Nosite li vi čepiće za uši na koncertima? Autor ovog napisa spada u one koji na to pitanje redovno i prilično infantilno odmahuju rukom, logikom 'preživio sam tolike koncerte u životu, preživjet ću i ovaj'. Ipak, koncert Swansa je nešto drugo – riječ je o bendu koji iz večeri u večer svira na rubu granice boli od oko 120 decibela, što odgovara tome da vam dva i pol sata netko napinje motornu pilu pored uha.

Ljudi koji su radili kao roadieji benda svjedoče da izloženost toj razini buke znala natjerati na povraćanje, pa ne čudi što je i sinoć ogroman postotak posjetitelja u klubu Boogaloo poslušao upozorenje i stavio čepiće koje su organizatori preventivno dijelili na ulazu u klub.

Ne i Michael Gira. Iako je još prije deset godina priznao da pati od oštećenog sluha, zbog čega ga, kako kaže, kamo god krene 'prati zvuk nalik šumu oceana', vođa Swansa u 71. godini i dalje sjedi u centru pozornice, okružen sa šest prijetećih izvora buke otpanjenih do maksimuma i pere još jače.

Od prve sekunde 'The End of Forgetting', kad repetitivnim duplim dodirom prazne prve žice uspostavi okvir za obred u katedrali bola, pa sve do odjavne špice 'Newly Sentient Being', kad odjaše u sumrak poput revolveraša koji je ispucao sve metke, Gira dlaku možda mijenja, ali ćud – nikako.

Svi slušaju Giru: Mobiteli u džepu, egzorcizam na djelu

Uz samo jednu molbu – da se u naredna dva i pol sata ostavimo distrakcije zvane mobitel i potpuno prepustimo prinošenju žrtve bogovima buke, alfa i omega Swansa nas na to hodočašće vodi poput pastira koji kroti vjerne ovčice, najsličniji legendarnom Mark E. Smithu iz The Fall, samo bez sadizma prema vlastitim suradnicima.

U tome mu pomaže šestero velemajstora svog zanata, toliko usidrenih u ritualni egzorcizam da reagiraju tek na Girin povremeni mig, pogled, okret ili dirigentsku partituru kojom kazuje da imaju biti tiši ili glasniji.

Vrijedi ih opisati slijeva nadesno – tu je Kristof Hahn, stari prijatelj Alexa Chiltona, Davida Thomasa i Nicka Cavea iz njihovih berlinskih avantura, usto i čovjek koji je preveo hrpu američke literature na njemački, a čija lap steel gitara zuji poput tisuća borbenih dronova.

Kraj njega, zazidan u pečenjaru udaraljki i klavijatura i okićen kaubojskim šeširom, ore Larry Mullins, čovjek koji koncerte Nicka Cavea i Iggyja Popa pretvara u punk mise, a uz Annu Calvi piše glazbu za ponajbolje serije današnjice, od 'Peaky Blindersa' do 'Babylon Berlina'.

Lijevu stranu terena popunjava, kako će je Gira opisati, 'stroga gospodarica' Dana Schechter, još jedna Njujorčanka koja je kroz strast za glazbom i vizualnom umjetnošću postala Berlinerica, a od njezinog masnog basa se doslovno trese tlo pod nogama.

Desni centar, na 90 stupnjeva iza Gire koji ga predstavlja kao 'div među ljudima', okupira Phil Puleo, bubnjar čiju metronomsku preciznost i snagu propelera aviona koji vam se zabija u mozak pamtimo još iz legendarnog benda Cop Shoot Cop.

Desni bok, pak, suvereno drže nevjerojatni Christopher Pravdica (Hrvat – nije propustio istaknuti Gira), još jedan stari kadar Cop Shoot Copa koji s dvije ruke žonglira na basu, klavijaturama, semplerima i zvučnoj pili, te nestvarni Norman Westerberg, čija gitara već 40 godina boja zvuk Swansa, plivajući između nježnih molskih akorda i kanonada koje ruše zidove.

Simfonija psihodelične buke

Dva i pol sata ova sedmorka dere, djelje i melje, nakon svake kanonade spuštajući loptu kako bi Giti omogućili povratak u mesijansku inkantaciju kojom priziva novu katabazu, i tako u krug. U šest segmenata ove simfonije psihodelične buke raspoznaju se fragmenti već snimljenih pjesama, poput 'The Merge' s aktualnog albuma 'Birthing' ili 'A Little God in My Hands', posmrtnog marša s albuma 'To Be Kind' iz 2014.

Ipak, više od pola koncerta posvećeno je trima temama koje nisu snimljene na albumima, a koje će Swansi tek objaviti na albumu uživo s aktualne turneje.

Pjesme, strukture, zovite ih kako hoćete, ovdje su, dakako, manje bitne. Bitno je da na kraju ipak niste ona osoba koju ispred Boogalooa nakon koncerta čeka vozilo hitne pomoći, jer netko je precijenio vlastiti sluh i moć Gallen-Kruegera, jedine marke pojačala koji ovu razinu buke mogu podnijeti.

Bitno je da ste preživjeli zvučnu terapiju najvećeg živućeg karizmatika buke koji je ljutito reagirao tek na pokušaj jednog njegovog vršnjaka (!?) da snimi fragment iscjeljenja potkraj koncerta. Svi ostali – a publike je doslovno bilo u rasponu od 12 do 72 godine – dostojanstveno su podnijeli posljednji šamanski tretman Big Sound faze Swansa, s kojega će (unatoč čepićima) ponijeti još nekoliko dana zujanja u ušima, ali i osjećaj glazbene katarze, ili, rekle bi vračare – katabaze kakav nam niti jedan živući glazbeni entitet više ne može priuštiti.