Teško da postoji netko tko ne zna pjesmu grupe U2 Miss Sarajevo, koja je postala jedan od globalno najprepoznatljivijih glazbenih simbola rata u BiH. No malo je onih koji su zapamtili da je zaštitno lice te pjesme bila stvarna osoba, Sarajka Inela Nogić, koja je 1993. na improviziranoj pisti podrumskog skloništa, zajedno s još desetak djevojaka, podignula transparent Don’t let them kill us i time pretvorila lokalni čin prkosa u univerzalno razumljivu poruku o civilnom stradanju.

Inela Nogić desetljećima je živjela u paradoksu: bila je svjetski simbol otpora opkoljenog grada, a istodobno gotovo nevidljiva osoba čija se stvarna priča nije uklapala u pojednostavljene narative o herojstvu i humanitarnom sjaju. Tri desetljeća nakon izbora za Miss opkoljenog Sarajeva, Nogić upravo objavljuje istoimenu autobiografiju u izdanju nakladničke kuće Hena com, u kojoj prvi put razgrađuje sve mitove: piše o djetinjstvu na Alipašinu Polju, ratu koji nije počeo granatama nego promjenom jezika, bijegu iz grada zahvaljujući braku s nizozemskim fotoreporterom, o modnim pistama Pariza i Milana, ali i o brutalnoj praznini svijeta koji je njezinu traumu često tretirao kao egzotični dekor.

Najpotresnije stranice posvećene su onome što naziva "ratom u ratu", nasilju unutar zidova grada, o kojem se godinama šutjelo. Nogić prvi put javno govori o teroru lokalnog kriminalca Sivog, o iskustvu potpune nezaštićenosti i mehanizmima koji su nasilnike štitili pod krinkom viših interesa. Jednako britko piše i o Zapadu: o grupi U2 i Bonu Voxu, koji je od njezina lika stvorio planetarni amblem empatije ali ga stvarna osoba nimalo nije zanimala; o bespoštednoj modnoj industriji koja od gladovanja radi stil, i novom životu koji si je usprkos svemu uspjela izgraditi.

Istodobno intimna i politična, bez želje za osvetom ali s jasnom potrebom da se imenuje ono što je godinama ostajalo neizgovoreno, Miss opkoljenog Sarajeva važan je korektiv službenih narativa o opsadi, knjiga čija snaga nije u senzacionalizmu, nego u hladnoj preciznosti svjedočenja i spremnosti da se progovori iz posve osobnog prostora djevojke koja je rat proživjela i preživjela, i koja sad, prvi put, preuzima kontrolu nad vlastitom pričom. Tim povodom, s Inelom Nogić popričali smo o cijeni pjesme Miss Sarajevo, cijeni rata za generacije preživjelih, te razlozima zbog kojih je nakon tri desetljeća odlučila ispričati svoju priču.

Svoju ste autobiografiju posvetili onima koji su "šutjeli predugo" a u predgovoru je nazivate i činom odgovornosti prema onima koji nisu preživjeli. Kako je sazrijevala odluka da nakon gotovo 35 godina upravo vi prekinete tu šutnju i u kojem ste trenutku osjetili da je vrijeme da vlastito iskustvo ispričate vlastitim glasom?

Svoje pisanje ne doživljavam prvenstveno kao posvetu, nego kao potrebu da zapišem vlastitu istinu, onu koja je desetljećima opstajala u sjeni tuđih narativa, humanitarnih paravana i dobro upakiranih simboličkih gesta. Šutnja u mom slučaju nije bila praznina, nego prostor u kojem su drugi govorili umjesto mene – kao o "simbolu", slici ili ideji – dok su konkretna iskustva nasilja i institucionalnog zanemarivanja, poput slučaja sa Sivim, ostajala potisnuta jer se nisu uklapala u prihvatljivu sliku.

Ljudi su, naravno, i prije mene svjedočili i pisali, ali ti glasovi često nisu dopirali daleko ili su bili neutralizirani i relativizirani. Zato mi je bilo važno da ova knjiga bude isključivo moja priča – ne da govori u ime svih niti da pretendira na univerzalnu istinu, nego da bude precizna, osobna i odgovorna prema proživljenom. Ako se netko u njoj prepozna, želim da to bude poticaj da pronađe vlastiti jezik i put iscjeljenja.

Odavno sam znala da ću jednom sve staviti na papir, ali ne kao hitnu potrebu, nego kao čin koji traži unutarnju stabilnost. Trenutak odluke mogu opisati kao ulazak u mir – ne u zaborav, nego u fazu u kojoj sam mogla pisati bez samoranjavanja, bez potrebe da se pravdam ili prilagođavam tuđim očekivanjima. Pisanje je tako postalo manje povratak u prošlost, a više čin prisutnosti: preuzimanje odgovornosti za vlastitu priču, onakvu kakva jest, bez zaštitnih slojeva i bez potrebe da bude išta drugo osim istinita.

U njoj se ogoljujete do kraja i bez zadrške – između ostalog, prvi put javno progovarate o teroru koji je nad vama u okupiranom Sarajevu provodio spomenuti lokalni kriminalac Sivi. Kako ste tražili jezik i mjeru da o tom "ratu u ratu" pišete bez ublažavanja, ali i bez dodatnog, kako ste rekli, samoranjavanja?

U početku sam mislila da će knjiga ostati fokusirana na titulu, iskustvo s bendom U2 i mene kao simbola, a ne nužno kao čovjeka. Kako je pisanje odmicalo, odluka da skinem zaštitne slojeve došla je spontano. Shvatila sam da se istina ne može ispričati djelomično. Nametnuti, tuđi stid počeo je gubiti snagu onoga trenutka kada sam ga prestala nositi. Kada ti okovi spadnu, otvara se prostor za istinu – a ona sama po sebi nije teška; teški su mehanizmi koji su je godinama gušili. Najteže je bilo suočiti se s mladom djevojkom kakva sam tada bila, s činjenicom da je morala proći kroz iskustva za koja nitko u tim godinama ne bi trebao biti spreman. Pisati o "ratu u ratu" nije značilo ponovno otvaranje rana, nego pokušaj da se tom iskustvu vrati dostojanstvo i kontekst, da se nasilje imenuje bez spektakla, ali i bez ublažavanja.

No, već i prije prve ispaljene granate, vaša prva ljubav Boris tražio je da se njegovim roditeljima predstavite kao "Zorana". To otrežnjenje, da vaše ime u vlastitom gradu postaje neprihvatljivo, bila je najava etničkog čišćenja koje će uslijediti. Iz današnje perspektive, je li rat u Bosni bio neizbježan – i je li bio unaprijed osuđen na razmjere i brutalnost koje je imao?

Djeca i mladi u ratovima se nikada ništa ne pitaju; uvijek prva strada nevinost. A ljubav je tada bila najnaivnija i najiskrenija stvar na svijetu. Nismo znali za planove, karte ni podjele – samo da želimo živjeti, držati se za ruke i ostati zajedno. Zahtjev da se predstavim drugim imenom bio je trenutak u kojem mi se tlo prvi put pomaknulo pod nogama, ne kao velika drama, nego kao tiha nelagoda, slutnja da nešto poznato postaje opasno. Tada još nismo znali imenovati zlo niti razumjeti njegovu sistematičnost.

Danas jasno vidim da rat nije počeo granatama, nego mnogo ranije – u jeziku, šapatima i sitnim prilagodbama koje su se činile bezazlenima. Počeo je onoga časa kada je ime postalo problem, a ljubav nešto što se mora opravdavati. Je li rat bio neizbježan? Ne vjerujem u rat kao sudbinu. Vjerujem u odluke. Odluke odraslih koji su imali moć, a nisu imali hrabrosti zaustaviti ono što su pokrenuli. Brutalnost je bila posljedica dugog procesa pretvaranja ljudi u "druge", a nasilja u "nužnost". Za nas mlade rat je značio nagli kraj iluzije da svijet počiva na pravednosti. Prerano smo naučili da ljubav ne štiti i da se nevinost ne priznaje kao argument – spoznaja koja ostaje u tijelu mnogo dulje od samog rata.

Izbor za Miss opkoljenog Sarajeva 1993. svijet je zapamtio po transparentu "Don’t let them kill us", no vi ga opisujete i kao "bijeg iz vlastite kože" i osobne tame. Koliki je bio taj raskorak i kako se odrazio na vaš život nakon rata?

Raskorak je bio golem. Izvana sam stajala na bini kao simbol otpora, a iznutra sam bila dijete koje je samo pokušavalo preživjeti. Taj izbor nije bio klasičan čin hrabrosti, nego bijeg iz vlastite kože, iz tame i straha koji je već postao svakodnevan. Na sceni sam nosila poruku svijetu, a u sebi težinu koju nitko nije mogao vidjeti. Simboli nisu površni – ljudima su važni jer stvaraju most između vidljivog i nevidljivog, pomažu da se složena iskustva pretvore u nešto prepoznatljivo. Problem nastaje kada simbol postane etiketa, a ne put prema onome što doista nosi u sebi.

Za mene je taj simbol dugo ostao bez nastavka. Svijet je u njemu vidio nadu, dok sam ja nosila lomljivost i zbunjenost djeteta. Taj raskorak pratio me i nakon rata: nosila sam očekivanja koja nisam birala i značenja koja mi nisu pripadala. Trebale su godine da shvatim kako ne moram stalno objašnjavati sliku koju je svijet zapamtio. Tek kasnije započeo je stvarni povratak sebi – prihvatiti dijete koje je tada samo nastojalo preživjeti i dati mu glas koji nije imalo. Knjiga je pokušaj da se taj most konačno prijeđe, da se simbol ne odbaci, nego ispuni ljudskim iskustvom bez kojeg ostaje prazan.

Zahvaljujući U2 i pjesmi Miss Sarajevo postali ste globalni simbol opkoljenog grada, no u autobiografiji pišete da za korištenje svog lika u spotu niste dali pristanak te da ste se našli u ulozi simbola bez vlastitog glasa. Kako ste osobno doživjeli ta iskustva i što su vam razotkrila o odnosu javne empatije i stvarne moći?

Nitko me nije pitao za pristanak da se moj lik koristi u spotu za Miss Sarajevo. Kada je pjesma već bila snimljena, ja o tome nisam znala ništa; obaviještena sam tek naknadno. Pretpostavilo se da je za mene, tada tinejdžerku, to nešto što se podrazumijeva – da ću biti sretna i zahvalna što veliki bend koristi moj lik i moju titulu. I, iskreno, bila sam polaskana. U gradu koji je nestajao pred našim očima ta pažnja djelovala je kao znak da nismo zaboravljeni. No polaskanost se brzo istopila kada sam shvatila da se "velika gesta" ne nastavlja stvarnim odnosom.

Obećanja su postojala, ali u praksi sam ostajala nevidljiva, prisutna samo dok sam bila korisna kao slika. Ignoriranje na Koševu, Bonovo obraćanje medijima bez ikakvog kontakta sa mnom te incident u Grčkoj ostavili su osjećaj zbunjenosti i tihe povrijeđenosti – ne bijesa, nego razočaranja koje dolazi kada shvatiš da si, unatoč svemu, na dnu hijerarhije. Tada sam prvi put osjetila koliko je lako biti slavljen izdaleka, a teško biti viđen izbliza.

Ta su mi iskustva razotkrila da javna empatija često ostaje slika, dok se stvarne odluke donose iza zatvorenih vrata. Empatija se dijeli lako, moć rijetko. U toj neravnoteži ljudi poput mene postaju simboli – dirljivi i upotrebljivi, ali bez prava glasa. Danas na to gledam bez ogorčenosti, ali s jasnoćom. Ne osporavam ničije namjere, no imenujem strukturu u kojoj je moguće koristiti nečiju priču, a da se ta osoba ne smatra ravnopravnim sugovornikom. Upravo razlika između solidarnosti kao poruke i solidarnosti kao prakse postala je jedno od mojih ključnih životnih učenja.

U knjizi dovodite u pitanje službenu sliku ratnog Sarajeva i podsjećate da je, uz otpor i solidarnost, unutar grada postojalo i nasilje, kriminal i bezvlašće. Kada danas gledate Bosnu i Hercegovinu, vidite li kontinuitet između tih nevidljivih ratnih dinamika i načina na koji država funkcionira?

Rat je za mene bio stanje u kojem se sve lako raspada; ne samo grad i institucije nego i osnovna pravila ponašanja. U takvom kaosu pošten čovjek se lako izgubi, dok beskrupulozni često isplivaju. Taj osjećaj bezvlašća tada me duboko obilježio. Danas u Bosni i Hercegovini prepoznajem nastavak tog stanja u drukčijem obliku. Zato u knjizi propitujem mit o "jedinstvenoj obrani" – ne da bih negirala solidarnost i hrabrost koje su postojale, nego zato što se o nasilju, kriminalu i kaosu unutar zidova rijetko govori. Bez tog suočavanja nema stvarnog pomaka naprijed, nego samo produžetak istog kruga drugim sredstvima.

Govoreći o vlastitom iskustvu, otvarate i širi kontekst patrijarhalnog i ratnog zavjeta šutnje te štićenja nasilnika pod krinkom "viših nacionalnih interesa". Što vam je bilo važno da vaša knjiga učini, ne samo za vas osobno nego i u javnom prostoru?

Ova knjiga nije nastala s idejom da nešto promijeni u javnom prostoru. Iskreno, više nemam takvu vrstu iluzije. Sve se već zna – što je nasilje, što je nepravda i kako se skrivaju iza velikih riječi i "viših interesa" – a ipak se posvuda ponavljaju. To mi govori da problem nije u znanju, nego u nečemu mnogo temeljnijem. Za mene je ključno pravo na zaštitu i pravo na glas – mogućnost da govoriš bez straha da ćeš biti osuđen, ušutkan ili proglašen problemom zato što si odlučio ne šutjeti. Patrijarhalni i ratni zavjet šutnje opstaje upravo zato što se istina skupo plaća.

Ako knjiga ima ikakav smisao izvan mene same, onda je to pokazati da je moguće govoriti bez opravdavanja i traženja dozvole, ne kao poziv na promjenu svijeta, nego kao potvrda da iskustvo ima pravo na postojanje, čak i kada je neugodno i ne uklapa se u dominantne narative. Ne vjerujem u brza rješenja ni velike preokrete. Vjerujem u prostor u kojem ljudi mogu govoriti, a da ih se ne gura natrag u šutnju. Ako knjiga taj prostor makar malo otvori za nekoga, negdje, to je više nego dovoljno.

Dok ste u svijetu često bili percipirani kao simbol patnje i otpora, vi ste sudjelovali u autoironičnom, nadrealnom humoru Sarajeva, pa i u snimanju epizoda Top liste nadrealista usred rata. Kakvu je ulogu taj humor imao u vašem iskustvu i što taj "sarajevski paradoks" – istodobna prisutnost smijeha i očaja – govori o tom gradu i njegovim ljudima?

Koliko god rat bio gadan i brutalan, u ljudima ponekad izvuče i ono najbolje. Postaju upućeniji jedni na druge, solidarniji i nevjerojatno inventivni. U Sarajevu je humor bio dio tog instinkta opstanka; ne bijeg od stvarnosti, nego način da se ona preživi. Smijeh je bio kratki predah, dokaz da još postojimo kao ljudi, a ne samo kao mete. Autoironija i nadrealni humor nisu bili luksuz, nego nužnost. "Udri brigu na veselje" nije značilo negirati strah ili bol, nego ih na trenutak gurnuti u stranu jer sutra možda nećeš biti tu. Smijali smo se ne zato što nam je bilo lako, nego zato što je to bio način da sačuvamo razum i unutarnju slobodu.

Sudjelovanje u snimanjima Top liste nadrealista bilo je pokušaj da se rekonstruira privid normalnog života. Taj sarajevski paradoks, istovremena prisutnost smijeha i očaja, govori o gradu koji je odbijao biti sveden samo na žrtvu, o ljudima koji su, unatoč svemu, nalazili načine da se povežu, nasmiju sami sebi i ne dopuste da ih rat potpuno liši ljudskosti. Taj humor naučio me da otpor ne mora biti glasan ni herojski. Ponekad je otpor jednostavno u tome da se nasmiješ, podijeliš šalu i nastaviš živjeti koliko god možeš. Jer i to je borba za opstanak.

U knjizi pišete o strahu da svoju traumu nesvjesno ostavljate u nasljeđe svojoj djeci. Kako ste nastojali zaštititi Miju i Maka od tereta vlastitih ratnih iskustava, a istodobno im omogućiti da razumiju odakle dolazite i što je oblikovalo vaš život? Kako su oni reagirali na knjigu?

Još nisu pročitali konačnu verziju knjige; vidjeli su tek poneke ranije dijelove, koliko su sami željeli i mogli. Bilo mi je važno da ih nikada ne guram u priču koja je prvenstveno moja. Prednost je što danas mogu vidjeti mene kakva sam sada – mirniju i stabilniju, bez potrebe da potiskujem ili dramatiziram prošlost. Kada o svemu razgovaramo iz tog mjesta, bez straha i skrivanja, manja je opasnost da ih to optereti. Balansirati između Amsterdama i Sarajeva značilo je birati mjeru. Nisam ih željela "štititi" lažnom tišinom, ali ni zatrpavati iskustvima koja su se dogodila prije njihova vremena.

Htjela sam da upoznaju Sarajevo kao osjećaj, kao nerv i intuiciju, a ne kao teret koji moraju nositi umjesto mene. Djeca jasno osjete razliku između istine koja se dijeli i traume koja se prenosi. Danas su Mia i Mak odrasli ljudi s vlastitim izazovima i preispitivanjima. To mi donosi olakšanje jer znam da knjigu neće čitati kao djeca koja traže sigurnost, nego kao odrasli koji razumiju složenost života, pa i mene kao majku. Njihove reakcije bile su tihe, zrele i pune poštovanja, bez dramatike, ali s prisutnošću, što mi je bio najvažniji znak da sam pronašla pravu mjeru.

Britko opisujete pariške modne krugove u kojima je vaša trauma često tretirana kao dekor ili trend, a pišete i o "saburu" kao načinu preživljavanja tog svijeta čija estetika nije imala mjesta za iskustvo doslovnog preživljavanja u ratu. Kako ste u takvom okruženju postavljali granice između onoga što se od vas očekivalo i onoga što ste vi doista bili?

Granice sam postavljala jednostavno – tako što nisam pristajala na sve. U modnom se svijetu podrazumijeva stalno pomicanje tijela, ponašanja i osobnih granica. Imala sam priliku za veliki angažman, ali uz uvjet da smršavim. Taj sam posao odbila; to je bila moja jasna linija. Iskreno, tom svijetu nikada nisam pripadala karakterom. Izgledom možda jesam, ali mentalno i vrijednosno ne. Upravo ta distanca, pa i ravnodušnost prema tome hoću li dobiti editorijal ili ne, bila je moj način da se sačuvam. Taj moj sabur, ono naše: nije mrtva glava pala, niti će. Moda je za mene bila posao, a ne identitet. To mi je pomoglo da znam gdje prestaje ono što se od mene traži, a gdje počinjem ja.

U dokumentarcu Billa Cartera vaš se lik pojavio unutar tuđe autorske vizure, dok je Miss Sarajevo Returns Albieja Swinglera nastajao u bliskom dijalogu s vama. Kako ste doživjeli sudjelovanje u filmu u kojem prvi put možete izravno utjecati na način na koji se govori o vašem životu?

Razlika između ta dva iskustva za mene je suštinska. U prvom dokumentarcu bila sam dio priče, ali ne i njezin aktivni sudionik. Carter je snimao različite ljude i moj se lik pojavio kroz snimke izbora, bez mog glasa. Moj život i iskustvo bili su ispričani iz tuđe perspektive, bez stvarne mogućnosti da utječem na narativ, i taj osjećaj da ti se vlastita priča udaljava iz ruku ostaje duboko zapisan. Kod Miss Sarajevo Returns bilo je drukčije. Prvi put sam osjetila ravnopravnost i povjerenje te imala aktivnu ulogu u oblikovanju priče, ne kroz cenzuru, nego kroz odgovornost prema sebi i istini koju želim ispričati. Nakon brojnih intervjua često sam imala dojam da se govori o tituli i simbolu, a rijetko o čovjeku. Upravo tu vidim ključnu razliku: u ranijim pristupima fokus je bio na autorovoj interpretaciji, dok je osoba koja tu priču živi ostajala u drugom planu.

U knjizi rad u amsterdamskoj općini opisujete kao osjećaj "igranja odraslih osoba" u djetinjstvu. Kako ste doživjeli prijelaz iz svijeta u kojem ste bili globalno prepoznatljivo lice, uključujući rad s Helmutom Newtonom, u anonimnost uredskog posla, a potom i rada u domu za starije osobe? Je li vam taj rad s ljudima koji "više ništa ne glume" pomogao da konačno skinete sve preostale slojeve "misice"?

Anonimnost sam, zapravo, uvijek imala. Nikada se nisam doživljavala kao javna ličnost, nego kao običan čovjek s vlastitom, prilično osebujnom životnom dinamikom. Zbog toga prijelazi između različitih svjetova za mene nisu bili dramatični, nego prirodni. Različiti periodi traže različite izbore. Normalno je da se s dvadeset baviš jednim poslom, a s četrdeset i devet nečim posve drugim. Rad u općini, a kasnije i u domu za starije osobe, doživjela sam kao dio tog procesa.

Osjećate li da ste ovom autobiografijom iscrtali granice vlastite priče i pronašli mirniji odnos prema prošlosti? Što vaše osobno suočavanje s traumom poručuje Bosni koja se čini zarobljenom u starim podjelama, i je li povratak sebi moguć bez imenovanja rana – pa i onih koje su nanijeli "naši", a ne samo "oni s brda"?

Ovu knjigu ne doživljavam kao "zatvaranje kruga", nego kao njegovo jasno iscrtavanje. Pisala sam je iz potrebe da ispričam vlastitu istinu, onu koja je godinama bila pojednostavljivana i simbolički korištena, posebno kroz priču o U2, gdje je simbol često bio važniji od stvarnog čovjeka iza njega. Nisam pisala razmišljajući o pobjedi nad traumom. Život se jednostavno dogodi i promijeni nas. Najteže se oslobađamo ne samih događaja, nego straha i stida koji uz njih ostanu. Kada se toga čovjek oslobodi, to jest oslobađajuće, ali ono što nas je oblikovalo, pa i ono nastalo iz traume, ostaje dio nas.

"Tišina koja govori" za mene danas nije odsustvo straha, nego odsustvo potrebe da se objašnjavam. Govorim kada ima smisla, a ponekad biram šutnju, ne iz nemoći, nego iz sigurnosti u sebe. Knjiga zato nije pobjeda nad traumom, nego povratak sebi bez iluzija i mitologije, osobne ili kolektivne. A što se tiče Bosne… vjerujem da nema stvarnog iscjeljenja bez spremnosti da se imenuju rane, pa i one nastale iznutra. To često izaziva otpor, ali bez tog razgovora, povratak sebi – osobni ili društveni – ostaje nedovršen. Ne radi se o optuživanju, nego o prihvaćanju istine kakva jest, kako bi prošlost prestala sputavati i postala iskustvo iz kojeg se može ići dalje.