Ozon kotira pri vrhu europske kinematografije od početka stoljeća, kad je s dvama cijenjenim radovima – Osam žena i Bazen – poharao europsku, prije svega festivalsku scenu. Dinamičnim tempom, s razmacima od godine do dvije, nastavio je izbacivati nove uratke, nagrade su se prorijedile, no nije odstupio od svoje prepoznatljive estetike koju odlikuju specifičan, satirični scenaristički stil i liberalan – rekli bismo francuski – pogled na seksualnost.

U radar nam je ponovo upao filmom 'Bogu hvala' iz 2018., pričom o trojici muškaraca koje je zlostavljao isti svećenik, a Ozonu je donijela berlinskog Srebrnog medvjeda. Povratak u vrh festivalskog kruga očekuje 'Strancem', adaptacijom klasika Alberta Camusa, koji je na turneju krenuo iz Venecije, gdje se film pojavio u natjecateljskoj konkurenciji.

U razgovoru koji donosimo nastavku progovara o tome na koji način je pristupio modernoj adaptaciji velikog književnog romana 20. stoljeća, te kroz nju progovorio o temi francuske kolonijalne prošlosti, kao i još uvijek nezacijeljenih rana u odnosu između dviju zemalja, Alžira i Francuske.

Što vas je ponukalo na čin filmske adaptacije glasovitog romana Stranac Alberta Camusa?

Bio sam napisao originalan scenarij strukturiran u formi triptiha. U jednoj od triju priča, u trajanju od nekih trideset minuta, skicirao sam portret suvremenog mladog čovjeka - razočaranog, otuđenog od svijeta - koji nije vidio ikakav smisao u životu. Ulogu sam namijenio Benjaminu Voisinu. Na kraju projekt nismo uspjeli financirati, pa su mi prijatelji predložili da tu priču pretvorim u dugometražni igrani film. Ne bi li je obogatio, vratio sam se Strancu, kojeg nisam bio dotaknuo od svojih tinejdžerskih dana. Bio je to šok za mene, naime, roman nije izgubio ništa na svojoj upečatljivosti i rezonirao je sa stvarima koje sam htio istražiti, ali sada na kudikamo inteligentniji, moćniji način. Kontaktirao sam nakladničku kuću Éditions Gallimard, u isto vrijeme pretpostavljajući kako su autorska prava već bila otkupljena, ali na moje veliko iznenađenje, ona su bila dostupna. Odmah sam se bacio na adaptaciju romana, siguran u to da je Benjamin savršen izbor za ulogu Meursaulta.

Kakav je osjećaj adaptirati Stranca?

Ideja o adaptiranju jednog od najslavnijih svjetskih romana ispunjava vas tjeskobom i sumnjom! Do tog trenutka, bio sam adaptirao manja poznata i priznata literarna djela. Adaptirati remek-djelo koje su mnogi pročitali i vizualizirali u svojoj glavi predstavljalo je nemali izazov. Bez obzira na to, fascinacija Camusovim tekstom bila je jača od moga straha, pa sam poslu prionuo svojevrsnom nonšalancijom.

Ubrzo sam shvatio kako je poniranje u Stranca bio način ponovnog povezivanja sa zaboravljenim dijelom moje osobne povijesti. Moj djed s majčine strane bio je istražni sudac u gradu Bône (danas Annaba) u Alžiru te je na istoj poziciji preživio pokušaj ubojstva godine 1956., što će u konačnici rezultirati povratak članova moje obitelji u Francusku. Istražujući dokumente, arhivski materijal te razgovarajući s povjesničarima i svjedocima vremena, shvatio sam do koje su mjere francuske obitelji bile povezane s Alžirom, koliko se, pak, veo šutnje nadvija nad našim osobnim povijestima.

Što je bilo presudno u radu na filmu?

Ispričati Meursaultovu priču na velikom ekranu predstavljao je pokušaj razumijevanja samog lika, penetrirati u njegov misterij. Vlastite filmove otkrivam dok ih snimam, ne znam kako će oni, u konačnici, izgledati dok ih stvaram. Bio sam svjestan toga koliko me roman duboko dirnuo, apsurdnošću života koji Camus opisuje nikada pritom ne upadajući u zamku očaja. Njegov nas roman, a nadam se i ovaj film, tjeraju na razmišljanje. To je ono što očekujem od filma kao umjetnosti.

Kako ste pristupili adaptaciji nakon što je to prije vas učinio veliki talijanski redatelj Luchino Visconti (Stranac, 1967., gl. uloga: Marcello Mastroianni)?

Meursaultov lik važan je utjecaj na suvremenu kulturu, on je mitska figura. Štoviše, lik je to koji je ostavio traga na mnoge filmaše koji su pročitali Camusov roman te se započeli za njega zanimati. Naravno, bio sam pogledao Viscontijev film. U jednom od njegovih razgovora, Talijan je priznao kako nije bio u mogućnosti adaptirati roman onako kako je on to bio zamislio, da je bio frustriran i nesretan s konačnim materijalom, te kako njegov inicijalni glumački izbor bio Alain Delon, a ne Mastroianni, što je zaista bila bolja ideja. Delon je uistinu predstavljao savršeno glumačko utjelovljenje Meursaulta u 1960-ima, u tim godinama na vrhuncu slave zahvaljujući suradnjama s Jean-Pierreom Melvillom na filmu Samuraj (1967.), kao i prije toga, uz Monicu Vitti, u filmu Pomčina (1962.) Michelangela Antonionija, koji, po mom mišljenju, predstavlja idealnog talijanskog redatelja za adaptaciju Stranca.

Nije se lako uhvatiti u koštac s ovako legendarnim i složenim romanom.

Svjestan sam toga kako, po svojoj prirodi, bilo koja adaptacija uključuje element iznevjeravanja s kojim se, jednostavno, moraš pomiriti, baš kao što je to slučaj s činom prevođenja. Jezici književnosti i filma nisu isti. Oslanjam se na vlastiti instinkt, elemente koji su me privukli tekstu, ukratko, učinio sam Camusovu viziju mojom. Znao sam da prikaz prvog dijela romana (majčin sprovod, Meursaultova svakodnevica i ubojstvo Arapina na plaži) mora posjedovati osjetilnu dimenziju, biti gotovo nijem, tjelesan, usporenog ritma i žalosnog tona. Rečeno mi je kako se drugi dio romana (sudski proces i zatvor) nameće kao mnogo lakši dio romana za adaptiranje, kako je on “filmski efektniji”, ali on je bio taj koji me mnogo više plašio. U samom romanu, drugi dio romana krasi forma unutarnjeg monologa, tijeka svijesti, dok se onaj prvi nameće kao filmičniji prikazom raznih faktora i radnji.

Čime se bilo kompliciranije pozabaviti?

Iznenada, zahvaljujući procesu suđenja i Meursaultovom tijeku misli, ulazimo u područje diskursa i filozofije, ali film nije tekstualna analiza. Baš suprotno, drugi je dio morao obogatiti prvi dio filma izbjegavanjem didaktičkog pristupa, te nastavljanjem inzistiranja na tjelesnom aspektu. Njegova mi je adaptacija predstavljala veliki problem, dok je prvi dio, u većoj ili manjoj mjeri, vjeran tekstu romana, iako sam si, do određene mjere, dopuštao slobodu interveniranja u isti.

Film plijeni pažnju sjajnim glumačkim interpretacijama.

Ponovno sam surađivao s Pierreom Lottinom, Swannom Arlaudom i Rebeccom Marder. Oni su mi ukazali veliko povjerenje i pritom pristali sudjelovati u projektu skromnog budžeta. Kad je riječ o Rebecci, upoznat sam s njezinom radošću življenja, njezinom ljepotom, inteligencijom. Osjećao sam kako njezina senzibilnost još uvijek nije bila dovoljno iskorištena na filmskom platnu. Rebecca nikada prije ovog filma nije imala priliku ostvariti ovakvu vrstu uloge. Pod mojom redateljskom palicom, rekao sam joj da želim da se publika zaljubi u nju, za razliku od Meursaulta koji ostaje ravnodušan.

Denis Lavant je bio očigledan izbor za ulogu lika Salamana, starca čije lice govori tisuću riječi, lice koje priziva ono kakvog psa. On me podsjetio na ostarjelog, životom umornog Charlieja Chaplina koji je mogao dočarati vrlo zastrašujućeg, ali i duboko dirljivog pojedinca. Pierre Lottin sjajan je kao bahati i lukavi lik Raymonda Sintèsa. Prije nego li smo započeli suradnju na filmu, Lottin me upitao kako želim da odigra njegov lik. Odgovorio sam mu da u Sintèsovu liku želim vidjeti Jeana Gabina kakvog ga poznajemo iz njegovih klasika nastalih tijekom 1930-tih. Na kraju smo dobili verziju lika u glumačkoj interpretaciji na tragu velikog francuskog glumca Roberta Le Vigana (1900.-1972.), šarmantnog pojedinca koji izaziva osjećaj straha.

Što se tiče Benjamina, bio je istinski užitak ponovno surađivati, šest godina nakon filma Ljeto ‘85. On je, u međuvremenu, sazrio i postao kudikamo discipliniraniji. Lik Meaursaulta paradigmatska je karakterna uloga koja prisiljava glumca na izvedbu koja se u svim svojim aspektima protivi Benjaminovoj prirodi. Naime, u stvarnom životu, Benjamin je otvorena osoba i stoga sam ga, tijekom snimanja, često morao upozoravati da bude tih, da promatra i bude povučen u sebe.

Upoznali ste Catherine Camus, piščevu kćer. U kojoj je mjeri ona doprinijela adaptaciji Stranca?

Svakako sam morao upoznati gospođu Camus koja je nadzirala rad na materijalu njezina oca. Bio sam izuzetno počašćen prilikom da posjetim Lourmarin, da vidim piščevu sobu, njegov pisaći stol, posvjedočim pogledu s terase na kojoj je on bio pisao, osjetim toplinu atmosfere francuskog juga koja ga je toliko silno bila podsjećala na Alžir. Catherine je pročitala scenarij i podijelila nekoliko detalja u svezi s okolnostima vezanima uz nastanak romana, određenim izvorima nadahnuća i biografskim detaljima koji su mi pomogli u finaliziranju scenarija Stranca. Ona je razumjela moju potrebu da kontekstualiziram tekst, kako bi film postao pristupačan današnjoj publici, kako ne bi bio doživljen kao djelo gluho na ritam i više nego složene realnosti današnjeg svijeta. Cijela poanta nije u činu doslovnog adaptiranja Camusovog Stranca već u modernoj percepciji velikog književnog romana 20. stoljeća, naše kolonijalne prošlosti, kao i još uvijek nezacijeljenih rana u odnosu između dviju zemalja, Alžira i Francuske.