Takve se promjene, ističu, često pojavljuju godinama prije nego što obitelj primijeti poznatije simptome poput zaboravljivosti i problema s pamćenjem.

Vodeći stručnjaci za zdravlje mozga upozorili su da suptilne promjene osobnosti u srednjoj dobi mogu biti među najranijim znakovima demencije. Pritom se često javljaju godinama prije nego što postanu vidljivi problemi s pamćenjem.

Profesorica Gill Livingston, stručnjakinja za psihijatriju starije životne dobi sa sveučilišta University College London, kaže da obitelji često prijavljuju promjene u ponašanju, samopouzdanju i emocionalnim reakcijama mnogo prije nego što se postavi službena dijagnoza. Istraživanje u kojem je sudjelovala, a koje je pratilo tisuće britanskih državnih službenika, pokazalo je da su promjene osobina ličnosti u srednjoj dobi povezane s većim rizikom od razvoja demencije kasnije u životu.

To se uklapa u sve veći broj dokaza da skrivena oštećenja mozga u ranim fazama bolesti mogu promijeniti način na koji osoba misli, osjeća i reagira puno prije nego što postanu očiti poznatiji simptomi. Liječnici navode da se članovi obitelji često prisjećaju kako prvi znakovi nisu bili zaboravljivost, nego promjene u temperamentu, poput pojačane tjeskobe, impulzivnosti, povlačenja ili emocionalne udaljenosti.

Profesorica Livingston i njezini kolege izdvojili su nekoliko promjena, koje su opisali kao depresivne simptome, a koje izazivaju zabrinutost kada predstavljaju jasno odstupanje od nečijeg dugogodišnjeg obrasca ponašanja.

Iako same po sebi ne mogu biti konačan dokaz demencije, njihovo nakupljanje može otkriti zabrinjavajući obrazac koji zahtijeva dodatnu obradu.

Pritom stručnjaci ističu da se čak 45 posto slučajeva demencije povezuje s čimbenicima životnog stila, što znači da bi ih se barem dijelom moglo spriječiti. Upravo zato rano prepoznavanje bolesti, nadaju se neki stručnjaci, može otvoriti prostor za djelovanje kojim bi se usporilo propadanje.

Šest promjena koje su stručnjaci posebno izdvojili

Prva promjena koju su istaknuli jest gubitak samopouzdanja.

Osobe koje su u četrdesetima i pedesetima prijavljivale da 'gube povjerenje u sebe' imale su znatno veću vjerojatnost da će kasnije razviti demenciju od onih koje to nisu navodile. Taj se simptom pokazao kao najsnažniji pojedinačni prediktor među desecima analiziranih čimbenika, nadmašivši loše raspoloženje, beznađe i probleme sa spavanjem.

Osobe koje su doživjele pad samopouzdanja imale su oko 50 posto veći rizik od demencije, čak i nakon što su istraživači uzeli u obzir genetiku, obrazovanje, bolesti srca, životni stil i druge poznate čimbenike rizika.

Posebno je važno to što je kod osoba mlađih od 60 godina gubitak samopouzdanja uvelike objasnio dugo uočavanu povezanost između depresije u srednjoj dobi i demencije, što sugerira da bi mogao odražavati vrlo rane promjene u mozgu, a ne samo reakciju na starenje ili životni stres.

Kao snažan rani signal izdvojila se i teškoća suočavanja sa svakodnevnim problemima.

Osobe koje su u četrdesetima i pedesetima navodile da se ne mogu nositi s problemima imale su znatno veću vjerojatnost da će godinama kasnije razviti demenciju. To upućuje na mogućnost da smanjena sposobnost nošenja sa stresom može prethoditi očitijim kognitivnim simptomima i desetljećima prije njihove pojave.

Istraživači vjeruju da bi to moglo odražavati rano slabljenje takozvane kognitivne rezerve mozga, odnosno mentalne sposobnosti koja ljudima omogućuje da istodobno odgovaraju na više zahtjeva, prilagođavaju se pritisku i oporavljaju nakon poteškoća. Kako ta rezerva slabi, situacije koje su nekad bile podnošljive mogu početi djelovati preplavljujuće, mnogo prije nego što postanu vidljivi gubitak pamćenja ili zbunjenost.

Istraživanje je također pokazalo da su osobe koje su u srednjoj dobi prijavljivale da 'ne osjećaju toplinu i privrženost prema drugima' imale znatno veći rizik od razvoja demencije kasnije u životu.

Kod njih je rizik bio 44 posto veći nego kod onih koji nisu naveli taj simptom, a on se može očitovati kao emocionalno povlačenje ili smanjena savjesnost.

Govoreći za The Telegraph, stručnjak za demenciju profesor Geir Selbaek sa Sveučilišta u Oslu rekao je: 'Ljudi koji su vrlo savjesni više vježbaju, izbjegavaju debljanje i imaju manji rizik od bolesti poput dijabetesa i hipertenzije, koje su također povezane s demencijom.'

Kao jedan od pokazatelja rizika pokazala se i trajna nervoza. Ljudi koji su u srednjoj dobi za sebe govorili da su 'stalno nervozni i napeti' imali su veću vjerojatnost da će u sljedećim desetljećima razviti demenciju. To je važan znak neuroticizma, osobine ličnosti koja je snažno povezana s demencijom. Profesor Selbaek smatra da bi u tome važnu ulogu mogao imati kronični stres.

'Mislim da je to jedan od posredničkih čimbenika. Povišena razina stresa dovodi do viših razina upale u tijelu, a oboje razorno djeluje na zdravlje mozga', rekao je.

Još jedan rani signal bio je trajni osjećaj da se zadaci ne obavljaju kako treba. Sudionici koji su u srednjoj dobi navodili da 'nisu zadovoljni načinom na koji se zadaci izvršavaju' imali su veću vjerojatnost da će kasnije razviti demenciju.

Na popisu se našao i problem s koncentracijom. Osobe koje su u srednjoj dobi prijavljivale 'poteškoće s koncentracijom' imale su veću vjerojatnost razvoja demencije kasnije u životu, pa je oslabljena usredotočenost svrstana među šest konkretnih depresivnih obilježja povezanih s dugoročnim rizikom.

Važan je kontekst

Stručnjaci pritom naglašavaju da je kontekst presudan. Promjene osobnosti mogu biti posljedica i životnih okolnosti, menopauze, problema s mentalnim zdravljem ili stresa. Ključni znak za uzbunu nije sama pojava neke osobine, nego jasna promjena u odnosu na nečiji uobičajeni način funkcioniranja i nošenja s izazovima.

Mjere poput održavanja društvenih kontakata, zadržavanja svakodnevne rutine, upravljanja stresom, redovite tjelovježbe i liječenja depresije mogle bi pomoći u smanjenju dugoročnog rizika, čak i ako su promjene u mozgu već započele.