IGOR VUK TORBICA

Redatelj hvaljenog 'Hinkemanna' o novoj predstavi, malograđanštini i zlu

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 19.01.2017 18:15
  • Objavljeno 29.11.2016 u 14:20
  • +23
  • +20

Priče iz Bečke šume

Izvor: Pixsell / Autor: Grgur Zucko/PIXSELL

U povodu premijerne izvedbe 'Priča iz Bečke šume' Odona von Horvatha 5. prosinca u Dramskom kazalištu Gavella, razgovarali smo s mladim redateljem Igorom Vukom Torbicom koji je za svoju prvu zagrebačku režiju uznemirujućeg i mračnog Tollerova 'Hinkemanna' u ZKM-u dobio čak 12 regionalnih nagrada (od Nagrade hrvatskog glumišta i Gavellinih večeri do priznanja na festivalima u Užicu i Novom Sadu za režiju i najbolju predstavu te Rakan Rushaidat i Ozren Grabarić za najbolje glumačke interpretacije) postavši kazališni hit

Igor Vuk Torbica rođen je u Bosni, odrastao u Rovinju, Školu primijenjene umjetnosti završio u Puli, diplomirao je u Beogradu, a radi u cijeloj regiji. Već se istaknuo za vrijeme akademije, a usavršavanje je nastavio na Poslijediplomskom studiju. Premda još nema ni 30 godina, već se profilirao kao redatelj koji bira društveno angažirane tekstove što je pokazao izborom Heinricha von Kleista, Ernsta Tollera i sada Odona von Horvatha. Što se tiče 'Priča iz Bečke šume', na predstavi rade već više od tri mjeseca; komad je zahtjevan, a angažirano je čak 18 glumaca iz ansambla i predvode ih Nataša Janjić i Igor Kovač.

Kako je došlo do toga da se u Gavelli nakon više od 40 godina postavi tekst Odona von Horvatha 'Priče iz Bečke šume'? Je li to bio vaš prijedlog? I zašto vas toliko intrigira upravo taj Horvathov tekst?

Producentica Sonja Kovačić, dramaturg Dubravko Mihanović i ja slučajno smo se sreli na putu za Beograd prije dvije godine, kada sam im ispričao da sam ZKM-u predložio 'Hinkemanna' Ernsta Tollera i Horvathove 'Priče iz Bečke šume'. Pokazalo se da su oni također razmišljali o postavljanju nekog Horvathova djela na Gavellinu scenu, tako da su nam se poklopile želje. Horvathove 'Priče iz Bečke šume' smatram značajnim zato što taj tekst pokazuje da se veliko zlo rađa iz male, gotovo neprimjetne klice koja može narasti i pretvoriti se u gromadu. Pokazuje da su korijeni zla u sitnim, svakodnevnim stvarima, kada mi samouvjereno pričamo o nečemu o čemu ne znamo puno, ili čega nismo svjesni, no usprkos tome zauzimamo fiksne, jake stavove kojima isključujemo i mnoge ljude i mnoga društva. Mislim da je taj tekst simfonija brbljanja o općim mjestima koja nisu nimalo bezazlena.

Odon von Horvath zanimljiva je i originalna figura europske književne scene između dva rata. Rođen je u Rijeci, imao je mađarski pasoš, opredijelio se za njemački jezik kao materinji, a za sebe je govorio da je apatrid, čovjek bez zemlje. Kako doživljavate Horvatha s obzirom na taj njegov anacionalizam? I provlače li se u predstavi takvi njegovi pogledi?

Svakako. U predstavi se provlači pitanje pripadnosti ili načina na koji ljudi prihvaćaju određene pripadnosti, međutim, ne isključivo u nekom nacionalnom smislu nego i nekim manjim zajednicama. Odon von Horvath bio je tipični predstavnik Austro-Ugarskog Carstva, a s druge strane bio je paradoksalna ličnost što mene posebno zanima. Bez obzira na to što je Horvath mogao odabrati da bude 'Austro-Ugarin', tj. Austrijanac, ili Mađar, ili nešto treće, nije izabrao ništa od toga. Po tome je Horvath aktualan i danas, kada jačaju nacionalizmi u Europi.

Jasenko Rasol

Jasenko Rasol

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasenko Rasol

I ja sam imam neke dodirne točke s Horvathovom biografijom: rođen sam u Bosni, živio sam do 18. godine u Hrvatskoj, studirao sam u Beogradu, gdje i radim, a gostujem i u drugim zemljama regije, dakle nemam čvrst nacionalni identitet ni s jednom od ponuđenih opcija. A boraveći na svim tim mjestima, taj moj osjećaj postaje moja najveća slabost, ali i moja najveća snaga. Jer svakim povratkom u Zagreb, boravkom u Beogradu, odlaskom u Bosnu i Sloveniju vidim koliko su ti nacionalizmi i međunacionalne mržnje zapravo neinventivne doktrine koje nas zarobljavaju i pretvaraju nas u robove, a zapravo su totalno apsurdne.

Horvathove 'Priče iz Bečke šume' imaju dvije linije: jedna je sentimentalna, melodramska priča o naivnoj Marijani i njezinoj sudbini, a druga pokazuje sliku međuratnog Beča i pojavu fašizma. Koju liniju vi potencirate?

Pitanje je jesu li to dvije odvojene priče ili je to jedna tema. Mislim da je ta sentimentalna, melodramska priča samo forma kroz koju taj malograđanski milje međuratnog Beča vidi svoj život. Način na koji oni doživljavaju svoj život i međuljudske odnose je sentimentalan i melodramski, ali zapravo duboko dolje on je pun krvi i predrasuda, interesa i ekonomskih računica i tako dalje. A Horvath spaja intimnu i društvenu priču poručujući da su one zapravo dio istog prosedea.

Kako ćete prikazati tu društvenu dimenziju, to rađanje fašizma, to licemjerje i kič kulturu međuratne Austrije, što je kod Horvatha posebno naglašeno?

U predstavi će se vidjeti neki ikonografski elementi postavljeni u ključu kiča, koje smo prikazali s puno plastike i boja, ali s mjerom, bez pretjerivanja. Međutim, namjerno sam htio izbjeći doslovno i jasno pokazivanje bilo kakvog znaka fašizma. Dakle, u predstavi nema izravnih aluzija na Treći Reich premda smo ostavili lik mladog studenta koji je zadojen idejom fašizma, podiže ruku na 'Heil' i jako je osjetljiv na rasno pitanje. Prvenstveno sam se fokusirao na zlo jer sam htio pokazati da zlo postoji kao latentna snaga i latentni problem u svim ljudima.

Moja je ideja bila istaknuti problem našeg odnosa prema Drugome i odnos Drugoga prema nama, jer mislim da tu, u toj interakciji nastaje fašizam. Htio sam stvoriti atmosferu u kojoj je čovjek čovjeku pakao, gdje čovjek čovjeka isključuje, ili ga obilježava krivicom, ili ga odstranjuje, ili ga prisvaja u neki krug pod strogim uvjetima te zajednice. Bio mi je velik izazov raditi taj Horvathov tekst na taj način, a ne kao apsolutnu ilustraciju fašizma.

Jasenko Rasol

Jasenko Rasol

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasenko Rasol




U priči su bitna tri lika – naivka Marijana koju glumi Nataša Janjić, zatim mesar Oskar kojeg igra Filip Kršan i Alfred u interpretaciji Igora Kovača. Kako oni funkcioniraju na sceni?

Mislim da je netočno gledati predstavu samo kroz ta tri glavna lika. U Horvathovu tekstu glavni lik je zapravo cijelo društvo, cijeli milje. Marijana, Oskar i Alfred samo su najistureniji likovi u priči, ali zapravo je svaki lik neka vrsta zupčanika u tom mehanizmu. I svaka reakcija nekog od likova ovisi od toga tko ga sluša. Samim time likovi postaju relativni jer su u stalnom pokušaju da igraju za druge. A to je prosede tog malograđanskog, kad se ne zna što je moje, a što njihovo, kad se želi standardizirati život i postaviti ga u određene okvire koji su nam predočeni kao najbolji. I onda se ne istražujem niti se ne pitam tko sam i gdje želim krenuti nego želim svoj život formatirati u zaštićenim malim zajednicama koje su samodovoljne i samodopadne.

Kod Horvatha je bitan element malograđanštine, koje je oduvijek bilo i uvijek će je biti. Povezujete li Horvathovu malograđanštinu između dva rata i ovu današnju u 21. stoljeću?

Da, premda je to uvijek delikatno. Mi nismo htjeli ići u apsolutnu rekonstrukciju međuratnog Beča i zato smo izbjegavali muzički fon bečkih valcera i kolorit bečkog folklora što Horvath jasno naznačuje u svojim didaskalijama. Mi smo priču proširili i usmjerili je na ljudske odnose, koji su uvijek isti. Zato drame preživljavaju i opstaju bez obzira na promjene društvenih i političkih sistema jer se s promjenom političkog sistema ne mijenja i suština ljudskih odnosa. No ipak nismo htjeli potpuno pobjeći od tog međuratnog vremena i otići u neku apsolutnu modernizaciju ili aktualizaciju. Izabrali smo ono opće, ili stalno ponavljajuće, tako da čovjek može osjetiti i ono što je u suštini teksta, ali može povući i paralele s našim vremenom.

Po čemu će konkretno publika moći vidjeti da su problemi iz Horvathove priče bliski i našem vremenu?

Prvenstveno po načinu kojim zajednica složno obilježava pojedinca, odnosno, ženu proglašava krivom. Naime, Marijana napušta predviđeni život i brak, gotovo dogovoren po ekonomskim principima između njezine mame i mesara koji živi do njihove kuće. Ona napušta predvidljiv život i nažalost odlazi s Alfredom, bonvivanom, kockarom i narcisom koji nema nikakvu odgovornost prema drugim ljudima. On je napušta, a zatim se svim silama trudi da i nju i svoj život vrati u one principe koji su po njegovu mišljenju bili bolji. Naravno, Marijana nema izbora i zbog egzistencije prihvaća tu odvratnu ponudu zajednice.


Zagrebačka publika mogla je vidjeti vaše dvije predstave - proslavljenog 'Hinkemanna' u kojem ste išli prema svojevrsnoj šok estetici, ali i puno klasičniji 'Razbijeni krčag' Heinricha von Kleista na Danima satire. Kakvoj ste se poetici okrenuli u 'Pričama iz Bečke šume'?

Tek se počinjem baviti kazalištem i režijom, i mislim da još ima jako puno pitanja koja moram otvoriti. Možda izgleda da sam u 'Hinkemannu' koristio šok-estetiku, ali nisam siguran je li to baš točno, ili postoji još nešto drugo ili drukčije. Tekst vam daje, bez obzira na vaše preferencije i želje, određeni pristup. Zato smo prvi dio 'Priča...' odlučili namjerno posvetiti pučkom teatru i napraviti neku vrstu pretjerane posvete Horvathu, ali bez realističke rekonstrukcije onodobnog Beča. A zatim smo drugi dio realizirali kroz bržu, moderniju dramaturgiju, ukomponiravši Horvatha na suvremeni način koji se možda nekima neće dopasti.

Zekaemov 'Hinkemann' dobio je brojne nagrade, od Gavellinih večeri, preko festivala u Užicama pa do Infanta i Nagrade hrvatskog glumišta, postavši apsolutni pobjednik prošle kazališne sezone. Kako ste doživjeli ta priznanja?

Iskreno, nisam očekivao toliko nagrada. Imao sam dojam da će 'Hinkemann' putovati, ali ne da će biti toliko dobro prihvaćen. I u toj predstavi nisam naglašavao mjesto događanja, dakle u njoj nema nekog toponima na sceni koji ilustrira Njemačku između dva rata, a nema ni nekog predmeta koji bi komentirao događaje, odnosno, uspostavio neki novi odnos s temom o kojom govorimo na sceni. 'Hinkemann' govori o ljudima i univerzalnoj metafizičkoj dimenziji zla, a na kraju i o odnosu dvoje ljudi u međuratnom razdoblju, koje je po meni iznimno važno jer mislim da su nas odredila ta dva rata iz prethodnog stoljeća. Čovjek je oblikovan tim ratnim i poratnim traumama, naravno, i mnogim lijepim stvarima, također slobodama koje su došle kasnije. Međutim, ta dva ogromna, moćna rata pomakla su čovjeka u dobrom i lošem smislu, primjerice, na području tehnologije i znanosti, a zatim i na području međuljudskih odnosa, kad se pokazalo da ti odnosi mogu dovesti do konflikta i pretvoriti ih u pakao koji odnosi danak i ostavlja strah. Neki čak kažu da se radi o jednom ratu s kratkom pauzom.

Budući da birate angažirane i složene tekstove, vjerujete li da kroz teatar i predstave možete ljudima pomoći da osvijeste probleme u društvu? Odnosno, koja je uopće uloga i misija kazališta u današnjem vremenu?

Mislim da se nikome ne može promijeniti svijest ako on to ne želi i nije spreman za to, ili ne dolazi s tom nadom i htijenjem. Međutim, u tom slučaju ne mijenjate vi njegovu svijest nego je mijenja on sam u interakciji s nekim kazališnim djelom. Ako u publici za vrijeme jedne izvedbe sjedi jedna osoba kojoj će ta predstava promijeniti svijest, kao što je uostalom i meni samome, bez obzira na to što sam ga kasno otkrio, kazalište promijenilo moj pogled na svijet, ili me približilo ljudima te me učinilo manje intelektualnim i prezrivim prema svemu, onda je to zasigurno dobra strana kazališta. Ja vjerujem da se takve stvari mogu događati. Na kraju krajeva, pred vama uvijek stoji fronta mladih ljudi koji mogu sutra poželjeti da i sami naprave nešto u teatru upravo zbog nečega što ste vi napravili u kazalištu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi