'Ljudi, ovo je vaš vikend. Zabavljajte se, razvalite se, seksajte se, zapravo, nigdje na ovoj turneji nisam vidio toliko seksi ljudi kao ovdje. A poslije ovoga moram ići u Poljsku'.

Misao koju je na kraju svog jednosatnog seta na konačno pripitomljenoj močvari zvanoj World Stage izgovorio Mike Skinner, najveći reper i najduhovitiji čovjek kojeg je birminghamska majka ikad rodila, učinkovito objašnjava zašto idemo na glazbene festivale. Iako je u pitanju velika bijela laž – niti je vikend, jer INmusic nikad nije za vikend, niti je Zagreb prijestolnica festivalskog razvrata, a bome ni Poljaci nisu nešto manje seksi od Hrvata, Skinner u tih par rečenica sažima ono što na jarunskoj livadi, ove godine ne umočenoj u blato već spaljenoj toplinskim valom, želimo čuti, vidjeti, doživjeti i preživjeti.

Bez obzira imamo li dvadesetak godina i živimo u eri Fontaines D.C.-a, dablinskog benda koji svakim povratkom na ovu livadu sve više pretendira spasiti rokenrol od Oasisa, ili smo u zoni pedesetih pa su nam novootkriveni prioritet gumeni otirači po kojima hodamo na festival, brodski pod na Hidden Stageu ili uvijek pretrpano pojilo za vodu, tamo smo iz istog razloga. A razlog je, bar u slučaju INmusica – u poznatim i kontroliranim uvjetima čuti presjek nadgeneracijske festivalske glazbene ponude, a ponekom sretniku zalomit će se i ono ostalo o čemu Skinner govori.

Free Palestine… and all that

Naše putovanje, barem ono jučerašnje, započet će oko 18:30 nastupom benda Yard Act iz Leedsa, nesuđenih dobitnika Mercury Prizea 2022. za svoj debi album 'The Overload', novih prijatelja Eltona Johna i novog prepumpanog balona hypea britanske glazbene industrije. Iako je njihov frontmen James Smith u razgovoru za tportal uoči festivala isijavao solidnu mješavinu otočkog sarkazma i heroja radničke klase, ne može se reći da su hype baš i opravdali u kovitlacu sparine i jarunskog sutona.

Točnije, koncept je bolji od realizacije. Yard Act su nešto kao Let 3 za britansku post-Brexit generaciju, cinični podjednako prema zaokretu nekoć velike nacije udesno, ali i uravnilovki koju je to pomicanje izazvalo na lijevom društvenom polu. Kako bi elaborirao tu dihotomiju, James Smith će preko post punk temelja s daškom northern soula i prstohvatom blesavosti Happy Mondaysa potrošiti previše riječi izgovorenih tvrdim jorkširskim naglaskom.

Nekad će u tome biti simpatičniji – kao kad općem mjestu festivalske političnosti 'Free Palestine' sarkastično doda '…and all that', nekad manje simpatičan (kakav to heroj radničke klase nazdravlja korporativnim pivom koje reklamira osobno James Bond), ali će, uz tek poneki instant hit kao 'We Make Hits', taj svoj post punk kabare nekako dotjerati do kraja, bez većih posljedica po nas, ali i sebe.

Da li su to bili Fontainesi ili lupa moga srca

Već nasumično brojanje majica u prvim redovima tijekom Yard Acta – statistički uzorak: 4/10 – dalo je naslutiti glavni razlog zašto su svi ti ljudi večeras ovdje. Fontaines D.C. su u bezmalo šest godina, od šlampavih klinaca odjevenih poput Laboratorije zvuka koji sviraju na Hidden Stageu i nisu ni svjesni da im ne radi razglas, postali – ponovit ćemo – u najmanju ruku R.E.M. današnje generacije. Bend koji je krenuo od punka i post punka, destilirajući memlu viskija i Guinnessa iz dablinskih pabova, danas snima glazbu u francuskom dvorcu s producentom Arctic Monkeysa i Depeche Modea, uspijevajući iscijediti smisao čak i iz povijesno najgoreg razdoblja za rock glazbu – onog s prijelaza tisućljeća što ga pamtimo po bljutavom spoju neinspiriranog rapa i nu metala.

Treba vam dokaz? Dajte šansu, recimo, 'Before You I Just Forget', feelgood umetku s proširene verzije zadnjeg albuma 'Romance', neočekivanoj hitčini koja kao da je ispala iz Beckove Guero faze. Ona je sletjela posred setliste kao najnormalniji dio kompleksnog identiteta Fontainesa, ali i nagovještaj da bend koji već sad funkcionira kao kajdanka rock glazbe u posljednjih 40 godina još uvijek ima prostora za širenje. Bend koji, čak i kad se bori s gnjecavim jarunskim zvukom, ima šou na razini najvećih festivalskih atrakcija današnjice, visoko produciran i stiliziran s enormnom pedantnošću u rasvjetnim, projekcijskim i scenskim detaljima.

Taj će tretman u novo, genijalno ruho prebaciti neke drevne koncertne favorite u koje bend uporno vjeruje, kao što je podmukli post punk 'Hurricane Laughter' umočen u krvavocrvenu rasvjetu ili 'Nabokov' u pastelnozelenim tonovima. Da ne govorimo o himnama s aktualnog albuma poput razorne 'Desire', s pulsirajućim crnim srcem ili 'In the Modern World', koju na nekom drugom festivalu možemo zamisliti u duetu s Lanom del Rey. A kao nekad njihovi zemljaci U2, samo daleko manje invazivno i nametljivo, provući će i aktualnu političku poruku, servirajući poruku o genocidnom Izraelu stiliziranim keltskim fontom usred 'I Love You', najljepše od svih lijepih pjesama o Irskoj koja je kad-tad morala postati Palestina.

Stand-up komedija sretnijih vremena

Nema se puno vremena jer Mike Skinner već rješava problem koji smo mislili da je nerješiv – propadanje zvuka na World Stageu u mulj savskog soma Jure. Osim što su odradili još jedan urnebesni šou, The Streets su, petnaest godina nakon trijumfa 2011., uspjeli postati jedini bend koji smo u tom prostoru zbilja mogli čuti kako treba. I to dvaput.

Ako nikad niste gledali Skinnera i ekipu, vjerojatno niste mogli biti spremni na tu razinu gorko-slatke stand-up komedije: praćen pouzdanim, ovog puta dominantno funk bendom, Skinner nam prvo prijeti kako će se večeras 'pariti s nekim od nas', onda zapjeva 'Sexy Boy' od Aira, da bi ostatak koncerta, prateći žuti napuhanac u obliku dinosaura koji se poput totema pomiče kroz publiku, održao jednosatnu terapeutsku sesiju zdravog, životnog humora. Bilo je tu skakanja u publiku, plovidbe na njezinim leđima, podizanja djevojaka na leđa frajera, a sve to ispresijecano generacijskim himnama jednostavnijeg, humanijeg vremena poput 'Fit But You Know It', 'Weak Become Heroes' ili 'Dry Your Eyes', koja još uvijek izmami poneku suzu.

Terasa bez terase i industrijski reset

A za razliku od Skinnera, koji je dušu dao za festivale i spasio World Stage, dug savskom mulju u svom su prvom pojavljivanju pred zagrebačkom publikom odužili francuski elektro pop čarobnjaci Air. Nije da su oni nešto posebno krivi: jednostavno, riječ je o bendu čija glazba traži potpunu koncentraciju, po mogućnosti u amfiteatarskom ambijentu poput onog na šibenskoj Tvrđavi Sv. Mihovila, gdje su ih odabrani prošle godine gledali za cijenu ulaznice veću od cijelog ovogodišnjeg INmusica.

Okruženi spaljenom jarunskom zemljom, teško smo mogli iz glave izbaciti taj mediteranski povjetarac koji nam doleprša na svemirskom tripu, recimo, 'New Star in the Sky', dok sunce zalazi iza šibenskog arhipelaga. Iako su na festivalu izveli isti set, u prvom dijelu sastavljen od cijelog antologijskog albuma 'Moon Safari', a u drugom nadopunjen probranim biserima s kasnijeg izdanja, iza nastupa Aira ostao je blagi terasasti dojam, no one terase koja ne miriši na smolu borovine, već na kreket žaba.

I nije da nije bilo lijepo opet vidjeti prog-rock marinade Nicolasa Godina na basu, uživati u, recimo, 'Radian' obogaćenoj pastelnim bljeskovima ili ljubičasto osvijetljenoj 'Cherry Blossom Girl', koju su nedavno izveli u duetu s kraljicom današnjeg popa Charli XCX. Jednostavno, Air su, posebno nakon nastupa na zatvaranju Olimpijskih igara u Parizu, toliko kanonizirani da razvlačenje 'Moon Safarija' po festivalima sad već djeluje kao šibanje konja zamrznutog u vremenu i prostoru. Zato smo, kao i brojni u publici koja se do kraja koncerta potpuno prorijedila, odšetali tiho, na prstima, onako kako Scarlett Johansson u filmu 'Izgubljeni u prijevodu' uz njihovu 'Alone in Kyoto' skakuće po kamenju u hramu Heian.

Čekao nas je, naime, još jedan reset – onaj u 1 ujutro na Hidden Stageu, gdje su Irci Yard (ne pomiješati s Yard Act) svojom industrial bukom u magli stroboskopa i dima digli i najizdržljivije iz mrtvih. Iako u toj glazbi ni devedesetih, a bome ni danas, nije bilo puno pameti, adrenalin koji dopire iz sirove kombinacije ritam mašine, basa i klavijatura poput energetskog pića u jednom gutljaju dao nam je snagu za pedaliranje do doma. Nastavljamo danas, držeći se Skinnerove maksime – ako smo u jednoj večeri podnijeli ovoliku jurnjavu, možda nismo baš najseksi na svijetu, ali još uvijek nismo ni za baciti.