Zvuči dobro na papiru, jer svi vole pročitati liste svega najboljeg ikad, ali kad krenete šarati mentalnom mapom (a naročito stavljati dodatnu opremu u tekst) shvatite da ste uzeli prevelik zalogaj. Uzele su ga i kolegice Zrinka Pavlić i Gea Vlahović, koje su izdvojile 25 najboljih filmova, serija i kazališnih predstava u spomenutom periodu, pa je sad došao na red i na mene s glazbenim pregledom.

Kod glazbe je situacija možda još i malo teža, jer ovo područje prati od ekstremne hiperprodukcije (veće čak i od serija), a kvaliteta tijekom vremena izrazito oscilira. Također, pravila koja definiraju koliko je nešto kvalitetno variraju iz godine u godinu, a godina je bilo svakakvih, od izvrsnih do dozlaboga groznih.

Što se dodatnih ograda tiče, dometnimo da smo se pretežno ograničili na popularnu glazbu i kanonske albume, što će reći da podžanrovi, underground ili specifične 'košare', poput jazza, hip hopa, punka ili metala ovdje obitavaju pretežno ako su svojevrsni začin osnovnom zvuku albuma. Unutar tih gabarita uglavnom smo birali albume po kriteriju žiga koji su ostavili na svoje vrijeme, žanrovske i ine sljedbenike - dakle većinu njih možete pronaći u većini dućana s pločama.

Albumi su poredani abecedno, po imenu izvođača, a uz njih je navedena i godina izlaska te priložena playlista sa svim pjesmama. Da ne duljimo, krenimo redom, uz jednu zamolbu – ako vas ovaj tekst potakne da revalorizirate neku ploču koju ste svojedobno jako voljeli, učinite to barem uz pomoć slušalica ili kvalitetnijih zvučnika. Inače ništa od ovoga nema smisla.

ANIMAL COLLECTIVE – Merriweather Post Pavillion (2009.)

Najutjecajniji bend iz prošlog stoljeća koji je ostavio traga u ovom nedvojbeno su The Beach Boys, a najdalje u eksperimentiranju njihovim nasljeđem otišla su četvorica zaigranih momaka iz Baltimorea. Najzaigraniji su upravo na svom osmom albumu, na kojem poznate psihodelične teksture i melodije umaču u elektroničke ritmove, ne odričući se volje za igrom i postavljajući standarde tolikoj hrpi nasljednika da ih je praktički nemoguće pobrojati.

ARCADE FIRE – Funeral (2004.)

Win Butler, Regine Chassagne i pola Kanade koja zna držati bilo koji instrument (uključujući najveću legendu, Dana Boecknera) ušetali su u naš život početkom stoljeća s grandioznim himnama u kojima smo čuli sve od Beatlesa do Pixiesa. To što su kasnije neujednačenim albumima, skandalima i obiteljskim dramama učinili sve da taj trud upropaste ipak nije izblijedilo značenje ovog prijelomnog alternativnog rock albuma 21. stoljeća.

AT THE DRIVE-IN – Relationship Of Command (2000.)

Još jedan biser buke s početka stoljeća koji se hranio energijom s izvora (post) punka, ali istovremeno kanalizirao i bijes žanrovski ispresijecanih devedesetih, preživio je kao prijelomna ploča za sve koji će godinama kasnije urlati u mikrofon i vrištati gitarama. Petorka iz El Pasa ostatak stoljeća vrludala je između psihodeličnih projekata i psihodeličnih droga, ali sve blijedi pred albumom čija sirova energija živi u hrpi nasljednika, od Death Gripsa do YHWH Nailguna. Uostalom, kome je još (osim Bregi) u pjesmi gostovao Iggy Pop, a da se to zbilja čuje?

BEACH HOUSE – Teen Dream (2010.)

Dok ovo pišemo, kroz prozor gledamo kako se vani talože centimetri snijega i razmišljamo o tome kako ćemo pod kotačima mrviti bijeli pokrivač uz zvuke upravo ovog albuma. Postoje li pjesme koje bolje opjevavaju zimu od '10 Mile Stereo', 'Norway' ili 'Silver Soul', uz ledenu ritam mašinu, gitare i androgini vokal Victorie Legrand koje tope taj led? U ovom mileniju – teško.

BON IVER – Bon Iver, Bon Iver (2011.)

Možda ipak postoje. Justin Vernon krenuo je osvajati svijet s 'For Emma, Forever Ago', ogoljenom bajkom iz drvene kolibe u rodnom Wisconsinu koju će većina fanova i dalje smatrati njegovim prijelomnim djelom, a mi smo se ipak odlučili za eponimni album s pjesmama nazvanim po stvarnim i fiktivnim mikrolokacijama s ruba njegova znatiželjnog uma, obogaćenog čarobnim falsetima, prekrasnim aranžmanima i kantautorskom vještinom koja će stvarati manje i više uspješne klonove godinama kasnije. I zvukom uz koji bukva (i vinil) najljepše pucketa.

CHARLI XCX – Brat (2024.)

Postpandemijski period doveo je do zanimljivog sociološkog fenomena naglog popuštanja kočnica, osobito kod mlađe populacije kojoj su maske i lockdowni oteli dimenziju društvenog sazrijevanja. Od pripadnika te generacije više volimo Oliviju Rodrigo, ali savršen soundtrack ove estetike zove se 'Brat', obojan je u zaštićenu zelenu nijansu brat i vrišti hedonističkom energijom koju Charli i njezini koproducenti umaču u slatki rave preljev, proizvodeći besprijekoran electro trash koji o vašoj i našoj djeci govori više od bilo kojeg popkulturnog fenomena u proteklih 25 godina.

DAFT PUNK – Random Access Memories (2013.)

A da uz plesnu glazbu mogu uživati sve generacije, pokazao nam je, ispostavit će se, oproštajni album francuskog robotskog dvojca, koji je – čini nam se – ipak dozrio bolje od 'Discoveryja'. Omaž discu 1970-ih uz pomoć ponajvećih živućih protagonista te scene – Giorgija Morodera i Nilea Rodgersa – izveden je s izvanvremenskom sofisticiranošću, a Pharellovom vokalu konačno je pronađen smisao. Daft Punk su odjahali u povijest sa štitom, ne na njemu.

DAVID BOWIE – Blackstar (2016.)

Svaka čast Nicku Caveu i Robertu Smithu, koji su hrpu oproštajnih pjesama snimili za života, ali nagrada za najdojmljiviji oproštaj od svijeta u tekućem stoljeću ipak ide najvećem kameleonu u povijesti glazbe: on se nakon svih transformacija na koncu ipak presvukao u crnu zvijezdu i samo par dana nakon izlaska albuma – objavljenog na vlastiti rođendan – otišao u vječnost. Nevjerojatno je s kojom lakoćom Bowie i skupina pouzdanih suradnika sublimiraju neminovnost smrti koja vas čeka iza ugla, senzaciju koju je u tekućem stoljeću uspio replicirati još samo Johnny Cash, čiji bi 'The Man Comes Around IV' bio na ovom mjestu da nije u pitanju zbirka obrada. Autorski, ipak, Bowie pobjeđuje.

DEAFHEAVEN – Ordinary Corrupt Human Love (2018.)

Tool je s 'Lateralusom' na početku milenija okrenuo paradigmu metala prema prog rocku i King Crimsonu, no najrazigraniji metal inovatori stoljeća ipak ostaju kalifornijski Deafheaven. Iako će većina izbora ovdje uvrstiti njihov prijelomni album 'Sunbather', na 'Ordinary Corrupt Human Love' ipak su izoštreniji, a istovremeno epski melodiozniji i shoegazerski topliji. Deafheaven su, ukratko, čak i najzadrtijim metalcima, ali i nemetalcima, nacrtali kako black metal istovremeno može biti i pop, a da to ne vrijeđa inteligenciju.

FRANK OCEAN – Channel Orange (2012.)

Ono što su na prijelazu s jednog tisućljeća na drugi započeli The Roots, Erykah Badu i D'Angelo trijumfalno je okončao Frank Ocean na remek-djelu neo soula za 21. stoljeće. Prateći zeitgeist oslobađanja LGBTQ populacije od društvenih stega, Ocean na ovom albumu direktnije od bilo koga progovara iz te perspektive i otvara prostor stotinama nasljednika.

JAPANDROIDS – Celebration Rock (2012.)

Gitara i bubanj uglavnom bi trebali biti dovoljni za dobar rokenrol, a dok je većini ljudi ilustracija te situacije bratsko-sestrinski duo The White Stripes, nama su to dva brata po krvi, znoju i suzama iz Vancouvera. Malo tko je, ne samo u ovom tisućljeću, već općenito u povijesti glazbe, uspio toliko direktno kanalizirati krvarenje iz pojačala i bubnjeva u uši, lijepeći preko njih razorno iskrene razglednice o nama, nekad mlađim i boljim ljudima.

KANYE WEST – My Beautiful Dark Twisted Fantasy (2010.)

Kažu da je George III. imao pedesetak godina kad je počeo razgovarati s drvećem. Kanye West je dokaz da možete prolupati i znatno mlađi, ali prije toga stvorio je opus kvalitetne glazbe koji bi bilo krajnje ignorantski otpisati. 'My Beautiful Dark Twisted Fantasy' i dalje je savršen album od početka do kraja, grandiozan u svojoj pretencioznosti i izgubljen u svijetu koji je Kanye htio prilagoditi svom kreativnom ludilu.

KENDRICK LAMAR – To Pimp a Butterfly (2015.)

Drugi najveći rap umjetnik milenija, onaj koji nije poludio, ostavio je mladog sebe na 'Good Kid Mad City', a na njegovom nasljedniku 'To Pimp a Butterfly' lakonski brani doktorat iz tamnopute američke povijesti. Preplićući najveće glazbene i autorske talente crne Amerike, Kendrick ovdje uspijeva svima sasuti sve što ih ide, kao malotko ilustrirajući duh davno zaboravljenih vremena Baracka Obame.

LANA DEL REY – Born to Die (2012.)

Naravno da bismo na ovom mjestu radije vidjeli Weyes Blood, Big Thief ili neko drugo ime prema čijoj glazbi imamo više afiniteta, no standard ženskog kantautorskog pisma u 21. stoljeću definirala je Lana Del Rey, moralna vertikala pop glazbe koja je autorski uvijek ostala konzistentna, a kao osoba zadržala kakvu-takvu distancu od svijeta slavnih. Za razliku od Amy Winehouse, koja se slomila pod težinom vlastitih pjesama i životne priče, Del Rey, suprotno naslovu ovog albuma – nije rođena umrijeti.

LOW – Double Negative / Hey What (2018./2021.)

Dvadeset pet godina trebalo je najbolje čuvanoj tajni glazbe iz Dulutha u Minnesoti da kroz lo-fi folk vrludanja stigne do savršenih melodija umočenih u lobotomizirajući šum distorzirane buke te uđe u vječnost. Alan Sparhawk je, nakon tragičnog odlaska partnerice i suradnice Mimi Parker, također ostao dezorijentiran u svijetu, ali 'Double Negative' i 'Hey What' jedina su dva albuma tekućeg tisućljeća koja uvijek slušamo u paru, pa neka takvi ostanu i na ovoj listi.

M83 – Hurry Up We're Dreaming (2011.)

Svemirska glazba biljka je svijet za sebe u kojemu, barem po količini proizvedenog materijala, dominiraju Australci King Gizzard & The Lizard Wizard, ali nitko u format albuma nije uspio natrpati toliko kvalitetnog sadržaja kao M83. Ekipa s Azurne obale, nazvana po spiralnoj galaksiji, ima rijetku vještinu teleportiranja u svemir dok plešete, pritom zadržavajući najbolje iz povijesti sintesajzerske glazbe od Kraftwerka do danas.

PORTISHEAD – Third (2008.)

Zašto najveći bendovi u posljednjih tridesetak godina moraju imati 'head' u imenu? Zato što vam se uvuku duboko u glavu. Posebno Portishead, čiji nam treći album čuči u primozgu čak 17 godina nakon izlaska, s nevjerojatnim singlovima poput 'The Rip' ili 'Machine Gun' – pustite ih opet, pogotovo ako niste dugo, i vidjet ćete koliko su ispred sve glazbe izdane poslije te ogromnog dijela one objavljene prije njih.

ROSALIA – Motomami (2022.)

Ispalo je da je na našu listu iz EU-a uletjelo tek nešto sitno Francuza i, evo, Katalonka. Rosaliju sad kuju u nebesa i proglašavaju novom Björk, temeljem aktualnog albuma u kojemu se uspjela pomiriti s Bogom i izravno se naslanja na 'Vespertine' spomenute islandske inovatorice (koji je isto mogao biti na listi). Ipak, nama je i dalje puno draži 'Motomami', moderni udžbenik pop glazbe koji dokazuje da je trap ipak veća umjetnost od pop neoklasike.

RADIOHEAD – In Rainbows (2008.)

Opet 'head' i opet nam duboko u glavi čuči upravo album benda koji smo ne jednom proglasili najvažnijim rock bendom današnjice, a ove godine u Bologni se još jednom u to i uvjerili. Većina lista forsirat će 'Kid A', album koji je doslovno kao sudac odsvirao početak novog milenija i nove ere u glazbi, no još su luđi potez izveli na 'In Rainbows', ponudivši kolekciju razorno ispovjednih pjesama po modelu 'plati kako želiš', i time iz temelja redefinirali pravila glazbene industrije.

SIGUR ROS – Takk… (2005.)

U vrijeme u kojem je Björk polako posustajala sa širenjem islandskog evanđelja pojavili su se novi propovjednici glečerske estetike te tijekm vremena zaposjeli poziciju najvećih rock inovatora iz zemlje vulkanskog pepela. Iako su brojni velikani, poput Mogwai ili Godspeed! You Black Emperor, preživjeli do dana današnjeg uz znatno manje kompromisa, i bilo bi možda poštenije da se ovdje nađe bilo koji njihov album, Sigur Ros je na 'Takk…' ipak najdalje dobacio u uzdizanju post rocka na panteon filmske (i filmične) glazbe.

SPOON – Ga Ga Ga Ga Ga Ga (2007.)

Konzervativni rock se u proteklih 25 godina nije puno pomaknuo u inovativnosti, pa valjda nije slučajno to da nam je možda i najbolji rock album stoljeća ploča od čijeg se prvog gitarskog trzaja pred očima odmah ukaže onaj klasični rokerski kicoš s cigarom u zubima, jednom nogom naslonjen na zid, a već u sljedećoj pjesmi presijeku ga nervozni zvukovi pijanina. Rokeri iz Austina apoteoza su coola, ležernosti, ali i nijansirane sofisticiranosti – valjda zato ste svaku pjesmu s ove ploče čuli u nekoj seriji, a da niste ni svjesni toga tko je izvodi.

TAME IMPALA – Currents (2015.)

Prije nego što je postao disko veteran koji radi glazbu za crtiće i Duu Lipu, Kevin Parker je bio psihodelični Isus koji je maštovito oživljavao rifove Led Zeppelina i Jefferson Airplanea. Onda su se dogodili prekid s darovitom Parižankom Melody, povratak u zastakljeni kućni studio na obalama zapadne Australije i ključni trenutak – slušanje 'Stayin' Alive' Bee Geesa na kokainu i gljivama. Rezultat je 'Let it Happen', najveća plesna himna tisućljeća, duža od sedam minuta, i album koji je živo svjedočanstvo mirenja više ne tako mladog čovjeka sa stvarnim svijetom.

THE STREETS – Original Pirate Material (2002.)

Birmingham na početku stoljeća i nije bio baš nešto posebno seksi mjesto za život – uglavnom su se gutali kebabi, pušila trava i do sitnih sati nabijale konzole. Od svega toga Mike Skinner uspio je napraviti autentičnu klošarsku estetiku iz koje se izrodio specifičan humor s neprikosnovenim stand-up nastupima uživo. 'Original Pirate Material' ostaje dokument jednostavnijeg, ali ljepšeg vremena u kojemu je zvuk britanskog klupskog undergrounda uplovio u luku vibrantnog storytellinga i pomirio dotad nepomirljive supkulture.

THE WAR ON DRUGS – Lost in the Dream (2014.)

Američki heartland rock često je bio ismijavan žanr, a sličnu sudbinu imali su i derivati Dire Straitsa, sve dok Adam Granduciel na temeljima tih podcijenjenih izražajnih sredstava nije izgradio svoju priču. Ljudi su joj povjerovali jer je u nju umočio svoju osobnost, uronio u vlastite strahove i dileme i ogolio se kao malotko u povijesti rock glazbe.

TV ON THE RADIO – Dear Science (2008.)

Talking Headsi 21. stoljeća također dolaze iz New Yorka i donose rijetko precizno čitanje modernog rocka kroz filtar povijesti crne glazbe. Funk, soul, afrobeat i hip hop slijepljeni su produkcijskim ljepilom majstora Davea Siteka, kreirajući još jedno od zaboravljenih, a izvanvremenskih zvučnih iskustava.