Još malo pa će i 20 godina proći otkad je Balkan izgubio svog posljednjeg pravog pop slavuja. I dandanas pustite poneku suzu na obljetnicu tog 16. listopada 2007., kad je na pospanoj dionici najpospanije hrvatske autoceste, tamo kod Nove Gradiške, vozač Volkswagen Touarega na putu od Skoplja prema Zagrebu izgubio kontrolu nad vozilom i zabio se u kamion, a Toše Proeski na licu mjesta podlegao fatalnim ozljedama vratne kralježnice.

Skoro dvadeset godina Balkan tuguje za Tošom i očajnički, po kafanama, ciganskim mahalama, talent showovima, zvijezdama i zvezdicama, traži njegovog nasljednika na tronu koji još uvijek zovemo po živom i glazbeno aktivnom čovjeku koji nam iz neke regionalne arene zagudi nekako s proljeća, obično 14. veljače ili 8. ožujka – tronu nasljednika Zdravka Čolića. Nije da nije bilo istaknutih kandidata – kao jedan od aktualnijih na pamet nam pada najnovija verzija Čolinog copycata iz BiH po imenu Adi Šoše – no ništa nije uzdrmalo regiju kao pojava dvadesetogodišnjeg pjevača iz Vinkovaca, Jakova Jozinovića.

Organski proboj

Zašto je tomu tako? Jednostavno: mladi Jakov je status regionalne zvijezde zbog koje ljudi stoje u redovima od 400 metara ispred blagajni zagrebačke Tvornice i beogradskog Sava centra zaradio potpuno sam, zahvaljujući TikToku, Instagramu i drugim kanalima socijalnog inženjeringa modernog doba. Na televiziji, posljednjem izumirućem mediju starog svijeta, jedva da se pojavio, i to u dječačkim danima, kad mu je Maja Šuput na audiciji za 'Supertalent' vidovito prorekla da 'fakat trebamo zvijezdu za kojom će cure vrištati'. A danas, dok si rekao keks, ni par dana nakon što je odradio rasprodanu Tvornicu, u razgovoru za tportal već se prijeti rasprodanom zagrebačkom Arenom idućeg lipnja, i to s pozornicom u sredini, kakvu smo nedavno vidjeli na Radioheadu u Bologni.

Jozinović je tako postao prva balkanska pop zvijezda koja se proslavila bez pomoći infrastrukture starog svijeta: tekstopisaca, skladatelja, aranžera, producenata, menadžera. Ali i bez pjesama. Pjevao je Čolu, Balaševića, Olivera, sve što voli i staro i mlado, snimao tiktokove okružen čoporima starih, ali i mladih koji su preko njegovih obrada otkrivali svijet starih. U tom je smislu potpuno prikladno to što mu je na pozornicu tijekom nastupa u beogradskom Sava centru štafetu došla predati posljednja balkanska zvijezda nastala po pravilima starog svijeta, doduše ne Čolina, nego Brenina doslovna nasljednica Aleksandra Prijović.

Sedma Božja zapovijed

Po pravilima starog svijeta, ovdje bismo naoštrili pero i naribali mladog Jakova zbog legalizacije pošasti cover bendova te konačnu sahranu autorstva na balkanskom glazbenom nebu. Podsjetili bismo mladića koji, kako kaže Ivi Šulentić nedavno na HRT-u, 'uz čvrstu vjeru i Bogom dan talent nema razloga skrenuti', na sedmu Božju zapovijed koja skraćeno glasi 'Ne ukradi'. Pogotovo ako je jedna od ukradenih pjesama 'Ispred bijele hostije', popularni napjev duhovnjaka Stjepana Arnuša i bivšeg pjevača grupe Pravila igre Marka Kutlića, a njome je Jozinović uz pomoć Dominika Lučića u duhovnim krugovima napumpao preglede do točke pucanja i pripremio teren za materijalni uzlet karijere.

Naribali bismo ga, dakle, da se ta točka pucanja nije dogodila prije nekoliko dana, kad je Jozinović obrisao sadržaj na svojim društvenim mrežama, sve te tiktokove u kojima s djevojkama, mladićima, muškarcima, ženama, bakama i djedovima razuzdano i entuzijastično pjeva jugoslavensku pjesmaricu. Obrisao ga je zato što je okrenuo novi list u karijeri te objavio prvu autorsku pjesmu – naravno, autor pjesme nije on, već su to domaći rutineri Filip Vincek i Matija Cvek, a za potonjeg prisutni na Jozinovićevom koncertu u Tvornici primjećuju da mu je već uzeo karijeru pod svoje.

'Polje ruža' nastavlja istim putem kojim je Toše Proeski kročio prije bezmalo 20 godina: balkanska je to power balada ispeglanog zvuka, bez upetljavanja autotunea i sličnih specijalnih efekata, a koju je Jozinović solidno otpjevao u karakteristično emotivnom stilu, s glasom na rubu jecaja. Ranjiv, ali moćan vokal iz kojeg kipti mladost ipak ne uspijeva probiti blokadu ispolirane produkcije te nedovoljno snažne i pamtljive skladbe da bi podržala dar koji on nedvojbeno, posjeduje.

Dobrodošao u stvarni svijet, Jakove

I što ćemo sad? Taman smo pomislili da imamo novog Čolinog nasljednika, a on obrisao sve ono zbog čega su ga ljudi zavoljeli i dao se u ruke konfekcijskih radnika koji su mu sašili premalo odijelo. Taman smo se poradovali da je konačno netko ostvario uspjeh onkraj industrije, a on se rastrčao po televizijama davati intervjue i govoriti da je faza obrada bila samo 'uvertira u njegov glazbeni put'? Gdje je tu 'autentičnost', gdje je tu 'moć emocija, glasa i istine', gdje je nestao 'fenomen koji vraća vjeru u umjetnost' (sve ovo piše u PR materijalima, časna pionirska).

Naravno, ne trčimo pred rudu – ovo je tek prva pjesma i nikako nije posljednja šansa Jakova Jozinovića. Znamo to po primjeru njegovog duhovnog brata koji je uspio po pravilima starog svijeta – Martina Kosovca. Njega su nakon pobjede u 'The Voiceu' kovali u zvijezde i proglašavali novim Dragom Diklićem, e da bi nakon prepumpanog hypea izbacio 'Maštariju', ChatGPT verziju prosječne pjesme Drage Diklića. Uslijedilo je još par sličnih pjesama koje je malo tko registrirao, a još od pobjede u 'The Voiceu' špekulira se kako bi ga HRT – koji ga je stvorio – mogao odvući na Euroviziju da bi dao novi zamah njegovoj hibernirajućoj karijeri.

Zato, i zbog moćnog, a krhkog Jakovljevog glasa te narodskog karaktera kojim je ljudima ušao pod kožu, i dalje vjerujemo da bi se mogao izvući iz kloake u koju je sam odabrao upasti. Kloake koja možda vodi putem ulickanih PR-ova i intervjua, visoke produkcije, hrpe Porina, regionalnih nagrada i sveopćeg tapšanja po ramenu, ali uništava privid izravnosti, šarma i simpatičnosti kojom je Jozinović – pa makar i pjevajući tuđe pjesme – ušao pod kožu cijelom Balkanu.

Ne daj se, Jakove. Ne daj se godinama.