Druga sezona 'Euforije' završila je školskom priredbom iz pakla – i doslovno i metaforički. Lexi je na pozornicu postavila 'Our Life', svi su se u predstavi prepoznali, Nate je prošvikao na homoerotsku koreografiju uz pjesmu 'Holding Out for a Hero', Cassie je pukla i upala na scenu, a Maddy joj je to, u skladu s vlastitim etičkim kodeksom, vratila šamarčinom i fizičkim napadom. U tom kazalištu osvete i samospoznaje Rue je prvi put osjetila nešto nalik olakšanju, ali Fez je prošao mnogo gore – nije došao na predstavu jer je policijska racija završila tragedijom. Svašta se tu kao riješilo, a zapravo se nije riješilo ništa.

A sad nam je stigla treća sezona. Na HBO-u su zasad dostupne četiri epizode i počinju petogodišnjim vremenskim skokom koji seriju izbacuje iz srednjoškolskog akvarija u navodno odrasli ocean. Navodno, jer ono što slijedi više nalikuje after partyju adolescencije nego ikakvoj zrelosti. Pritom čak i nije riječ o bilo kakvom afteru, nego o onom koji traje puno predugo – svi su već emocionalno dehidrirani i toliko iznureni da im triježnjenje više muti mozak nego alkohol i droge, šminka im se raspala, bauljaju bez cilja, muzika je sve gora, netko u kutu drži monolog o kapitalizmu, nekome trećem režu nožni prst, ali svima je to okej ili se više nitko nema snage angažirati oko toga da im ne bude okej. Treća sezona 'Euforije' upravo je takav after – party koji je odavno trebao završiti, ali nitko nema snage prvi viknuti: 'Fajrunt!'

Seks, droga i kapitalizam

Što se, dakle, pet godina nakon druge sezone zbiva s našim starim znancima iz priče? Bogme, svašta. Rue je sada dublje nego ikad uvučena u kriminalni podzemni tok vlastitih dugova. Njezin odnos s Laurie metastazirao je u logistiku trgovine drogom: Rue je mula, kotačić u lancu, a potom i satelit novog opasnog muškarca, vlasnika striptiz-kluba i lokalnog moćnika. Čak se i ne zanosi idejom da bi se mogla izvući ili pobjeći – njezina je ovisnost promijenila oblik, ali ne i funkciju. Cassie i Nate, u zapletu koji je istodobno savršeno logičan i potpuno sulud, završavaju zajedno i staju pred oltar.

Ona, međutim, monetizira svoju potrebu da bude viđena kroz online seksualizirani sadržaj, što krasno ilustrira činjenicu da se onaj 'muški pogled', koji je tako lijepo dijagnosticirala Laura Mulvey, u trećem desetljeću trećeg milenija pretvorio u internetsku pretplatu. Nate se pak s druge strane pretvara u kapitalizmu odanu verziju odraslog muškarca s projektima i investitorima dok mu iznutra sve trune. Njihovo vjenčanje završava groteskom nasilja koja govori da je u svijetu 'Euforije' brak tek skupi rekvizit za istu staru destrukciju.

Maddy se seli u Los Angeles i pokušava pretvoriti svoju srednjoškolsku karizmu u profesionalni kapital – estetiku u valutu, stav u pitch deck. Jules postaje nešto između umjetnice i eskorta s kontrolom nad vlastitim imidžem, a djeluje emancipirano, ali i opasno krhko. Lexi se probija u Hollywoodu kao asistentica showrunnerice, čime serija uvodi zanimljivu (premda ne previše) metaliniju: djevojka koja je tuđe traume pretvorila u predstavu sada ulazi u industriju koja od trauma proizvodi sadržaj na veliko. Nemojte se ni pitati je li to ironija serije na samu sebe – jest. Nemojte se ni pitati priznaje li nam to 'Euforija' što je zapravo – da, priznaje.

Znam, kad se to ovako sve stavi na hrpu, sezona zvuči ambiciozno. U izvedbi, međutim, ozbiljno šteka.

Serija koja više ne zna što bi sa svojim mrakom

Glavni problem treće sezone nije u tome što je, kako joj mnogi predbacuju, 'premračna'. Koješta. 'Euforija' je od prve sekunde svojeg postojanja bila mrak do daske, to joj je u DNK-u, ne može biti pre-. Problem je to što 'Euforija' u ovoj sezoni, nakon silnog igranja tim mrakom, više nema pojma što bi s njim. Dok se igrala na srednjoškolskom igralištu, sve pretjerivanje, svi ekscesi, sva prenaglašenost i sva drama imali su unutarnju logiku. Tinejdžerski svijet jest svijet apsoluta – sve je prvi put, sve je kraj svijeta, sve je previše. Neon, šljokice i stilizirani slow motion bili su vizualizacija subjektivnog kaosa. Sada, kada su likovi zašli u dvadesete i nisu više tinejdžeri, isti ti postupci u seriji opasno bacaju na autorsku fascinaciju patnjom, a ne više na njezino razumijevanje. Nije više riječ o tome da likovi ne znaju izaći iz vlastitih problema – nego da serija ne zna izaći iz vlastitih estetskih navika.

'Euforija' se oduvijek u karakterizaciji i ponašanju svojih likova voljela – svjesno ili nevjesno – poigravati idejom takozvanog okrutnog optimizma. Preciznije, voljela je oslikavati činjenicu da se njezini likovi vežu uz stvari za koje misle da će im pružiti smisao i utjehu u životu, a te ih stvari zauzvrat okrutno uništavaju. U prve dvije sezone taj optimizam bio je tinejdžerski i vezao se uz ljubav, seks i identitet. U trećoj sezoni taj optimizam postaje doista okrutan, odnosno brutalno kapitalistički; veže se uz karijeru, vidljivost, novac, platformu. Rue sada doslovno monetizira svoje tijelo – kao transporter za drogu. Cassie ga unovčava seksualno i algoritamski. Jules kapitalizira fantaziju i kontrolu nad vlastitom pojavom. Maddy to čini sa svojim stilom, stavom i ambicijom. Lexi ulazi u industriju koja tuđe živote pretvara u scenarij. Nate pokušava unovčiti patrijarhalnu fantaziju uspjeha, ali završava kao loše napisan lik u vlastitoj poslovnoj prezentaciji.

Serija sve to želi kritizirati, ali često zapne u onome što bi se moglo opisati (i opisuje se u ozbiljnim teorijskim radovima) kao ekonomija osjećaja, gdje ti afekti cirkuliraju kao roba, ali se rijetko doista proživljavaju. Drugim riječima, 'Euforija' vam servira traumu, depresiju i tjeskobu kao nešto što se gleda, ali sve manje razumije. Prizori su eksplicitni, ponekad i šokantni, ali njihova emocionalna težina ostaje na razini estetski dotjeranog očaja ili lijepo snimljenog raspadanja.

Stilizirano, zbrkano i površno

Likovi pritom počinju gubiti svoju psihološku gustoću i pretvaraju se u funkcije ideja. Nate više nije konkretna osoba nego izložbeni primjerak toksične muškosti s puno love koja taj izložak podržava i dotjeruje. Cassie je karikatura potrebe za prihvaćanjem – hodajuća notifikacija koja stalno traži seen. Jules, kad dobije prostora, i dalje zna zablistati jer u njoj još ima unutarnjeg konflikta i kontradikcije, ali prečesto nestaje u narativnoj zbrci. Lexi je možda najzanimljivija jer njezina linija razotkriva samu seriju i pokazuje gdje završava empatija, a počinje eksploatacija tuđe boli.

Sve je to dosta besmisleno stilizirano, zbrkano i površno, ali ipak ne znači da je sezona baš totalno profulana, loša i prazna. Mislim, jest, ali ima i svojih momenata. Gluma je i dalje impresivna, i to čak ne u onom smislu da bi čovjek rekao 'dobri su unatoč materijalu', nego su često puno bolji od materijala s kojim rade. Zendaya je, kao i u prvim sezonama, shvatila Rue kao hodajuću otvorenu ranu, i dobro ju je shvatila pa i razvila u ovoj sezoni – ne kao melodramatsku heroinu, nego kao osobu čiji živčani sustav reagira brže nego što razum stigne objasniti. Njezine scene izgledaju kao da su se fakat nekome dogodile u stvarnom životu, a ne kao da su samo napisane. Sydney Sweeney igra Cassie s toliko očaja da se njezina potreba za pogledom praktički može osjetiti kao višak vlage u zraku. Hunter Schafer u ovoj je sezoni odigrala Jules s novom dozom smirenosti koja nije nužno znak iscjeljenja, već više neki njoj svojstven, napredniji oblik kontrole ili vješto upravljanje mitom i legendom o Jules.

U trenucima u kojima takvi karakterni i glumački momenti dolaze do izražaja, 'Euforija' podsjeća na seriju kakva je nekad bila – seriju koja razumije da su ljudi istodobno subjekti i objekti vlastitih života. No čim se vrati svojim većim dramaturškim lukovima, sve opet sklizne u preopterećeni spektakl. Glazbeni zaokret samo pojačava taj dojam – umjesto prljavog, pulsirajućeg identiteta Labrinthova soundtracka, koji je u prve dvije sezone pratio likove kao njihov unutarnji beat, sad smo dobili pompozan turbofilmski score Hansa Zimmera, koji cijeloj atmosferi 'Euforije', iskreno, stoji ko piletu sise i samo opterećuje ionako preopterećenu i pretencioznu sezonu.

Odrastanje ne donosi iskupljenje

Najzanimljivija ideja treće sezone – i ona koja joj istodobno najviše šteti – jest teza da odrastanje ne donosi iskupljenje, već samo skuplju verziju istog problema. Adolescentski kaos ne nestaje, nego se institucionalizira kroz posao, veze, brak, industriju zabave. Likovi nisu izašli iz labirinta, samo su promijenili dekoraciju. Ili, da se izrazimo ful suvremeno – promijenili su filtar. I tu dolazimo do ključnog razloga zbog kojeg treća sezona ne nailazi na isti odjek kao prve dvije. Prije smo gledali svijet adolescencije iznutra. Sada gledamo odrasli svijet izvana, kroz prizmu estetiziranog raspada. Prije je pretjerivanje bilo izraz, sada je poza. Prije je za patnju bilo empatije, sada je puno previše fascinacije.

Nije da 'Euforija' više nema što reći. Naprotiv, njezina dijagnoza svijeta u kojem se trauma monetizira, a identitet pretvara u brend – bolno je točna. Problem je, međutim, to što serija sve češće djeluje kao da je i sama dio tog istog mehanizma. Kao da je, da se opet malo intelektualno preseravamo, internalizirala ono što Mark Fisher zove 'kapitalističkim realizmom' – ideju da nema izlaza iz sustava pa ga je najbolje stilizirati.

Treća sezona zato nije potpuni promašaj, ali jest ozbiljno posrtanje. Najbolja je kad se približi likovima dovoljno da ih osjeti, a najgora je kad se udalji toliko da ih počne promatrati kao sadržaj ili, kako to danas volimo reći čak i na hrvatskom – content. A to, nažalost, ova sezona ne samo da stalno radi, nego je na tome duboko utemeljena, iako upravo to contentiziranje, ironično, cijelo vrijeme pokušava kritizirati.