Mak Murtić je, kako to i priliči čovjeku koji upravlja orkestrom s dvadesetak članova, u konstantnoj gužvi. Glazbenik, skladatelj, orkestrator, menadžer, promotor, vrtlar pripravnik s interesom za permakulturu i jedriličar – često se, pa i u razgovoru s nama, i sam pita kako sve to stigne. Pritom ona prva odrednica – glazbenik – pokriva rad na tolikoj količini projekata da ih je teško pobrojati: uz glavni, Mimika Orchestra, tu su Živa voda, Truth ≠ Tribe, Antenat i Doringo, a paralelno s time sklada, aranžira i orkestrira različite vrste glazbe za druge izvođače i namjene.

Sva ova imena prilično su cijenjena na domaćoj sceni, no Murtić je najdalje dogurao s Mimika Orchestrom, jednim od rijetkih domaćih projekata koji je uspio nešto postići i na svjetskoj sceni. Naime dobar dio mladosti i studentske dane proveo je u Londonu, gdje je diplomirao na studiju vođenja sastava i aranžiranja, i to baš u fazi u kojoj je u tom gradu bujala danas vjerojatno najjača suvremena jazz scena na svijetu. Ona je sve više naslonjena na istraživanje korijena ljudi koji stvaraju glazbu, a upravo to je Murtićev forte jer se na već tri albuma konceptualno bavi poviješću i mitologijom ovih prostora.

A kad smo spomenuli korijene, nemoguće je ignorirati i činjenicu da je on unuk poznatog slikara Ede Murtića, od kojega je, kako kaže, usvojio ljubav prema umjetnosti, ali i radnu etiku. Uoči velike promocije 'Medzotermine', trećeg albuma Mimika orkestra, koja će se održati u Kinu SC-a u četvrtak 20. studenog, razgovaramo s Murtićem o mjestu njegova glavnog projekta u današnjem kaotičnom svijetu, ali i širokom rasponu interesa koje ovaj dinamični glazbenik svakodnevno ispunjava i ostvaruje.

U Kinu SC-a promovirat ćete 'Medzoterminu', peti album Mimika Orchestra, zapravo treći dio konceptualnog triptiha. U njegovu prvom dijelu bavili ste se staroslavenskom mitologijom, u drugom gozbom na fiktivnom mediteranskom otoku, a ovaj treći bavi se iskorištavanjem resursa. Progresija tema upućivala bi na to da je čovjek kroz povijest nešto napredovao, no iz glazbe i dalje izbija kaotična, pomalo apokaliptična atmosfera. S druge strane, živimo u vremenu u kojem čelnik najmoćnije države na svijetu najavljuje izgradnju rivijere u srušenoj Gazi, a i po našoj obali ruši se i gradi gdje se stigne. Je li to možda 'iskorištavanje resursa' ili otočna apokalipsa koju ste imali na umu?

Smisao i misao uglavnom kreću od realnih opservacija. Ako se prije evoluciju banalno promatralo kao proces poboljšanja ili 'napretka', kasnije se shvaća da se samo radi o prilagodbi i preživljavanju gena, pa naravno da će u nekim uvjetima nestati oči i nestati sluh jer nije potreban. Tako i ovim albumom pokušavam shvatiti realnost, a ona je zapravo jednako ciklična koliko i naizgled apokaliptična. Želim shvatiti to oglušavanje i sklanjanje pogleda u smislu gubitka elemenata kolektiva i glorificiranja tzv. individualnog uspjeha. Taj uspjeh često, upravo kao što ste spomenuli, nose lica koja bez moralnog kompasa, čak i nevezana više uz ideologije prošlosti, bez problema donose 'odluke' poput one o raseljavanju ljudi, kako u etničkom smislu, tako i u lokalnom smislu outpricinga.

Sad je li doista bitno da postoje neke humane vrijednosti ili ne, povijest pokazuje da su one vrlo rijetko bile dio šireg društvenog konteksta, iako su simboli i kolektivne proslave (primjerice religijske) često povezivali ljude unutar manjih društava. Danas to više nisu tako jednostavni parametri sa simbolima lokaliteta. Kako bilo, cijeli album zapravo sagledava odnos pojedinca i društva i prijenos bitnosti življenja na daljnje generacije, često u narativu albuma čak žrtvujući vlastito potomstvo, za što bismo čak mogli reći da je doista u konfliktu s urođenim ponašanjem, odnosno instinktima.

Album je snimljen uživo u Malom Lisinskom uz dotjerivanje u studiju. Kako je taj proces izgledao? Koliko se originalna kompozicija 'otela s lanca' i koliko je snimanje uživo utjecalo na konačni rezultat?

Album je sniman uživo u dogovoru s upravom Lisinskog jer smo smatrali da generalno postoji razlika između našeg nastupa uživo (koji je inače popraćen scenskim nastupom i kostimima) i onoga u studiju. Naravno da se ne bojimo studijskog snimanja, ali prijenos energije na publiku i povratno bio je idejni oslonac za ovaj album i smatram da se upravo to pokazalo na snimci. Ono što se 'otelo' kontroli je to što je zapravo nastala dodatna kompozicija, dan prije snimanja, kompozicija slobodne improvizacije s određenim signalima za orkestar i u određenom ritmu (7/4). Moment prije snimanja te skladbe spontano sam zamolio publiku (koju često i maltretiram na koncertima) da plješće taj ritam i, začudo, vrlo su brzo pohvatali te smo okrenuli room mikrofone prema njima i sve to snimili. Naknadno sam za tu skladbu napisao govorni tekst koji smo snimili kod mene u sobi te melodiju za creške gajde iliti mih, a imali smo priliku dovesti mojeg kolegu, skladatelja, kontrabasista i neočekivanog kvarnerskog gajdaša iz Amerike Mata Muntza i rezultat je vrlo organički i na momente suludo psihodeličan.

Na albumu se može čuti dosta neobičnih harmonija karakterističnih za sjeverni Jadran. Povremeno ste stacionirani na Krku, pa je jasno odakle inspiracija. Kako na 'melodije Istre i Kvarnera' reagiraju stranci s kojima surađujete ili se družite, ili općenito ljudi slabije upućeni u glazbu ovog podneblja?

Nadovezujući se na prošli odgovor, Amerikanac Mat Muntz, koji nam svira mih, dobar je odgovor na vaše pitanje jer, kao i mnogi Amerikanci i Englezi zainteresirani za naše područje, često znaju više o našoj glazbi nego šire društvo u Hrvatskoj. Specifičnosti kvarnerske glazbe generalno su zanimljive etnomuzikolozima, ali i probranoj publici internacionalno, jer osim opisnog, arhaičnog, možda i primalnog zvuka Mediterana, nose određenu reskost koja rezonira sa suvremenim traganjem zemlje i korijenja.

Slušajući album, kao najdojmljivija skladba nametnula se završna 'Pustoš', jer nekako najprirodnije spaja neobičan ritam i otočne harmonije s prog rockom i psihodelijom. U koju kompoziciju Mimika Orchestra ste vi najviše investirali, a što je samom orkestru najdraže za sviranje?'

'Pustoš' je zapravo u parnom ritmu, u 4/4, ali kao i sve što radimo, često sami sebe povedemo u neko istraživanje što je sve moguće stvoriti ritmom i na koji način naše tijelo rezonira na takve obrate. Mislim da u svaku kompoziciju jednako investiram, ali s drugim aspektima i na vrlo različite načine; doduše proces stvaranja albuma često znači da paralelno skladam više skladbi koje su tematski povezane, a on je počeo od ideje za skladbu 'Empty Plate', odnosno 'Prazan pijat', te se u njoj, kao svojevrsnoj uvertiri, čuje što bi album sve mogao izreći, a gdje si postavlja pitanja.

U bendu od dvadesetak članova imate neke stvarno fantastične muzičare, a tu su i tri ženska vokala. Među njima je Maja Rivić, dugogodišnja suradnica koja je ovogodišnjim albumom 'Drugo sunce' pokupila hrpu pohvala. Kako funkcionirate kao suradnici? Ima li neke kolegijalne ljubomore kad neki od projekata prođe bolje od onog drugog?

Iako ja vodim Mimika Orchestra, te naravno organiziram i pišem za taj ansambl, Maja je od 2010., suosnivačica te aktivni član Mimika Orchestra, što je nastavak suradnje koju smo započeli u sastavu Kreol. Odonda radimo ne samo u Mimika Orchestru, već u mnogim drugim projektima, uključujući sastav Živa voda i Maja Rivić kvintet, gdje ja sviram saksofon. Također radimo u drugim projektima u kojima ne surađujemo. Prvenstveno sam presretan što je Maja ove godine izdala svoj solo prvijenac jer već gotovo 12 godina postoji ta tema da bi trebala pokrenuti svoj sastav, da zadovolji baš svoj senzibilitet. Album 'Drugo sunce' doista je Majin izričaj i njen karakter, a neke od pjesama meni su poznate već godinama, tako da ne znam kako bi bilo ljubomore na takve stvari, a smatram da je doista na cijeloj našoj maloj sceni, ne samo među suradnicima, već kolegama, puno bolje gajiti interes nego ljubomoru, jer svi smo mi dio istog društvenog konteksta te je bitno što imamo reći i nadam se ponuditi onima kojima treba tako nešto u ušima i srcu. Nije to natjecanje.

S obzirom na količinu vremena koju trošite na organizaciju i logistiku Mimika Orchestra, stignete li se baviti i drugim projektima? Kako tu stvari trenutno stoje?

Stvari su takve da sam već godinama stalno u gužvi i neki bi rekli da ako nisam, značilo bi to da nešto krivo radim (doduše, kako to već tko promatra). Radim na raznim projektima, a trenutno veliku orkestraciju te filmski soundtrack. Paralelno sviram u bendovima Antenat, Doringo, Živa voda te vodim (s Nenadom Kovačićem, Nenadom Sinkauzom i Juricom Rukljićem) sastav Truth ≠ Tribe, pišem za razne ansamble i izvođače, kako aranžmane, tako i autorske radove, te se svake godine nađe i neka predstava ili film. S druge strane, i moj vrt na Krku zahtijeva pažnju i rad, ali najviše opušta mozak. Nikad nije dosadno, svakako.

Spomenuli ste vrt, a tu je i jedrenje. Kako se ove aktivnosti, koje se nama 'civilima' čine izrazito meditativne, prelijevaju u glazbu? Koja biljka vam je najdraža, a što pronalazite u jedrenju?

Velik interes su mi agrikultura, permakultura i hortikultura, odnosno jedno je po meni nerazdvojivo od drugog; uzgoj, ljepota i održivost trebale bi ići zajedno i smatram da su neki od najljepših primjera vrtova upravo oni uzgojnog, ali i estetski zanimljivog karaktera, poput Marokanskih vrtova u Marakešu, koji već stoljećima u pustinji stvaraju održivu 'jestivu šumu' iliti food forest. U mojem kontekstu, na malom području u vrtu na Krku eksperimentiram time što znači biti na Mediteranu i kako taj dio svijeta omogućava određene klimatske uvjete za razne biljne vrste, a time i životinjske vrste koje nastanjuju taj prostor. U širem smislu, obitelj mi se bavi maslinarstvom kod Vodica te tamo na većem području održavaju maslinik, oranžeriju i još štošta, a ja bih se mogao malo više uključiti sljedećih godina da se na barem dijelu parcele primijene neki od tih permakulturnih principa.

Najdražu biljku nemam, ali doista volim mediteransku klimatsku zonu s njenim bojama, oblicima bilja i mirisima koji obavijaju zrak. A što se jedrenja tiče, pošteno gubim regate i upravo smo bili prvi među zadnjima na Viškoj. Jedreći dobijem neki pogled na povijest, bivanje na morima koja su nekoć, a uvelike su i dandanas glavno mjesto transporta i trgovine, ali ujedno i izolacije i beskonačnosti prostora. Bez motora, već uz Sunčevu toplinu, koja ugrijava atmosferu, i povjetarac uvijek je najljepše postojati.

Najavljujete i neke goste na koncertu u SC-u te posebne kostime, videorad i scenografiju. Možete li nam otkriti nešto više o tome?

Upravo organiziramo sve oko tog koncerta i svakako ćemo iskoristiti sve u mogućnostima dvorane SC-a, jer naravno da je promocija albuma jedno, a koncerti su drugo. Na promociji albuma on se izvodi od početka do kraja, a po mom iskustvu to se baš i ne ponavlja, već se preuzima neki koncertni program, stoga radimo na tome da to bude veće kinematično i zvučno iskustvo.

Što se događa nakon promocije, imate li neke planove za svirke vani, pozive, festivale…?

Trenutno smo dobili dosta ponuda za regiju za sljedeću godinu, a dogovaramo i internacionalne projekte i suradnje (jedna je turneja nažalost zbog političkih situacija u toj državi propala, ali pokušavamo je preusmjeriti na nešto drugo), pa dogovaramo konkretne datume, ali to će biti objavljeno. Orkestar svakako aktivno djeluje, što je rijetkost za ovakav sastav, ali s obzirom na to da ove godine slavimo čitavih 15 godina aktivnog djelovanja, sumnjam da će to brzo stati.