Da ste u subotu ujutro, na dan obljetnice urušavanja nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu, prebacili na TV Pink, prvoborca medijske trovačnice Aleksandra Vučića, ne biste ni znali da je u državi dan žalosti, a kamoli da se u tom gradu događa nekakvo komemorativno okupljanje.

Ovu televiziju tog je jutra zanimao samo jedan događaj iz Novog Sada, a to je priča o navodnom pokušaju samotrovanja goropadnog lokalnog oporbenjaka Miše Bačulova, gledateljima iste te televizije poznatog kao lika kojeg je nadzorna kamera na dan pada nadstrešnice snimila kako se, zamislite, šeće oko kolodvora, što u svijetu Vučića i Pinka znači da je tu nadstrešnicu upravo on srušio.

Tri-četiri sata sjedi tako najpopularnija Vučićeva medijska pudlica Jovana Jeremić u studiju, dizajniranom nalik svemirskom brodu iz narkoleptičnih vizija Željka Mitrovića, te uz šaroliko društvo propalih špijuna, trećeg ešalona naprednjaka i kolega poltrona iz tabloidnog tiska gleda snimke tajne službe i u sitna crevca analizira priču o tome kako je onoliki rmpalija vlastitim trovanjem planirao izazvati kaos i državni udar na tom nekom skupu za koji nisu ni spomenuli da se događa, jer on u njihovoj stvarnosti ne postoji.

Tu i tamo, tek toliko da nas, ali i Jovanu, podsjeti na okrutnu stvarnost bezglavih medijskih muha, redatelj 'Jutra s dušom' (da, tako se zove emisija) lucidno ubacuje grafikon s podacima o gledanosti televizija u stvarnom vremenu, na kojoj Pink, dakako, vodi, a 'tajkunskih medija' – kako u Vučićevoj dimenziji zovu televizije N1 i Nova S – uopće nema.

Dan žalosti zapravo je dan predsjednikove isprike

Pola sata ovakve lobotomije, kao i kod svakog otvorenog kirurškog zahvata na mozgu, dovoljno je da nekome neupućenom podsvijest počne slati signale da bi u to ludilo mogao povjerovati, pa trk do daljinskog upravljača.

Da vidimo što ima na državotvornom RTS-u: pokojni Dragan Gagi Nikolić, doajen srpskog glumišta, patosira gledatelje dramatičnim prisjećanjem na junake Solunskog fronta iz Prvog svjetskog rata, kao da je baš danas obljetnica njegovog probijanja ili Nikolićeve smrti, a ne najveće tragedije u novijoj srpskoj povijesti.

U 12 sati, točno na polovici šesnaestominutne šutnje ispred novosadskog kolodvora koja je započela u 11.52, kreće dnevnik javne televizije. Taman posla da se usred šutnje uživo uključi u Novi Sad, u kojem neki deseci tisuća ljudi stoje, šute i gutaju suze, a opet će najdraži gledatelj na Andrićevom vencu reći da je RTS blokaderski kanal. Dotični gledatelj – Aleksandar Vučić, je li – pobrinuo se za zamjenski content: snimio je još dan ranije prigodnu poruku koja popunjava točno tih preostalih desetak minuta šutnje.

U njoj se katarzično, ali odlučno, kao pravi otac nacije, ispričava blokaderima, oporbi, svima koje je u proteklih godinu dana uvrijedio; da je tu negdje Picula i oni europarlamentarci koje je nazvao ološem, i njima bi se ispričao, toliko je plemenit i širokogrudan. Ispriku je odmah iza njega najavila i Ana Brnabić, ali za taj 18+ sadržaj opet se morate vratiti na Pink: ako pak ostanete na RTS-u, dočekat ćete i suho, protokolarno uključenje na skup u Novom Sadu, ali tek u 16. minuti dnevnika.

Paralelna stvarnost

OK, je li vam sad malo jasnije? Aleksandar Vučić – lijepo je to tportalu rekla Ana Lalić, jedna od žrtava njegove medijske mašinerije, novinarka koju je proglasio hrvatskom špijunkom – proteklih je godinu dana iskoristio kako bi temeljitije i pedantnije nego ikad do sada isklesao spomenik svojoj paralelnoj Srbiji. Njezin modus operandi je naoko vrlo jednostavan: sve što rade studenti i ostali 'blokaderi' napravit ću i ja, samo jače, brže i bolje.

Blokirate križanja i ceste, htjeli biste i parlament? Posadim vam ćacije točno preko puta skupštine! Pješačite od Novog Pazara do Novog Sada? Moji pješaci kreću s još dalje točke, sa 'svete srpske zemlje' Kosova! Okupili ste beskrajne mase i snimate ih dronom? Moj 'Centar za društvenu stabilnost' takav će vam prosvjed složiti u pet, ma šta pet, deset gradova odjednom, i snimiti mase kakve Srbija u povijesti nije vidjela! Plačete za svojim najmilijima pred željezničkim kolodvorom? Plačem i ja, i cijeli državni vrh, a na mojoj strani su i duhovne sile, jer mi smo vlasnici i zagrobnog života u Srbiji! Ne vjerujete? Eno pitajte Porfirija, upravo drži parastos žrtvama nadstrešnice.

Može i morbidnije, uvijek može. Pustili ste Dijanu Hrku, ženu kojoj je ta nesretna nadstrešnica ubila sina, da štrajka glađu pred skupštinom? Puštam i ja ćacije s lanca da joj puste Baju Malog Knindžu kako pjeva 'pošla majka sina da potraži'! Poslali ste prosvjednike da je zaštite? Poslat ću i ja policiju da ih rastjeraju!

Vrijeme radi za Vučića

I onda ćete, kao, poduzeti nešto. Dok oni po tabloidima pumpaju da želite da 'padne srpska krv', sjedite u nekom briselskom ili strazburškom apartmanu, pišete rezolucije, oštro osuđujete kršenja ljudskih prava, organizirate sastanke na kojima bi kompletno pogubljena opozicija, skrivena iza studentskog plašta, trebala još jednom pokunjeno klimnuti glavom i pristati na izbore na kojima će izgubiti od fiktivnih Mađara iz Vranja. Već sutra ćete osvanuti na tjeralici Informera, prekosutra će vas kroz flajšmašinu provući Jovana Jeremić i njezin stari udbaški kadar, još kad vas se na stranom tržištu hibridno prime Vulin i ruski obavještajci, od vas neće ostati ni 'ustaška kapa'.

Ako niste razumjeli, nakon ovog vikenda još je jasnije – Aleksandar Vučić neće pasti ni danas, ni sutra, ni kad to zamisli 'obojena revolucija', blokaderi, studenti, Europa, Rusija, Kina, SAD. Aleksandar Vučić je sebi napravio najjaču sigurnosnu mrežu koju možete zamisliti, a ona se zove paralelna stvarnost, ili paralelna Srbija. Srbija za koju nas, kako je zovu od Miloševićevih vremena, 'druga Srbija' uvjerava da nije jedina Srbija, i tu su u pravu.

Problem je jedino u tome što pragmatičan pokušaj studenata i oporbenog establišmenta da ta 'druga Srbija' usisa ovu prvu na temama koje bi trebale dići narod na noge – bile one ukradeni izbori, kopanje litija ili ta nesretna nadstrešnica – unatoč masovnosti okupljanja u Novom Sadu i njegovom komemorativnom karakteru, po tko zna koji put nije, a strahujemo da ni neće uroditi plodom.

Jer iako studenti i protivnici režima stalno inzistiraju na tome da vrijeme radi za njih, Vučićeva Srbija u proteklih je godinu dana još više zbila redove, možda više ne oko petrodolara iz Emirata (tu se nakralo dovoljno za pet generacija), već oko ricina za Mišu Bačulova i drugih pipaka paralelne stvarnosti koju je veliki vođa, onako kako samo on i možda Benjamin Netanyahu znaju – spretno, podlo i medijski manipulativno – još više učvrstio.

Aleksandar Vučić, shvatili su valjda čak i u Bruxellesu, ne sjedi na dva niti na tri stolca. Sjedi samo u svojoj fotelji, i ako se ovako nastavi, teško da će ga iz nje ikad izbaciti. Osim njegovom voljom. Ili bagerom, kao Miloševića.