Utorak je, 18. studenog 2025., oko 22:30. Nadomak smo kraja četvrtog koncerta Radioheada u Bologni u pet dana, ukupno osmog na jesenskom europskom team buildingu i dalje najvećeg benda ere u kojoj živimo. Svira 'Paranoid Android', ta 'Bohemian Rhapsody' za mlađe od 55, pjesma kompleksnih rukavaca i emocionalnih turbulencija bez presedana u rock glazbi proteklih 30 godina.

Jonny Greenwood upravo je izorao brazdu svog vjernog Telecastera i isporučio drugu od četiri najnervoznije solaže ikad, Phil Selway moćnim tušem objavio kraj napadaja panike lirskog subjekta, a Thom Yorke okrenuo se mikrofonu i na akustičnoj gitari opalio onaj razorni C-mol što nas vodi prema 'Rain down', lažnom refrenu uz koji ste najmanje jednom u životu plakali. Valjda zato ovo čitate.

Večer prije, na trećem od četiri koncerta bolonjske rezidencije, Yorke – evo snimke gore – na tom je mjestu kolosalno ispao, promašio i akord i tempo i milisekundu koja pjesmu čini savršenom, promrmljavši nešto u stilu isprike publici i vrativši se u pjesmu šest-sedam taktova kasnije. U utorak navečer ne samo da je pogodio, već je to učinio okrenut leđima bubnjaru, kao da ima oči na potiljku i može vidjeti kad će Selway završiti s tušem i prijeći u novo poglavlje.

Bio je to trenutak savršenstva kakav vam samo Radiohead može pružiti, ali trenutak koji čini jedinstvenu cjelinu s opisanim ispadanjem iz iste pjesme večer prije. Radiohead su, naime, 2025., nakon četrdeset godina postojanja, na rubu šezdesetih godina života, konačno shvatili da mogu, ali ne moraju biti savršeni.

Potraga za srećkom

Savršenstvo je pak ono što su od njih i na ovom druženju očekivali deseci tisuća elitista zvanih fanovi Radioheada – znam to jer, ma koliko me to živciralo, i sam spadam u njih. Savršenstvo su, ili smo, dobili svaki put kad bismo se susreli, a drugo nismo ni mogli dobiti kad imate posla s bendom besprijekornog kataloga, bendom čije skladateljske i izvedbene vještine nadilaze utaborene žanrove i sviračke kompetencije, ali i bendom koji je uvijek bio korak ispred ostalih, bilo po pitanju glazbe, bilo po pitanju pogleda na svijet.

Zato smo se svi, kao po komandi, sredinom rujna nacrtali pored uređaja za digitalno ratovanje 21. stoljeća, iščekujući trenutak u kojem ćemo krenuti u utrku za QR kodom koji će nam donijeti novu dozu savršenstva. Zato smo doživljavali nervne slomove kad smo prvu rundu bitke za ulaznice izgubili od djece koja su perifernim vidom ulovila 'Let Down' na TikToku, a onda dopaminske šokove kad su se, nekoliko dana prije koncerta, pojavile još neke karte rezervirane za stare fanove. One koji su uložili u svoju budućnost poklonivši im koji euro prije skoro 20 godina, kad je Radiohead modelom 'plati koliko ti se sviđa' za album 'In Rainbows' de facto sahranio glazbenu pirateriju i definirao poslovni model konzumiranja glazbe dominantan do današnjih dana.

Zato što smo svi toliko gladni i žedni tog savršenstva, poštovali smo njihovu želju da aktualna turneja, konstruirana kao četverodnevna rezidencija u pet europskih gradova – Madridu, Bologni, Londonu, Kopenhagenu i Berlinu – ostavi što manji ugljični otisak i tukli se samo za karte za Bolognu, gdje su nas geografski smjestili. Zato, baš zato, Radioheadu smo progledali kroz prste i kad smo pri checkoutu shvatili da, uz stotinjak eura za karte, moramo dati još desetak eura provizije po čovjeku baš tim ticketmasterima protiv kojih su se godinama borili fiskalnim akrobacijama neviđenima u glazbenoj industriji.

Zato smo potiskivali svu nepotrebnu kakofoniju na temu 'što je nama danas Radiohead': od priča o bendu na rubu raspada zbog svađe oko Dudua Tasse, izraelskog glazbenika i prijatelja Jonnyja Greenwooda, koji je, tvrde aktivisti, nekoć zabavljao Izraelske obrambene snage, nasuprot potpisu gitarista Eda O'Briena za propalestinsku glazbenu inicijativu, preko fanovskih prigovora na setliste i Yorkeovo falšanje, sve do pitanja svih pitanja – što nam Radiohead, bez novog materijala i pomicanja glazbenih granica na koje su nas izdresirali, može ponuditi osim flastera za otvorenu ranu vlastite bolje prošlosti u svijetu bez izgledne budućnosti?

Raščišćavanje magle

Nakon dva sata i petnaest minuta, u našem slučaju, meškoljenja i cupkanja u uskom stolcu bolonjske Unipol Arene, odgovor je – savršeno nesavršenstvo. Radiohead su, naime, ovoj turneji pristupili upravo kao team buildingu, ponovnom otkrivanju svog mjesta u svijetu i u vlastitom bendu, raščišćavanju guste magle i neizvjesne budućnosti u koju je oksfordski bend upao nakon sedam godina neaktivnosti, izazvane prije svega privatnim brodolomom Yorkea – smrću bivše supruge, pandemijskom depresijom i otkrivanjem novog identiteta reinkarnacijom u talijanskog zeta.

Susreli smo se s Yorkeom od tada dva puta – na solo nastupu u Villi Manin pored Udina i u znojnom paklu one nesretne postindustrijske Hale na zagrebačkoj Radničkoj cesti, gdje su on i Jonny održali prvi koncert The Smilea u povijesti – a spletom okolnosti promašili jednom, na istom tom The Smileu u divnom Malom rimskom kazalištu u Puli. Na oba viđena koncerta djelovao je kao čovjek kojemu je nešto zbilja kvrcnulo u glavi, no – posebno na tom druženju u Italiji – i kao lik koji tu destabilizaciju anulira novopronađenom fasadom mediteranskog boema, tip koji bi čak i Radioheadove pjesme mogao pjevati u nekoj istarskoj konobi, pored praznog demižona refoška u pletenom ovitku.

Un italiano vero

Zato je, a ne zbog ugljičnog otiska, Radiohead na ovoj turneji trebalo uloviti u Italiji. Yorke, očita pokretačka snaga ovog ponovnog okupljanja, baš kao i sedmogodišnje stanke koju je dobrim dijelom proveo kod tazbine na Siciliji, na koncertu u utorak, od uvodnog 'Buona sera' do zaključnog 'Grazie Bologna. È stato un piacere essere qui' ('Hvala Bologna, zadovoljstvo mi je što sam tu'), parla isključivo talijanski. Između te dvije rečenice, dva sata i petnaest minuta trčkara s jednog na drugi rub kružne pozornice, još jednog trika koji su on i Jonny isprobali s The Smileom, pleše, dirigira bendu i izvija se kao da ga je draga izvela u diskoteku u Palermu, a netko upravo pustio Giorgia Morodera.

U toj modernoj verziji starorimske arene, šestokutnoj pozornici smještenoj u sredini dvorane, zatvorenoj projekcijskim platnima koja se dižu i spuštaju ovisno o raspoloženju i tipu pjesme, vibracije stabilizacije love i ostala petorica gladijatora. Svatko na svoj način, naravno: stabilnom metronomu Philu Selwayu dopustili su da na team building povede prijatelja, drugog bubnjara Chrisa Vatalara, s kojim se nadmeće u pumpanju, posebno u podmuklim, kraut rokerskim deep cutovima poput 'Ful Stop' ili 'Myxomatosis'.

Colin Greenwood, taj gospodin natprirodnog strpljenja kojeg smo također sreli prošle jeseni u Zagrebu kako stabilizira religiozno ludilo Nicka Cavea, vječno nasmiješen luta zakutcima pozornice, baš kao njegove bas linije rubovima pjesama, pouzdanošću iskusnog šefa sale u foajeu bolonjskog Grand Hotela Majestic. Dinamiku međuodnosa vrijednog gitarskog slavuja Eda O'Briena i Jonnyja Greenwooda u kontekstu političkih tenzija u bendu nemoguće je ne primijetiti: kružni karakter pozornice omogućava Edu da okrene leđa kad god mu se Jonny približi, u što oni koji to žele mogu svašta učitati.

Srećom, Jonny Greenwood je – a to svi znamo – lumen posebne vrste i kamen temeljac Radioheadova glazbenog spektra, pa ne čudi to da je i on na ovaj team building doveo svoje prijatelje. U subotu je, naime, na koncertu viđen veliki redatelj Paul Thomas Anderson, a u ponedjeljak Leonardo DiCaprio u društvu Spidermana Tobeyja Maguirea i talijanske manekenke Vittorije Ceretti. Kolege iz filma 'Jedna bitka za drugom', koji je Greenwood savršeno uglazbio, mogli su vidjeti Jonnyja kako u prepoznatljivom manijakalno pedantnom stilu jurca između antiknih Rhodesovih klavijatura, mini semplera i sekvencera te čitavog dućana gitara koje vrijedni radnici mijenjaju gotovo poslije svake pjesme.

Najsavršeniji i najnesavršeniji trenuci

Cijela ta borba između savršenstva i nesavršenstva očituje se u detaljima poput ulaska u 'Jigsaw Falling Into Place', kad Greenwood – suprotno od one paranoidne androidne priče s početka – gleda Yorkea u oči kako u uvodu s dvije gitare ne bi nešto zeznuli, a Yorke onda ipak opali žicu milisekundu ranije. To nesavršenstvo ispravit će ni petnaest minuta kasnije, apsolutno savršenom verzijom 'The Bends', reći će Yorke, 'piu vecchio' gitarske rokačine koju nisu svirali skoro 20 godina, ne gledajući se, samo šibajući te gitare kao da nema sutra.

Iz spektra savršenog izdvojit ćemo još predivnu verziju 'You and Whose Army?', s Yorkeom koji se predano unosi u kameru, a čiji će nesavršeni pandan biti prethodna, previše potmula i prigušena 'Pyramid Song'. Sve pak svjesno spuštene falsete spomenutog šlampavog 'Jigsawa' Yorke će nadoknaditi savršeno otpjevanima 'Nude' i naročito 'No Surprises', uz koju je, ma koliko puta je čuli, teško ne pustiti glas, ili suzu, ovisno čega vam je više ostalo.

Za našu djecu

Baš kao i uz tu famoznu 'Let Down', kojom se vraćaju na programirani bis i koju pjeva cijela jugoistočna Europa okupljena u krug u areni nesavršene, ali dovoljno dobre akustične postavke da, barem na tribini, sve možemo lijepo čuti i razaznati. Pjevamo je za bolju budućnost, onu u koju smo prije dvadesetak godina uložili par eura u fan klubu, za našu djecu, da otmemo taj idiom od onog srpskog zlotvora, za generaciju koja je tu pjesmu učinila sedam puta popularnijom od bilo koje Radioheadove, za generaciju kojoj se ta pjesma obraćala i tada, samo je, onako zgnječenu usred 'OK Computera', između razornih 'Exit Music' i 'Karma Police', nismo čuli kako treba.

Za generaciju koju smo u Unipol Areni susreli u obilnim količinama, generaciju koja je od nas upravo preuzela luč Radioheadova lutanja u magli neizvjesne budućnosti i izvela bend na novi put. Put na kojemu, barem zasad, nema novih izazova i koji će možda netko opisati kao kanonizaciju, otprilike ono što je naša generacija napravila s Pink Floydom, ali put kojim ćemo svi, i stari i mladi, kročiti smireni, rasterećeni, svjesni da i najsavršeniji imaju pravo na nesavršenstvo.

Sve je na svom mjestu

Baš kao Radiohead na ovom team buildingu, kad nas stari boem Yorke, nakon onog paranoičnog androidnog savršenstva, za kraj podsjeti da je sve na svom mjestu ne baš savršenom verzijom 'Everything Is In Its Right Place'. I pobjegne dok se na ekranima, u inat svim brojačima političkih krvnih zrnaca, vrti UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima, a kombiji benda, natrpani prijateljima, redateljima, glumcima i manekenkama, gaze put nekog agriturisma u dolini rijeke Pad. Tamo već čeka novi otvoreni demižon, a nama pred dvoranom, uz panino con salsiccia od 9 eura i primitivo iz nekog još jeftinijeg demižona, ostaje brisati suze i strugati glasne žice, crushed like a bug in the ground.

Grazie a tutti, andiamo avanti.