Ovogodišnji 61. Venecijanski bijenale službeno se otvara u subotu, 9. svibnja, u atmosferi koju mnogi opisuju kao najkaotičniju u povijesti ove institucije. Sjenka tragedije nadvila se nad manifestaciju još u svibnju 2025. godine, kada je iznenada preminula glavna kustosica Koyo Kouoh, ostavivši iza sebe tek nacrt svoje vizije koju je njezin tim morao dovršiti bez njezinog izravnog vodstva. No, Bijenale potresaju i duboki politički razdori; odluka o uključivanju Rusije i Izraela izazvala je oštre osude unutar umjetničkog svijeta, ali i u krugovima politike Europske unije.

Dodatni udarac legitimitetu natjecateljskog dijela zadala je kolektivna ostavka međunarodnog žirija neposredno prije otvorenja, što je izravna posljedica neslaganja oko sudjelovanja nacija čiji su lideri pod istragom za zločine protiv čovječnosti. Otvorenje Bijenala za stručnu javnost, koje prethodi onom službenom, obilježili su u četvrtak, 6. svibnja, prosvjedi zbog ponovnog otvaranja ruskog paviljona, koji je potom privremeno zatvoren nakon što je aktivistička skupina Pussy Riot organizirala u Giardinima prosvjed.

Utemeljen 1895. godine kao prva međunarodna izložba umjetnosti, Venecijanski bijenale već 130 godina predstavlja jednu od najprestižnijih kulturnih institucija na svijetu. Tijekom desetljeća, manifestacija se proširila s primarno eurocentričnog fokusa na globalni spektakl koji danas ugošćuje oko 100 službenih nacionalnih paviljona.

S vremenom su dodani i festivali glazbe, filma i kazališta, čime je Venecija postala epicentar ne samo likovne umjetnosti, već i šire kulturne diplomacije. Nacionalni paviljoni, smješteni uglavnom u Giardinima i Arsenalu, stvorili su percepciju Bijenala kao "umjetničke Olimpijade" gdje države demonstriraju svoju kulturnu moć i lansiraju nove zvijezde.

Kolaps stručnog vrednovanja i uspon populizma

Najveći strukturni potres dogodio se 30. travnja, neposredno prije otvorenja, kada je pet članova međunarodnog žirija podnijelo kolektivnu ostavku. Predsjednica Solange Farkas i njezini kolege odbili su ocjenjivati radove zemalja čiji su lideri pod istragom Međunarodnog kaznenog suda za zločine protiv čovječnosti, što se u aktualnom geopolitičkom kontekstu odnosilo upravo na sudjelovanje Rusije i Izraela.

Kao izravna posljedica, ove godine neće biti dodijeljeni službeni Zlatni lavovi ni za najbolju nacionalnu participaciju ni za najboljeg umjetnika na središnjoj izložbi, niti Zlatni lav za životno djelo, za kojeg kustosica Koyo Kouoh ionako nije stigla finalizirati prijedlog. Umjesto toga, uvedeni su "Lavovi posjetitelja" – za najboljeg sudionika središnje izložbe i za najbolju nacionalnu participaciju – o kojima odlučuje isključivo publika s kupljenim ulaznicama, što kritičari vide kao degradaciju Bijenala u natjecanje popularnosti. Umjesto na prvi dan otvorenja, svečana dodjela održat će se u nedjelju, 22. studenoga, posljednjeg dana otvorenog za javnost.

U sjeni rata i geopolitičkih sankcija, Rusija pleše

Ruski paviljon na ovogodišnjem Bijenalu, s izložbom pod naslovom The tree is rooted in the sky (Stablo je ukorijenjeno u nebu), označava prvo službeno sudjelovanje Rusije od početka invazije na Ukrajinu 2022. godine i istodobno jedan od najkontroverznijih segmenata manifestacije: umjesto klasične likovne izložbe, riječ je o projektu koji se oslanja na glazbu i performanse, s atmosferom nalik zabavi – house glazba, DJ setovi, otvoreni šank i program više od 38 izvođača.

Upravo je to potaknulo lančanu reakciju koja je pogodila temelje Bijenala, uključujući i optužbe ukrajinskih umjetnika – koji samo nekoliko metara dalje izlažu skulpturu "Origami Deer" spašenu s bojišnice – da se umjetnost koristi kao sredstvo propagande i informacijskog rata.

Kao izravnu reakciju na rusko sudjelovanje, Europska komisija suspendirala je više od dva milijuna eura financiranja Bijenalu, smatrajući to nužnim korakom u zaštiti europskih vrijednosti i sankcija. Iako se zaklada Bijenala brani argumentima o odbacivanju cenzure i činjenicom da Italija održava diplomatske odnose s Rusijom, status paviljona ostaje u limbu; on će biti otvoren isključivo tijekom dana za medije i stručnu javnost, dok je u službenom tiskanom katalogu tekst o ruskom sudjelovanju zamijenjen napomenom da je njihov status bio "pod revizijom" u vrijeme tiska.

Rusija ubija, Bijenale izlaže

Situacija je eskalirala i prije službenog otvorenja: predbvođeni aktivističkom skupinom Pussy Riot, maskirani prosvjednici s ružičastim fantomkama okupili su se u četvrtak ispred ruskog paviljona, gdje su uz punk glazbu palili baklje u bojama ružičaste, plave i žute te uzvikivali parole protiv sudjelovanja Rusije na Bijenalu, među njima i "Ruska umjetnost je krv". U akciji je sudjelovalo četrdesetak aktivista, uključujući članice pokreta Femen, a dio njih pokušao je probiti policijski kordon i ući u paviljon, no policija ih je spriječila.

Na tijelima su nosili ispisane poruke poput "Rusija ubija, Bijenale izlaže" i "Ruska umjetnost, ukrajinska krv" te "Putin je kustos, a dio postava su mrtva tijela", dok je kip ispred paviljona bio prekriven ukrajinskom zastavom. Iako nije bilo uhićenja, prosvjed je izazvao veliku pozornost među posjetiteljima koji su tek nakon višesatnog čekanja u redovima uspjeli ući u festivalski prostor.

Američki zaokret na ideološki crowdfunding

Situacija s paviljonom Sjedinjenih Američkih Država predstavlja radikalan odmak od dosadašnje prakse, reflektirajući izravan utjecaj Trumpove administracije na kulturnu diplomaciju. State Department je napustio sustav neovisnih stručnih panela, a upravljanje je preuzela Jenni Parido, povjerenica bez muzejskog iskustva čije su veze s krugovima oko Mar-a-Laga bile presudne za imenovanje.

Pod okriljem njezine udruge American Arts Conservancy (AAC), za predstavnika je odabran samouki kipar Alma Allen koji živi u Meksiku, opisan kao personifikacija "američkog sna".

Najvidljiviji prijelom dogodio se u sferi financiranja. U odsustvu tradicionalnih, velikih institucionalnih sponzora poput zaklada Ford i Mellon – koji su podržavali prethodne paviljone, ali su se povukli iz ovogodišnjeg projekta – paviljon se po prvi put oslanja na crowdfunding i privatne donacije iz redova republikanskih simpatizera.

Ova promjena sugerira da američki paviljon više ne počiva na neovisnoj ekspertizi i stabilnim zakladama, već na privatnoj lojalnosti i direktnom financijskom angažmanu podupiratelja administracije, čime se Bijenale iz prostora estetske natjecateljstva seli u sferu izravne ideološke promocije.

Poetika tišine u dobu kaosa

Koncept središnje izložbe pod naslovom In Minor Keys (U nižem tonalitetu/molu) zamišljen je kao svjestan odmak od "spektakla užasa" prema suptilnijim frekvencijama, šapatima i oazama mira u kojima se štiti dostojanstvo svih živih bića. Iako je vizija pokojne kustosice Koyo Kouoh realizirana postumno uz pomoć njezina tima savjetnika, izložba snažno odražava njezinu "relacijsku geografiju" kroz radove 110 sudionika povezane motivima poput svetilišta, procesija i "škola" kao ekosustava učenja koji nastoje djelovati izvan tržišnih sila.

Scenografija ureda Wolff Architects, obilježena masivnim indigo bannerima koji smiruju osjetila na prijelazima između izložbenih faza, pruža meditativan okvir za teme ekologije, kolonijalnog naslijeđa i dubokog slušanja, što se tematski prelijeva i na neke od najistaknutijih nacionalnih paviljona.

U estetskom smislu, Bijenale oscilira između ekstrema. Austrijski paviljon koreografkinje Florentine Holzinger, pod nazivom Seaworld Venice, transformira prostor u multisenzorno istraživanje vode kroz feminističku prizmu, uključujući gole performere u vodenim tankovima. Peru po prvi put predstavlja samostalni paviljon s hipnotičkim, ručno slikanim motivima umjetnice Sare Flores koji slave domorodačko znanje naroda Shipibo-Conibo.

Uz to, japanski paviljon Ei Arakawa-Nasha nudi duhovito i kaotično istraživanje roditeljstva kroz interakciju s lutkama beba, dok singapurska umjetnica Amanda Heng poziva posjetitelje na radikalno mirovanje i odmor u svojoj participativnoj instalaciji.

Globalna kriza legitimiteta i transparentnosti

Ostali nacionalni nastupi dodatno su produbili osjećaj krize. Južnoafrička Republika ove godine uopće nema paviljon nakon što je ministar kulture Gayton McKenzie povukao potporu umjetnici Gabrielle Goliath zbog njezina rada koji tematizira Gazu, što je otvorilo optužbe za državnu cenzuru i dovelo do sudskog spora, nakon kojeg umjetnica izlaže izvan službenog programa.

U Australiji je odluka o otkazivanju sudjelovanja umjetniku Khaledu Sabsabiju zbog njegovih ranijih radova izazvala optužbe za cenzuru, ostavke i prosvjede, da bi nakon višemjesečnih rasprava bio vraćen kao predstavnik, ostavljajući iza sebe duboku raspravu o granicama umjetničke slobode.

Paviljoni Somalije i Srbije suočili su se s optužbama za netransparentnost i nedostatak legitimiteta. Somalijska scena kritizira izbor isključivo umjetnika iz dijaspore, koji žive u Europi i SAD-u, čime je nacionalni paviljon te zemlje, tvrde, pretvoren u "privatnu priliku" koja ne predstavlja stvarnu somalijsku umjetnost.

Izbor umjetnika Predraga Đakovića za srpskog predstavnika izazvao je bijes dijela srbijanske kulturne javnosti: više od 600 ljudi potpisalo je peticiju protiv njegovog imenovanja, nazivajući proces odabira "neprofesionalnim i netransparentnim", uz tvrdnje da Đaković, koji godinama živi u Pragu, nema dovoljnu težinu na domaćoj sceni za ovakvu čast.

Izrael i Iran: jedni ne odustaju, drugi se povukli

Iako je Izrael službeno prisutan s radom umjetnika Belu-Simiona Fainarua, njegovo sudjelovanje prate intenzivni pritisci i kontroverze. Aktivističke skupine, poput Art Not Genocide Alliance, pokrenule su peticije i prosvjede zahtijevajući isključenje Izraela zbog vojnih akcija u Gazi, povlačeći paralele s isključenjem Južnoafričke republike tijekom aparthejda. Situacija je eskalirala kada je kipar Fainaru zaprijetio pravnim koracima protiv Bijenala, tvrdeći da bi ga odluka žirija o izuzimanju određenih zemalja iz konkurencije za nagrade diskriminirala na nacionalnoj i rasnoj osnovi.

Iran je, nakon što je bio najavljen, iznenada otkazao sudjelovanje neposredno prije otvorenja bez službenog objašnjenja, u kontekstu rastućih napetosti sa SAD-om i Izraelom, dok je austrijski paviljon izazvao podjele zbog radikalnog vizualnog jezika i provokativnih prizora koji su već ranije bili meta osuda religijskih krugova, otvarajući pitanje granica umjetničke provokacije unutar tradicionalnog venecijanskog prostora.

Hrvatski paviljon nudi utočište od vanjskog kaosa

Hrvatska se na 61. Venecijanskom bijenalu 2026. predstavlja izložbom Dubravke Lošić Compelled by Fright and Beauty (Zatravljeni strahom i ljepotom), postavljenom u povijesnom ambijentu palače Zorzi, pod kustoskim vodstvom Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o asamblažu radova koji prostor pretvara u svojevrsno utočište, pozivajući na trijeznu i ranjivu kontemplaciju između zastrašujućeg i lijepog, daleko od buke i kaosa koji obilježavaju ovogodišnje izdanje Bijenala.

Umjetnica crpi inspiraciju iz svojih dubrovačkih korijena i obiteljske radionice pletenine, što se očituje u njezinu istraživanju suodnosa između obuzdavanja i protoka; njezin je proces opisan kao meditativan i gotovo muzikalan, prožet mješavinom melankolije i nade. Hrvatski paviljon smješten je na adresi Salizada Zorzi 4930, a otvara se 8. svibnja.

Može li umjetnost biti posljednje mjesto primirja?

Dok se prvi posjetitelji već spremaju na put kroz vlažne venecijanske uličice prema Giardinima, postaje jasno da 61. Bijenale nije samo najstarija svjetska izložba, već i najnapetiji seizmograf našeg fragmentiranog vremena. Između indigo-transparenata u Arsenalu koji nude prijeko potrebnu tišinu i glasnih prosvjeda koji na ulicama zahtijevaju političku odgovornost, manifestacija očajnički pokušava održati ravnotežu koju je Koyo Kouoh zamislila kao oazu dostojanstva.

Iako će izostanak stručno dodijeljenih Zlatnih lavova i prelazak na populistički model glasovanja publike ostati zabilježeni kao trenutak duboke institucionalne krize, opstanak nacionalnih paviljona svjedoči o ustrajnom naporu da umjetnost preživi kao "mjesto primirja" u svijetu koji to više nije. U konačnici, dok posjetitelji budu birali svoje favorite do studenog, prava mjera uspjeha ovog Bijenala neće biti u sjaju nagrada, već u tome jesu li ti "niži tonaliteti" uspjeli prenijeti poruku ljudskosti koja nadilazi buku geopolitičkih razdora.