Netom nakon što je prihvatio ostavke ministrice pravosuđa Andreje Katič i ministra policije Boštjana Poklukara, koji su preuzeli političku odgovornost zbog tragične smrti 48-godišnjeg muškarca u Novom Mestu, slovenski premijer Robert Golob rekao je da bi njegova ostavka bila 'bježanje od odgovornosti'. Kako to da su ostavke dvoje visokopozicioniranih ministara preuzimanje, a ostavka njihovog šefa bila bi bježanje od odgovornosti, Golob nije pojašnjavao, no onome tko prati njegovo korporativno upravljanje slovenskom vladom objašnjenje ni ne treba.

Golob je, naime, u niti tri i pol godine, koliko njegova vlada vodi Sloveniju, smijenio trinaest ministara, što je više od pola ministarskih fotelja u najmnogoljudnijoj slovenskoj vladi u povijesti. Čelnici nekih ministarstava – poput ministarstva obrane – mijenjali su se i po tri puta, a funkciju v.d. ministra, recimo, zdravstva ili obrane preuzimao bi i sam Golob, prigodno ribajući smijenjene ministre (i to pretežno iz njegove stranke) da su ga duboko razočarali. Katič i Poklukar pridružuju se tom popisu nakon što su njihove prethodnice na mjestu ministrice pravosuđa i unutrašnjih poslova – Dominika Švarc Pipan i Tatjana Bobnar, zbog čije je smjene Golob kazneno prijavljen – odletjele jer im je dojadilo premijerovo privatno kadroviranje po policiji i pravosuđu, pa bi im onda kao slučajno izletjela nekakva afera, a to se u Golobovu svijetu kažnjava blagim pogurancem preko litice.

Problem star najmanje 20 godina

Ovo dakako ne amnestira ministre koji su zapovjedno odgovorni za tragediju u Novom Mestu, iako su na rješavanju problema kriminala vezanog za dio romske zajednice u Dolenjskoj, južnoj regiji Slovenije koja se proteže uz hrvatsku granicu, barem pokušali poduzeti neke vatrogasne mjere, za razliku od njihovih prethodnika. Problem s asimilacijom Roma u Sloveniji, naime, seže praktički od osamostaljenja države i niti jedna vlada nije ga uspjela riješiti na način da pomiri neučinkovitu policiju i pravosuđe, po mnogima pretjerano darežljiv socijalni sustav te nasilne tendencije, kako kod dijela romske zajednice, tako i kod dijela većinskog slovenskog naroda u pojedinim regijama.

Rijetki pamte 2006. godinu, kad su regionalne i inozemne medije preplavili napisi o situaciji u selu Ambrus u okolici Ljubljane. Tamo se, naime, dogodila prava balvan-revolucija nakon što je romska obitelj Strojan otjerana iz svoje kuće u tom selu. Država im je našla privremeni smještaj u Postojni, no Strojani se nisu predali te su se pokušali vratiti. Međutim mještani tog i okolnih sela postavili su balvane na ceste da bi ih spriječili u tome, urlajući kako 'pet Cigana neće vrtjeti cijelu državu oko malog prsta'. Ovaj neugodan incident dobio je svoj rasplet tek petnaestak godina kasnije, kad su članovi obitelji Strojan na Europskom sudu za ljudska prava dobili presudu protiv Slovenije, a on je naložio državi ne samo da omogući njihovu integraciju u društvo, već i da donese odgovarajuće zakonodavne mjere koje bi spriječile ovakve slučajeve.

Akcijski planovi: Prekmurje može, a Dolenjska - ne

Kao posljedica ovog slučaja, a u paničnom strahu da im se ne bi ponovila situacija s 'izbrisanima' s početka devedesetih, kasnije slovenske vlade donijele su niz zakona i akcijskih planova za integraciju Roma u slovensko društvo. Projekti poput 'Romski uzor', strategije za njihovo obrazovanje i radno osposobljavanje, otvaranje romskih društvenih centara ili povećavanje financiranja lokalnim samoupravama u kojima žive romske zajednice dali su rezultata prije svega u Prekmurju, sjeveroistočnoj regiji koja graniči s hrvatskim Međimurjem, poznatom po istom dugogodišnjem problemu. Slovenska državna politika u tom se smislu najradije hvali situacijom u mjestu Pušča kod Murske Sobote, gdje je zaživio i model 'romskog medijatora', svojevrsnog povjerenika zaduženog za komunikaciju između romske zajednice i lokalne, odnosno državne vlasti.

Međutim u Dolenjskoj, statističkoj regiji koja kotira kao najmanje razvijena u Sloveniji, ovakvi programi nikad nisu urodili plodom, za razliku od prilično stimulativnog sustava socijalne pomoći, a koji su, kako lokalne vlasti uporno optužuju, Romi obilato zloupotrebljavali. Populaciju 'autohtonih' Roma u posljednjem migrantskom valu 2015. godine samo su povećale nove romske obitelji iz Albanije, Sjeverne Makedonije te s Kosova, a lokalni vlastodršci – koji uglavnom spadaju u redove desnih stranaka ili vladaju uz njihovu podršku – tijekom mandata Janeza Janše u tome nisu vidjeli nikakav problem.

Uzalud vam trud bukači

Dolaskom Goloba i njegove koalicije lijevog centra na vlast, dakako, počelo se ukazivati na dramatične razmjere kriminala i optuživati romsku zajednicu za njegovu eskalaciju, pritom s figom u džepu uskraćujući financiranje lokalnim programima podrške romskim zajednicama. Ministar policije Poklukar po Golobovu je nalogu svako malo trčao u mjesta poput Šentjerneja, Črnomelja ili Ribnice primati jezikovu juhu lokalnih čelnika zbog neučinkovitosti države. Pritisnut vapajima da nešto poduzme, obećao bi im pojačanu policijsku prisutnost, a potom otrčao u Ljubljanu, raportirao Golobu i suočio se s realnošću. Ona je takva da presudan utjecaj na Golobovu unutrašnju politiku ima nekoliko progresivistički orijentiranih NGO-ova i think tankova, a koji bilo kakvu represiju prema pripadnicima manjinskih zajednica automatski označavaju kao kršenje ljudskih prava.

U tako kompleksnom spletu okolnosti Poklukaru je ostalo tek poput pokvarene ploče ponavljati da je Slovenija sigurna država, a ravnatelj policije Damjan Petrič čak je negdje iskopao podatak da Dolenjska i susjedna Bela krajina bilježe pad stope kriminaliteta na 1000 građana, što prema lokalnim vlastima nikako ne odgovara stanju na terenu. Čaša se negdje morala preliti, a ova se prelila preko tragično izgubljenog života 48-godišnjaka omiljenog u svom okruženju, lokalnog urbanog DJ-a, glazbene enciklopedije i menadžera nekoliko lokalnih kafića, koji je uz sve to želio biti dobar otac te zaštititi dijete od lokalnih kriminalaca. Oni su pak – sad se i to pušta kroz dosad oprezne tabloide – bili pripadnici romske zajednice iz Šentjerneja, mjesta u kojemu su najviše upozoravali na lokalne bande, ujedno ljubitelji njemačkih automobila i balkanskih cajki.

Predizborna čvrsta ruka

I tu, naravno, nastupa čvrsta ruka premijera koji tek što je uvođenjem obavezne božićnice za sve zaposlene popravio rejting uoči izbora što ga čekaju sljedeće godine. Uslijedit će vjerojatno predizborna demonstracija sile države koja će svim snagama krenuti na kriminalne bande, a Janša i njegove lokalne ispostave cijelu će kampanju jahati po tragično izgubljenom životu lokalnog heroja. Janša će, kažu prognoze, vjerojatno i dobiti ove izbore, a zapadni mediji raspisat će se o tome da se na vlast vraća još jedan mali Trump i učvršćuje višegradsku osovinu s Orbanom, Ficom i Babišem. Golob će se tada, poput Ivice Puljka, vjerojatno ostaviti politike i vratiti u menadžerske krugove.

U međuvremenu, negdje u (ne)vezanim vijestima, čitat ćemo o tome kako lokalna tvrtka iz Novog Mesta, koja je proizvodila sjedala za Renault Clio, automobil koji se više neće sklapati u tamošnjem gigantu Revozu, proglašava stečaj i dijeli otkaze. Možda je upravo u njoj radio neki budući primatelj socijalne pomoći, kojeg će nedostatak perspektive u najmanje razvijenom dijelu susjedne zemlje pogurati prema kriminalu. Bez sustavnih i dugoročnih kombinacija ekonomski održivih i socijalno odgovornih politika, provedivih bez prebacivanja odgovornosti nacionalnih i lokalnih vlasti, teško da će ga od toga odgovoriti bilo kakva vatrogasna mjera ili predizborna čvrsta ruka. Život opasnih momaka, njemački auti i balkanske cajke uvijek su jači magnet.