Da ste uronili u zimski san na početku novog tisućljeća i probudili se u 2025., ne biste prepoznali ovaj svijet. Nekadašnja Y2K paranoja ispala je tek preteča, ponegdje i ironična inspiracija brain rotu koji je zahvatio cijeli svijet – a možda najviše upravo glazbu – u iščekivanju potpune dominacije AI glazbe koja već sad drma top ljestvicama, jer uskoro ćete i sami moći ispromptati svoju džepnu Taylor Swift ili Sabrinu Carpenter.

Čini se, naime, da svijet glazbe više nikad neće biti isti nakon što je Warner Bros., treća najveća svjetska izdavačka kuća i globalni popkulturni gigant, potpisao milijunsku nagodbu s AI startupom Sumo. Nagodba je posljedica propale tužbe u kojoj su Warner Bros. prvo pokušali utjerati autorska prava od tog 'glazbenog ChatGPT-a', a kad su shvatili da je bitka izgubljena, okrenuli su na peti i logikom 'ako ih ne možeš pobijediti, a ti im se pridruži', prepustili svoj kompletan katalog Sunovim bazama podataka.

To u praksi ne znači da će glazbu progutati neki strašni tehnološki bauk – ova paranoja vlada otkad je Kraftwerk upogonio sve one sintesajzere – niti da će postati generičkija nego što već jest, što je gotovo nemoguće. Ne znači ni da u njoj više neće biti originalnosti – da Grandmaster Flash nisu semplirali tuđe ploče, ne bi bilo ni hip hopa. Znači to tek da će u glazbi biti sve više jezičnih modela, a sve manje ljudi, ako izuzmemo one koje će AI 'semplirati'.

Što se protekle godine tiče, ona je prigodno zatvorila taj prvi kvartal milenija, donoseći izvrsne povratničke albume nekih bendova koji su obilježili upravo period smjene tisućljeća, ali i poneko novo iznenađenje koje izbjegava zamke hypea i pretjeranog marketinga. U nastavku donosimo naš kratak pregled po pet najvažnijih albuma i pjesama sa svjetske scene, pet domaćih albuma, pet novih nada svjetske scene te pet najboljih koncerata u Hrvatskoj i okolici.

U vrijeme kad hajpani izvođači izdaju albume prosječne duljine 25 minuta, teško je reći što je uopće album. Odgovor nude uglavnom iskusne glazbene njuške, koje se trude u nešto dužem formatu isporučiti koherentni sklop pjesama koji upućuje na cjelovitu priču. Ove godine u tome su najkonzistentniji bili upravo legendarni izvođači iz perioda smjene stoljeća: odlične nove albume izdali su Pulp, Suede, Mogwai, a mi smo izdvojili Stereolab, kultni britanski art rock bend iz devedesetih koji nas je i na koncertu u Zagrebu uvjerio u smisao jednog od najuvjerljivijih povrataka na scenu.

Na sličnom tragu hrabrosti u istraživanju granica art rocka su i albumi bendova mlađih generacija koje smo najviše slušali ove godine: Big Thief s najsmjelijim albumom svoje karijere, velška inženjerka zvuka Cate Le Bon s dubokim dokumentom iscrpljenja nakon prekida (za koji je razvikana ploča Lily Allen slične tematike tek tabloidna tričarija) te posebno najmlađi među njima, a već sad veliki Geese, psihodelični revolucionari s idejama puštenima s lanca. Kao autorski najsamosvjesniji uradak pop glazbe izdvojili smo i dijalog novopronađene katalonske vjernice Rosalíje s Bogom, koji spoj popa i klasike konačno vraća iz domene trasha u domenu umjetnički relevantnog (iako prilično kičastog) sadržaja.

'Without love, you're just jerking off inside someone else', kaže Jarvis Cocker u ogoljenom stihu godine, stihu pjesme koja i starom i mladom vraća vjeru u ljubav. Sličnim se temama bave i ostali junaci našeg izbora: Will Toledo biblijskim metaforama spoznaje kako je to potruditi se i još jednom voljeti praktički na samrti, Karly Hartzmann se guši u otrovnim plodovima bazge (i uglavnom CBD pljugama) kako bi potisnula gorko-slatki debakl veze, a Brendan Yates je učinio sve da istu spasi. U međuvremenu, mišićava Rhian Teasdale (i njezina gitaristica također) će prebiti svakog frajera koji joj pokuša uletjeti u privatni prostor. I to je, u neku ruku (ili šaku) ljubav.

Previše hypea, premalo vremena – teško je snaći se među svom silom izvođač/ica u usponu kod kojih je brend važniji od sadržaja. Ipak, u kategoriji masovno popularnih imena koje je godina za nama izbacila izdvajamo britansko čudo godine Oliviu Dean, koja (kant)autorski podgrijava duh Amy Winehouse te Ethel Cain, čudo s Floride koje je prošlo put od zavođenja tinejdžera preko ubijanja istih drone albumom 'Perverts' do povratka u hitoidni mod s pjesmom 'Fuck My Eyes'.

U kategoriji nešto hrabrije, da ne kažemo samosvjesnije glazbe, iznenadio je album Francuskinje Oklou, koja se, doduše, već godinama mota po sceni, no konačno je dobacila do autorske razine svojih suradnica Lorde i FKA Twigs. Kanadski šmekeri/ce Men I Trust su nam također u radaru već par godina, no ove s čak dva albuma oživljavaju duh sofisticiranog indie popa, a posebno iznenađenje dolazi nam iz Britanije u vidu benda caroline, post rock kolektiva koji ovu glazbu modernizira za publiku 21. stoljeća, a sljedeće ćemo ga godine imati čast gledati i u Zagrebu.

Domaća i regionalna scena, barem u ovom našem izboru, također vrluda između duhova zrelog sumiranja povijesti rocka i mladih snaga sklonih eksperimentu. U prvoj kategoriji veći dio godine vladali su New Gondoliers, topli i razigrani projekt splitskog glumca Alena Čelića, e da bi se u drugoj polovici na njih nadovezale sisačke legende LHD, koji su nakon The Bambi Molestersa i The Strangea našli novi način za širenje područja svoje putešestvije glazbenim nasljeđem američkog kontinenta.

Što se tiče mlađih snaga, u istraživanje povijesno-društvenog karaktera ovih prostora najoriginalnije je zakoračio Mak Murtić sa svojim Mimika Orkestrom, autentičnim bodulskim jazzom svjetske klase. Zrelost su dosegnuli i Zagrepčani Tidal Pull koji u svojoj novoj inkarnaciji konačno zvuče ravnopravno globalnim indie rock parnjacima, baš kao i beogradsko Mitsko biće, najbolje čuvana tajna slackerskog rocka na Balkanu u čiju smo se vještinu i ležernost uvjerili na vjerojatno najboljem privatnom koncertu u životu.

Kad je riječ o koncertnoj sceni, ovo je definitivno bila godina povratničkih turneja velikana čiji zenit karijere je formiran prije tridesetak godina, a vratili su se pomno zapakiranim koncertnim spektaklima za koje bi se ljudi danima klali po platformama za izvlačenje ekstraprofita od glazbe uživo. Između Radioheada i Oasisa naš su izbor, detaljno smo objasnili i zašto, ovi prvi, ne možemo vas dovoljno zagnjaviti time koliko veličanstven koncert u Tvornici su održali Stereolab, a vrijedilo se još jednom pokloniti i gospodaru buke, Michaelu Giri.

Festivalsko pak ljeto obilježio je prije svega INmusic, koji je, kao i prošle godine, odredio ekstenzivni propalestinski aktivizam. Nastup Massive Attacka pamtit će se po društveno-političkom predavanju o stanju svijeta (i svijesti) u doba autoritarizma i genocida, dok su Fontaines D.C. – sad je sasvim sigurno, U2 za novu generaciju – diskretno i efektno uklopili aktivističku poruku u koloplet najboljeg opusa 21. stoljeća na području od post punka do baroknog popa. A uz ovako rafalne najave za sljedeću godinu (pazite ovaj popis: A Perfect Circle, Amyl and the Sniffers, Gorillaz, Jack White, The Flaming Lips, David Byrne, Moby, Nick Cave…), sljedeća godina prijeti postati jedna od najboljih u koncertnoj povijesti ovih prostora.