu - nemoguće.

'Nažalost, kada se emocionalno iscrpe, češće doživljavaju negativne emocije i smatraju ih nespojivima s roditeljskom ulogom, poput srama, frustracije i žaljenja. Osjećaju krivnju i srame se toga kakvi su roditelji postali, zbog čega ne traže pomoć i skloni su izolaciji. Sagorijevanje u roditeljstvu ozbiljan je problem koji zaslužuje pozornost s obzirom na ozbiljnost posljedica, kako za roditelje, tako i za djecu. Prepoznavanje roditelja koji pate u roditeljstvu omogućuje poduzimanje preventivnih koraka na individualnoj i društvenoj razini', zaključuje psihologinja.