Trideset i pet godina je puno vremena – mnogima od nas koji smo se sinoć zatekli u Tvornici kulture praktički tri četvrtine života. A prije toliko godina većina nas se prvi puta susrela sa začudnom glazbom britanskog benda Stereolab. Puno je i petnaest godina, koliko je prošlo od privremenog raspada benda, a nije malo ni deset godina, prije koliko smo se u Močvari u solo izdanju susreli s Laetitiom Sadier, ženu koja, uz Tima Ganea, tvori okosnicu ovih glazbenih velikana.

Da smo u bilo kojoj od ranih faza benda, dok glazba još nije bila algoritamsko polje za ispašu, mogli vidjeti Stereolab u Zagrebu, govorili bismo o povijesnom glazbenom ukazanju, no ništa manje pompozne epitete ne možemo upotrijebiti ni danas. Jer Stereolab je bend koji je fuzijom svakog žanra koji vam pada na pamet i nadrealnih liričkih igara na engleskom i francuskom nadahnutih situacionizmom presudno utjecao na glazbu koja živi izvan vremena. Ilustracije radi, spomenimo slučaj od prije samo dva tjedna, kad je Tunde Adebimpe iz njujorških velikana TV on the Radio s pozornice Primavere, najvećeg europskog glazbenog festivala, koju su dijelili sa Stereolabom, opisao ovaj bend kao 'jedan od najvećih ikad'.

Sa Stereolabom se možda susrećemo prekasno, ali nakon niza turbulencija – raspada romantične veze Tima Ganea i Laetitie Sadier na čijim temeljima je bend nastao, pa pogibije multiinstrumentalistice Mary Hansen koju je kamion usmrtio na biciklu, pa raspada benda 2009., pa ponovnog okupljanja 2019., i konačno, povratničkog albuma 'Instant Holograms on Metal Film' iz 2024. Albuma koji ne samo da je dostojan povratak u formu, već, ako ga slušate dovoljno dugo, onako kako smo nekad slušali glazbu i pustite da vam se uvuče pod kožu, jednog od boljih albuma benda koji ih je u tako isprekidanoj karijeri objavio jedanaest, izrazito ujednačene kvalitete.

Ono kad smo se ježili na glazbu

I zato, kad ispred jednostavne crne zavjese ugledate petero iskusnih glazbenih čarobnjaka, predvođenih Laetitijom Sadier koja vam se, poput mlade partizanke, u crvenoj košulji smiješi s pozornice i kaže 'It's been a long time', obuzme vas istinska ljudska toplina i uzbuđenje zbog susreta s nekim koga ste cijeli život željeli upoznati. Ta će toplina tijekom večeri u nekoliko navrata, u optimalno popunjenoj i ugodno klimatiziranoj Tvornici, prerasti u ono starinsko ježenje od tjemena do nožnih prstiju, ono koje može pobuditi samo spontana, razuzdana i neukalupljena glazba od kakve Stereolab i dalje ne odustaje.

Prvi takav triptih dogodit će se u prvoj trećini koncerta. Krenut će od žestoke yo la tengaste trominutne minijature 'Peng! 33', nastaviti čudesnom 'A Flower Called Nowhere', koju će baroknim zvukovima harfe iz klavijatura ukrasiti Joseph Watson, doktor glazbene kompozicije sa Sveučilišta u Sussexu, a kulminirati u skoro devet minuta dugoj, razvaljenoj verziji 'Melodie Is a Wound', s kulminacijom u bučnom psihodeličnom karambolu.

Motorika i spretnost

I ostatak sat i četrdeset pet minuta dugog koncerta uglavnom će proteći u varijacijama između aktualnog i ručno biranog drevnog materijala, uz iznenađenja koja vrebaju iza svakog ugla. Petorka će pritom rutinski zaobilaziti sva ograničenja trenutačne postave: spretni basist Xavier Munoz Guimera svojim će sopranom iz crkvenog zbora rješavati problem izostanka suvokalistice Marie Merlet iz Monade, paralelnog projekta Laetitie Sadier.

Munoz je pritom poput sata usklađen s motorički sigurnim bubnjarom Andyjem Ramsayjem, a kad imate tako stabilnu ritam sekciju, onda Tim Gane može derati po gitari kao da mu je trideset godina manje, a Laetitia ležerno meandrirati između mikrofona, gitare, klavijatura i trombona, nevidljivo diktirajući tempo pjesama slobodnog dizajna koje nanovo nastaju pred vama, propadajući u crne rupe i vraćajući se na površinu poput malih sirena.

Od šansone do buke

Tako uigrani, iskusni i sigurni, provozat će nas od nezaboravnih hitova poput 'Miss Modular', do razigranih bisera s novog albuma, poput 'Electrified Teenybop!', elektro surf biciklističke utrke koja zvuči kao špica sportskog pregleda. Od ležernog duba, funka i soula 'Household Names', do 'Esemplaic Creeping Eruption', kraut rocka koji će se odšarafiti do krvarenja ušiju jednih My Bloody Valentine. Od šansone 'Cybele's Reverie', jedne od onih čiji tekst znate i ako ne znate riječ francuskog, do trideset pet godina stare 'The Way Will Be Opening', koja u danima oproštaja od Briana Wilsona zvuči kao dostojanstven hommage izumitelju lijenog psihodeličnog popa.

U sat i četrdeset pet minuta svirke, kojoj je možda ipak nedostajalo mrvicu starijeg materijala, Stereolab su nas tako podsjetili kako je lijepo igrati se glazbom, alkemijski miješati čarobne sastojke iz svih faza njezine povijesti, a pritom stvarati nešto što zvuči nepogrešivo stereolabovski, nešto što im nitko ne može oteti. Zato, mašući grdosiji od tourbusa ispred Tvornice i ispraćajući je put Budimpešte, znamo da mašemo prijateljima koje možda više nikad nećemo vidjeti, no darove koje su nam donijeli smještamo na počasnu policu, gdje žive oni koji su nadživjeli sva vremena.