Dok je prvi dan bio jurnjava za glazbom svačije mladosti, a drugi visio o koncu zvanom Kim Deal, treći dan ovogodišnjeg INmusica, kao i prošlogodišnjeg kad su Jarun poharali The Smashing Pumpkins, bio je rezerviran za teškaše. Teško je, naime, naći drugu riječ za Massive Attack, najpolitičniji glazbeni kolektiv današnjice koji u Zagreb dolazi u ovako teškim vremenima za cijeli svijet.

Teško je njihovu veličinu i značaj približiti bolje nego riječima Anne Clark, drugom teškašicom večeri koja je na ovogodišnjem Grammyju morala upregnuti tačke kako bi natrpala sve te teške kipiće. 'Ljudi, možete li vjerovati da večeras gledamo Massive Attack', rekla je negdje posred koncerta vjerojatno najveća gitaristica koju je jarunska livada ikad vidjela.

Od hrvatskog folklora do srpskog hardcorea

Teško je bilo i onima koji su se uputili na Jarun prije 19 sati, dok je žega pržila i one posljednje preostale trunke zelenila, a oblak prašine teško pritiskao pluća i grizao oči, životno nas podsjećajući na stvarnost klimatskih promjena na koju nas upravo Massive Attack uporno upozoravaju. Teško je bilo i irskom bendu The Murder Capital svirati u tom paklu, nakon što su ove jeseni, doslovno preko puta Save, u zagrebačkoj Areni, imali podjednako težak zadatak otvaranja za Nicka Cavea.

Iako bend svojim introspektivnim, glasnim i anksioznim post punkom nesumnjivo drži pažnju, sat vremena tako teške glazbe na teškoj vrućini teško se podnosi. A ništa manje težak zadatak nisu imale niti Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić, domaće kantautorske etno dive okupljene u supergrupi Dunije koje su solidan broj prolaznika pored World Stagea uspjele zainteresirati za svoje čitanje hrvatske folklorne pjesmarice.

Na teškim su mukama bili i organizatori treće, skrivene pozornice, koji su početak programa morali pomaknuti na 20 sati jer je pod krovom šatora bilo nepodnošljivo teško održati čak i tonske probe, a kamoli svirati pred stotinama znojnih tjelesa. Program na toj pozornici zato je bilo teško pratiti, pa smo promašili The Pill, mlade nasljednice britanskih 'Breedersa za djecu' po imenu Wet Leg, koje dolaze s istog otoka Isle of Wight.

Teškom mukom smo uspjeli uloviti i barem desetak minuta nastupa beogradskih hardcore junaka Neven, za koji nam se isprva činilo da je namjerno naglo prekinut – trik kojemu smo već svjedočili u zagrebačkom klubu Attack – no ispostavilo se da naponska mreža teško podnosi količinu naelektriziranosti koju njihov nastup nosi, zbog čega se i festival morao ispričati na društvenim mrežama.

Crna vražica rokenrola

Ipak, malo je manje teško kad paklena vrućina malo popusti, a glavnu pozornicu preuzme šefica kao što je Anne Clark. Njezin je projekt St. Vincent samo na ovogodišnjim Grammyjima pokupio tri ključna kipića u standardnim i alternativnim rock kategorijama, nadmašivši tako i The Beatlese i The Rolling Stonese, a znate koliko je to teško na jednoj tako konzervativnoj manifestaciji.

Prisutna na svjetskoj sceni već dvadesetak godina, od početaka u bendu Sufjana Stevensa, preko suradnje s producentom Taylor Swift, Jackom Antonoffom na megauspješnom albumu 'Masseduction', pa do zajedničkog albuma s velikim Davidom Byrneom, St. Vincent je i zagrebačkoj publici, 'beautiful country of beautiful people' kako nas je opisala, dokazala da je sve to plod iznimnog glazbenog dara i teškog rada.

U pratnji četvero rutinera odjevenih u crno, umotanih u crnu scensku pozadinu, sa svojom potpisnom crnom gitarom, u crnim mrežastim čarapama, crna vražica Anne Clark gospodari scenom kao malo tko u povijesti INmusica. Pouzdani festivalski set neće zaobići hitove poput 'Los Ageless' ili 'Broken Man', a završit će kompleksnom naslovnom pjesmom aktualnog albuma 'All Born Screaming', čak i za standarde St. Vincenta neobično eksperimentalnim spojem reggaea, new wavea i baroknog rocka koji kao da je ispao s margina kataloga The Policea.

Masivni napad savjesti

Na trenutak nam je laknulo, a onda je opet postalo teško. Jer Massive Attack su zato tu – da nam u sat i pol vremena serviraju tešku priču o tome kako je teško živjeti na ovom svijetu. Svijetu teških manipulacija i laži sve teže provjerljivih čak i najpouzdanijim alatima za provjeru činjenica, svijetu u kojemu smo svi zamorčići eksperimenata poput Neuralinka Elona Muska, čijim insertom na projekcijskom platnu, praćenim apokaliptičnim zvucima 'In My Mind' Gigija D'Agostina, započinje i završava priča o ljudima u crnom ogledalu vlastite savjesti.

Crno ogledalo nije spomenuto slučajno, jer distopijski postupak kojim Massive Attack pričaju tešku priču o teškim vremenima najsličniji je onome Charlieja Brookera u seriji 'Black Mirror'. Amalgam društvenih, političkih i popkulturnih referenci izmiješanih u beskrajnoj petlji nula i jedinica gleda se kao tportalov tjedni skener: od nabrajanja uzaludnih kulturnih poslova iz domene prekarijata koje tehnologija jede za doručak, preko strašnih slika rudarenja litija i kobalta u Africi do teških prizora posljedica teorija urota, egzorcizma i konzumerizma, Massive Attack koriste vizualnu montažu razvijenu uz pomoć cijenjenog britanskog dokumentarista Adama Curtisa kao pogonski alat koncerta s kojega ne možete skrenuti pogled, jer vas tamo ispod, u pustinji jarunske livade, čeka spomenuta savjest.

A savjest, naglasit će u majici 'Made in Gaza' Robert del Naja, ideolog benda i čovjek za kojeg ljudi uporno misle da je Banksy, ne možemo oprati ako ne krenemo od Palestine, mjesta gdje se savjest civilizacije, ili ono što je od nje ostalo, trenutno prelama. Ako netko ima legitimitet u lice tijekom pjesme toliko divne kao što je 'Safe From Harm' sipati zastrašujuće brojke o žrtvama izraelske – pazite eufemizma – 'kampanje' u Gazi i suučesništvu zapadnih vlada u tom zločinu onda su to upravo Massive Attack, ljudi koji su isto to radili 2003., na polupraznoj zagrebačkoj Šalati, kad od šume balkanskih ratova nismo vidjeli već tada uvenulo palestinsko drvo.

Zato će danas izmiješani svijet s jarunske livade zaprepašteno gledati u izmaštanu AI verziju Trumpove rivijere u Gazi, ali i teško izviždati svaku pojavu Bibija Netanyahua na projekcijskom platnu. Zato će se na platnu tijekom 'Song to the Siren', legendarnog Tima Buckleyja u izvedbi Elizabeth Fraser, vjerojatno najvećeg ženskog glasa u povijesti alternativne glazbe, podvlačiti jeza šetnje kroz današnju Gazu.

Zato će nas ista jeza prolaziti i kad na platnu nema ničega, s razglasa krenu hitovi, a vokalne dužnosti preuzmu ništa manje veličine. Poput Horacea Andyja, reggae legende koja gazi 75. godinu života preko masnih basova 'Angel' ili Deborah Miller, koja će odmijeniti Sharu Nelson, onu predivnu ženu iz spota 'Unfinished Sympathy' koju su britanski tabloidi doveli do ruba mentalnog zdravlja. Uz spomenutu pjesmu, koja nakon cijelog ovog informacijskog žrvnja, bez ijedne slike u pozadini, djeluje kao katalizator ono malo savjesti što nam je ostalo, Elizabeth Frazer će još jednom zakucati s 'Teardrop', posljednjom suzom za palestinske brege i posljednjom pjesmom ovog teškog, velikog, divnog i masivnog koncerta.

Povratak kući na smak svijeta

No, i iz ovakve teške večeri morali smo izvući malo optimizma te prizore svijeta koji smo upropastili simbolički zamijeniti povratkom kući koju – za razliku od svih onih ljudi u Gazi – ipak još uvijek imamo. Kuća je u ovom slučaju bio završni nastup festivala, svojevrsno zatvaranje kruga započetog Dunijama, nastup vjerojatno najboljeg domaćeg benda u ovom trenutku – Nemeček.

Osjećali smo se kao u atomskom skloništu u jeku nuklearnog rata u kojemu su tri susjeda – nazovimo ih Vedran Živković, Borna Maksan i Leo Beslać – upravo narezali domaćeg kulena i izvadili rakije, pa kao iz one pjesme TBF-a gledamo posljednji čin smaka svijeta uz kristalan sound. Dok trojka poput nekog rudimentarnog Čaruge duboko u noć kuje konje po mjesecu slavonskih pustara, napuštamo jarunsku pustaru, svjesni da ćemo se sljedeće godine opet vratiti, u još težim vremenima tražeći utjehu u glazbi. Jer uz nju, čak i u paklu dezinformacijskog kaosa i klimatskih promjena koji smo jučer iskusili iz prve ruke, ipak je malo manje teško.