Deafheaven su najveći trn u oku metalcima još tamo od 2013. i proboja na veliku scenu albumom 'Sunbather', valjda prvog albuma žestoke glazbe s omotom roza boje. Svako njihovo pojavljivanje od tada prati flejm zlobnih komentara kako su pozeri, kako to uopće nije metal i tome slično. Sam bend se oduvijek trudio odmaknuti od metal etosa: nemaju naročito duge kose, snimaju visokoestetizirane spotove, u tekstovima se ne libe dotaknuti emocija te izdaju za Anti- (izdavačku kuću koja objavljuje svašta, od Toma Waitsa do Japandroids).

Šteta je, međutim, što konzervativna metal publika ne želi pripustiti ovaj bend u svoje okrilje. Jer Deafheaven su konceptualno, aranžerski, a – sinoć smo se u to uvjerili – i izvedbeno, pomjerili granice metala u najprirodnijem mogućem smjeru perfektno uklopivši puzzle shoegazea i post rocka. Najnoviji dokaz za to, aktualni album 'Ordinary Corrupt Human Love', vjerojatno će završiti pri vrhu godišnjih lista većine glazbenih medija. Ukratko – što je veći hejt koji tjera ovaj bend od metala, to bolju muziku oni rade.

Da bi dokazali da u nemetalnom metal svijetu nisu sami, Deafheaven su sa sobom na turneju poveli i sjajnu predgrupu iz sličnog kampa. Bend Inter Arma iz Richmonda nas je razvalio masnim sludge doomom koji je još bolji kad zalazi u psihodelične, stonerske i neparne ritmičke kutke. Bubnjar T.J.Childers ore po duplom bas bubnju kao lokomotiva kroz preriju, gitare bruje bukom i zuje elaboriranim solažama, a pjevač Mike Paparo lakoćom imenjaka Pattona skače između zapovjedne naracije i death metal vrisaka. 45 minuta (4 pjesme) svirke benda koji se komotno može okititi titulom psihodeličnih nasljednika Mastodona i Neurosisa prošlo je u trenutku.

'Tri pravila uspješnog benda su: pisati dobre pjesme, zvučati dobro uživo i pritom ne izgledati kao šupak', rekao je svojedobno za Pitchfork Kerry McCoy, gitarist i glavni autor muzike Deafheavena. Kalifornijska petorka već od prve sekunde početne 'Honeycomb' pokazuje da se ove definicije i dalje pridržava. Ako izuzmemo nemilosrdne vriske i facijalne ekspresije uživljenog pjevača Georgea Clarkea, koji kretnjama nerijetko tumači i tekstove pjesama, ostatak benda s hip frizurama, naočalama, bradicama i majicama kultnih shoegaze bendova izgleda poput nekih indie obješenjaka, i lako je razumjeti zašto ih metalci ne mogu očima vidjeti.

No kad bi sklopili oči, čuli bi predivno komponirane epske himne, tijekom čijih prosječnih desetak minuta vam pred očima prođe nekoliko svjetova. U njima se u opreznim i logičnim omjerima smjenjuju Voivod, Mogwai i Slowdive, hard rock solaže, ambijentalni pasaži i metal čekićanje. 'Canary Yellow', najreprezentativniji komad s novog albuma, u svojih 12 minuta dramaturških Scila i Haribda demonstrira kompozitorski dar klasičara, a bend je izvodi predano i drčno, bez preglumljavanja ili pozerstva. Od sedam odsviranih pjesama u sat i pol vremena svirke najdulje će nam se u svijest urezati još oproštajne 'Glint' i 'Dream House', koja nas vraća na početak karijere još uvijek mladog benda koji, kako se čini, može samo napredovati, tj. odmaknuti se dalje od stega metala. A tada im – paradoksalno – možda i metalci pokažu poštovanje.