Iako se brojni kritičari slažu u tome da 'zlatno doba TV serija' pomalo jenjava ili je već završilo, prvih dvadesetak godina ovoga stoljeća i tisućljeća još je snažno 'rokalo' klasicima koji su ostavili neizbrisiv trag na povijesti televizijske i streaming fikcije, koji će još dugo utjecati na proizvodnju novih serija i koje ćemo i dalje - ne samo mi, nego i nove generacije - iznova gledati i diviti im se. Donosimo izbor 25 takvih serija - ponajboljih u posljednjih 25 godina.
25. Igra prijestolja (Game of Thrones), 2011–2019, HBO
Iako nikad nisam bila fan ove serije i iako je završnica u kolektivnoj memoriji zabilježena kao filing onog trenutka kad ti se torta sruši na pod baš pred gostima – sve ono prije toga – a to je golema većina serije – bilo je televizijsko čudo. ‘Igra prijestolja’ uzela je fantasy, dotad uglavnom rezerviran za fanove s enciklopedijama u glavi, i pretvorila ga u globalni društveni sport, a što je još važnije za novu fazu televizijskih serija – učinila ju je višeplatformskom i, ajmo se tako izrazit, izvanserijskom. Događaji u Westerosu pratili su se u seriji, ali i izvan nje – na mrežama, portalima, igrale su se igre, postojale su i specijalizirane emisije u kojima su se komentirali događaji iz epizoda, ljudi su ulazili u duboke rasprave o igrama moći u George R. R. Martinovu imaginarnom svijetu kao da je riječ o situaciji u Ukrajini ili na Bliskom istoku. Intrige, izdaje i krvave smjene vlasti funkcionirale su kao brutalna lekcija iz realpolitike: idealizam je krhak, moć je prolazna, a nasilje ima cijenu. Serija je redefinirala produkcijske standarde televizije i pokazala da mali ekran može igrati u ligi velikog spektakla – i pobijediti.
24. Bijeli lotos (The White Lotus), 2021–, HBO
Mike White luksuzni resort koristi kao laboratorij za seciranje privilegija, klase i moralne tromosti. Iza razgledničkih pejzaža kriju se emocionalne ucjene, mikroagresije i samodopadna praznina bogatih gostiju. Smiješna i duboko neugodna serija natjerala nas je da se smijemo likovima – pa da se zapitamo koliko smo im slični. Antologijska forma samo pojačava poantu: ljudi se mijenjaju, obrasci ne.
23. Dobro mjesto (The Good Place), 2016–2020, NBC + Netflix
Sitcom koji ti podvali Kanta, egzistencijalizam i pitanje smisla života – a ti mu se još uz to naglas smiješ. ‘Dobro mjesto’ spaja humor i moralnu filozofiju s rijetkom lakoćom, propitujući što znači biti dobar čovjek kad nema bodovanja ni nagrada. Topla, pametna i iznenađujuće dirljiva serija.
22. Psihologija ubojica (Mindhunter), 2017–2019, Netflix
Serija koja zapravo ne govori o zločinima, nego o jeziku nasilja. Kroz hladne, gotovo kliničke razgovore istražuje nastanak kriminalnog profiliranja i razotkriva društvene obrasce mizoginije i moći. Režija Davida Finchera odriče se spektakla u korist dubokog, uznemirujućeg mraka. Bez utjehe, bez katarze – samo težina spoznaje.
21. Opasne igre (Damages), 2007–2012, FX – Audience Network
Serija čiju sam prvu sezonu počela gledati jednog lijenog subotnjeg popodneva nakon ručka i – sljedeće što znam – bila je noć između nedjelje i ponedjeljka u tri ujutro, a ja sam kuhala kavu zato da izdržim budna zadnju epizodu. Bio je to moj uvod u bindžanje i do dana današnjeg ostaje jedina serija koju sam progutala takvom brzinom jer je doista bila jedna od najnapetijih i najuzbudljivijih. Glenn Close kao Patricia Hewes utjelovljuje moć kao hladnu strategiju. Ovdje zakon nije moralna kategorija, nego alat. Narativne petlje i stalna promjena perspektive tjeraju gledatelja da sumnja u vlastite simpatije. Pravda postoji – ali rijetko bez kolateralne štete.
20. Potpredsjednica (Veep), 2012–2019, HBO
Politika kao panika, ego i beskonačni niz uvreda u briljantoj satiri Armanda Ianuccija, a nije izgubila na oštrini i 'smješnoći' ni kad ju je preuzeo seinfeldovski veteran David Mandel. ‘Potpredsjednica’ secira vlast bez iluzija: nesposobnost i ambicija idu ruku pod ruku. Smiješna do suza, zastrašujuća jer često djeluje dokumentarno.
19. Parkovi i rekreacija (Parks and Recreation), 2009–2015, NBC
Serija koja je kao temu uzela lokalnu samoupravu u jednom američkom gradu i od toga učinila zanimljivu, supersmiješnu i nevjerojatno simpatičnu priču. Jedan je od rijetkih televizijskih proizvoda za koji bi se moglo reći da iskreno vjeruje u javno dobro i mogućnost pozitive promjene, a njezina glavna junakinja Leslie Knope utjelovljenje je te vjere i radnog idealizma. Humor ovdje najčešće proizlazi iz sudara entuzijazma i birokracije, a obogaćen je velikim improvizacijskim vještinama izvrsne ekipe, među kojima su velikani suvremene američke komedije, kao što su, naravno, Amy Pohler i Nick Offerman, ali i majstori kao Aziz Ansari, Rashida Jones, Adam Scott i Aubrey Plaza. Topla, ali ne naivna oda zajednici i prijateljstvu.
18. Mogu te uništiti (I May Destroy You), 2020, BBC One – HBO
Michaela Coel ovom je serijom ne samo razbila mitove o traumi i pristanku, manjinskom iskustvu, specifičnostima ženskoga tijela i životu današnje mlađe generacije u suvremenom velegradu, nego je i uspjela sve to učiniti pristupačnim, zanimljivim i na trenutke čak zabavnim. Serija je fragmentarna, neugodna, često duhovita – i uvijek brutalno iskrena. Televizija koja traži aktivnog gledatelja.
17. Fleabag, 2016–2019, BBC Three – Amazon Prime Video
Humor kao obrambeni mehanizam protiv tuge, krivnje i samoće. Razbijanje četvrtog zida stvara intimnost, a smijeh skriva bol. Kratka, ali emocionalno razorna serija praktički je izgradila kult ličnosti Phoebe Waller-Bridge i pritom na rijeko viđen, istodobno duhovit i uznemirujući način, natjerala gledatelja da zaroni i u svoje duboko bolne iznutrice.
16. Psi iz rezervata (Reservation Dogs), 2021–2023, FX on Hulu – Disney+
Prva mainstream serija koja se pozabavila životom u rezervatu američkih (konkretnije, oklahomskih) starosjedilaca, i to iz perspektive grupice ondje odrastajućih tinejdžera. Važnoo je i napomenuti da su seriju i stvarali pripadnici starosjedilačkih naroda u SAD-u, počevši od njezina autora Sterlina Harja, pa do sjajne, nezaboravne glumačke ekipe. Urodilo je doista sočnim plodovima - naizgled mala priča o tinejdžerima u ovoj seriji prerasta u toplu studiju zajednice, gubitka i identiteta. Autentična, nježna i duboko ljudska.
15. Atlanta, 2016–2022, FX
Formalno gledano, ‘Atlanta’ počinje kao priča o Earnu, njegovu rođaku Paper Boiu i pokušaju da se probiju u glazbenoj industriji, no vrlo brzo postaje jasno da je to tek ulazna točka za nešto puno ambicioznije i čudnije. Donald Glover i ekipa koriste format serije kao laboratorij u kojem testiraju granice realizma, humora i društvene kritike. Radnja često luta, likovi ponekad nestaju iz fokusa, epizode se ponašaju kao samostalne alegorije i sve to nije greška, nego koncept. ‘Atlanta’ prikazuje svijet u kojem su rasizam, klasne razlike i kulturna eksploatacija toliko normalizirani da djeluju kao nadrealni horor.
Ono što seriju čini posebnom jest njezina sposobnost da bude istodobno smiješna i duboko nelagodna. Humor ovdje nije rasterećenje, nego pojačivač stvarnosti. Likovi često djeluju izgubljeno, dezorijentirano, kao da stalno kasne za vlastitim životima, što savršeno odgovara društvu koje neprestano obećava uspjeh, ali rijetko objašnjava cijenu. ‘Atlanta’ je serija koja se opire linearnosti i banalnoj jasnoći, i upravo zato ostaje jedna od najradikalnijih televizijskih pojava posljednjih desetljeća.
14. Sunčana Philadelphia (It’s Always Sunny in Philadelphia), 2005–, FX
Većina sitcoma, čak i kad su cinični, ipak želi da zavoliš likove koje ti predstavlja. Ne i ‘Sunčana Philadelphia’. U njoj se događa upravo suprotno - protagonisti su dosljedno sebični, glupi, okrutni i moralne nule i serija nam nikad ne pokušava objasniti zašto bismo ih trebali razumjeti. Vlasnici propalog bara ponašaju se kao hodajuća studija društvenih patologija, a humor proizlazi iz toga što iz nevolja u koje upadaju zbog svojeg odvratnog ponašanja – nikad ništa ne nauče. Nema rasta, nema iskupljenja, nema razvoja.
I baš u toj dosljednosti leži genijalnost serije. ‘Sunčana Philadelphia’ funkcionira kao satira bez sigurnosne mreže: pusti likove da rade što hoće i pokazuje koliko daleko društvene mane mogu otići kad ih nitko ne sankcionira. Politička nekorektnost ovdje nije provokacija radi provokacije, nego alat razotkrivanja. Sve je ekstremno, ali nikad slučajno. Autori su od početka odolijevali produkcijskim zahtjevima i odbijali ‘omekšati’ likove kako bi bili prihvatljiviji publici – i upravo je ta tvrdoglavost omogućila da serija postane jedan od najdugovječnijih i najradikalnijih sitcoma.
13. Prosvjetljenje (Enlightened), 2011–2013, HBO
Većina čitatelja ovih redaka vjerojatno nikada nije ni čula za seriju ‘Prosvjetljenje’. Mala, zanemarena, slabo promovirana i prerano otkazana dvosezonka Laure Dern i Mikea Whitea prošla je ispod radara unatoč involviranosti tako velikih imena. Tako je vjerojatno ispalo zato što gledateljstvo u principu ne voli – ili ga ne zanimaju – priče o samospoznaji sredovječnih žena. Ta vrlo specifična, ali zbog toga ništa manje realna (pa ni iznenađujuća) gledateljska mizoginija nekako je u zapećak gurnula ovu prekrasnu seriju, jednu od rijetkih koja se usuđuje biti empatična prema liku koji je istodobno naporan, moralno samouvjeren i često u krivu. Laura Dern glumi ženu koja nakon osobnog sloma odlučuje živjeti ‘bolje’: svjesnije, etičnije, s više smisla. Problem je u tome što svijet oko nje takav impuls ne nagrađuje, nego ga sustavno odbacuje. Serija ne ismijava idealizam, ali ga odbija romantizirati. Umjesto toga pokazuje koliko je teško ostati vjeran vlastitim vrijednostima kad se one stalno sudaraju s realnošću.
Ton serije je tih, ali precizan, bez velikih zapleta i dramatičnih obrata. Sve se događa u sitnim trenucima, u pogledima, u gotovo poetskim trenucima introspekcije likova. ‘Prosvjetljenje’ s tugom, ali i nježnošću govori o pojedincima u sustavu koji nagrađuje cinizam i kažnjava iskrenost. U moru televizijskih priča o ambiciji i uspjehu, ovo je bila serija o moralnom naporu – i o tome zašto je on često tako iscrpljujući.
12. Na putu prema dolje (Breaking Bad), 2008–2013, AMC
Što još reći o ovoj seminalnoj seriji, o remek-djelu Vincea Gilligana o kojem su već svi sve rekli? Pa… možda to da se ‘Breaking Bad’ često opisuje kao priča o transformaciji, ali njezina je prava tema racionalizacija. Walter White ne propada naglo ni spektakularno – on klizi, korak po korak, kroz niz odluka koje svaka pojedinačno djeluju razumljivo i promišljeno, ma koliko nevjerojatno i neprihvatljivo. Upravo u tome leži jeziva snaga serije: gledatelj je stalno korak iza vlastite moralne intuicije. Navijaš, opravdavaš, objašnjavaš – sve dok ne shvatiš da si već odavno prešao crtu.
Izgrađena kao moralni eksperiment bez moraliziranja, 'Breaking Bad' vam neće propovijedati (OK, možda malo, ali više poetski nego filozofski), neće vam ponuditi opciju ispravnih odluka i odgovora, nego samo posljedice onih koje je donio Walter. Pritom je emocionalna jezgra priče njegov odnos s Jessejem Pinkmanom, gdje je Aaron Paul ostvario takvu izvedbu da je stao ravnopravno uz bok maestralnom i mnogo iskusnijem Bryanu Cranstonu. Njih su dvojica u Gilliganovoj priči uvjerljivo stvorila jedan od najtragičnijih odnosa u povijesti televizije te od ‘Breaking Bada’ učinili seriju o egu, potrebi za kontrolom i opasnoj iluziji da cilj može opravdati sredstvo. I zato, iako je često citirana i pop-kulturno izlizana, i dalje ostaje jedno od najvećih djela tv-serijske produkcije u zadnjih 25 godina.
11. U uredu (The Office), 2005–2013, NBC
Na prvi pogled, ‘U uredu’ je sitcom o besmislu korporativnog života, pun neugodnih trenutaka, nebulozno kretenskih izjava i šala, pogleda u kameru i sitnih poniženja. No ispod te cringe komeddije – koja je, usput budi rečeno, razigranija i s bolje profiliranim likovima nego britanski original - krije se iznenađujuće nježna i melankolična serija o ljudima koji samo žele biti viđeni, priznati i prihvaćeni. Radno mjesto ovdje nije samo izvor frustracije, nego i jedina zajednica koju mnogi likovi imaju.
Michael Scott, u interpretaciji Stevea Carella, jedan je od najkompleksnijih komičnih likova televizije: istodobno iritantan, smiješan i duboko tužan. Njegova potreba da bude voljen stalno proizvodi neugodne situacije i autori vas često dovode u situaciju da uživate u nevoljama i poniženjima u koje ga to dovodi, ali nikad ne gube empatiju prema njemu. Ostatak ansambla postupno se razvija u galeriju prepoznatljivih, nesavršenih ljudi, čije sitne pobjede i porazi djeluju stvarnije od velikih televizijskih drama. ‘U uredu’ razumije prosječnost – i ne ruga joj se. I upravo zato, godinama nakon završetka, i dalje funkcionira kao emocionalno utočište mnogim gledateljima.
10. Žica (The Wire), 2002–2008, HBO
‘Žica’ se često naziva najboljom televizijskom serijom svih vremena, ali taj superlativ obično skriva ono ključno: ovo uopće nije serija kakvu televizija inače proizvodi. Nema jasnih junaka, nema emocionalnih manipulacija, nema katarze. Umjesto toga, David Simon pisao je televizijsku seriju kao sociološki roman – gust, spor, zahtjevan i nemilosrdno precizan. Baltimore nije kulisa, nego glavni lik, a institucije – policija, politika, obrazovanje, mediji – ponašaju se kao sustavi koji gutaju pojedince bez obzira na njihove namjere.
Likovi u ‘Žici’ nisu simboli, nego ljudi uhvaćeni u strukture koje ne mogu promijeniti. Dileri, policajci, političari i novinari dijele istu sudbinu: svi igraju igru čija su pravila unaprijed namještena. Serija odbija pojednostavniti moralne pozicije i pokazuje kako ‘dobre’ odluke često vode lošim ishodima – i obratno. Upravo ta preciznost čini ‘Žicu’ toliko aktualnom i danas. Ovo nije serija koja te želi zabaviti; ona te želi natjerati da shvatiš u kakvom svijetu živiš. A to je na televiziji rijetka i hrabra ambicija.
9. BoJack Horseman, 2014–2020, Netflix
Animirana serija o bivšoj sitcom-zvijezdi koja je konj zvuči kao šala, i upravo to je trik kojim te ‘BoJack Horseman’ uhvati nespremnog. Iza brzih gegova, pop-kulturnih referenci i vizualnih dosjetki skriva se jedna od najozbiljnijih i najdosljednijih televizijskih studija depresije, ovisnosti i samouništenja. BoJack je lik kojeg je lako mrziti, ali nemoguće potpuno odbaciti. Serija ga, naime, unatoč svim apsurdnim situacijama u koje ga dovodi, nikada ne pretvara u karikaturu.
Ključna snaga BoJacka otkriva se kako se razvijaju likovi i priča – nema iskupljenja. Ovdje trauma ne objašnjava, a kamoli opravdava loše ponašanje. Likovi griješe, ponavljaju iste obrasce i često nanose stvarnu štetu drugima i serija ih zbog toga ne oslobađa odgovornosti. Pogotovo ne BoJacka. Pritom smiješne dosjetke scenaristima služe kao dijaloški alat i ulaz u psihološko stanje lika, ali emocionalni udarci dolaze kasnije, često kad ih najmanje očekuješ. ‘BoJack Horseman’ pokazuje da animacija može biti savršeno sredstvo za filozofsku, mračnu i duboko ljudsku priču – i da televizija može biti brutalno iskrena, a da pritom ostane duhovita.
8. Bez oduševljenja, molim (Curb Your Enthusiasm), 2000–2024, HBO
Zaboravite na sve druge majstore komedije nelagode, Larry David njihov je neosporni, doživotni i neprikosnoveni bog. Nitko ne ide tako daleko kao on i nitko u svem tom cringeu i doista UŽASNOJ nelagodi ne uspijeva biti toliko URNEBESNO smiješan. Njegov je fiktivni Larry u Curbu lik koji sustavno odbija prihvatiti nepisana pravila društvenog ponašanja i iz toga nastaje jedan od najdosljednijih komičnih projekata u povijesti televizije. ‘Bez oduševljenja, molim’ gradi svoju priču, kritiku društva i pojedinca, profil likova i dosjetke na sitnicama: pogrešnim pogledima, krivim trenucima, društvenim očekivanjima koja svi slijedimo, iako nam idu na živce. Larry je osoba koja izgovara ono što većina ljudi samo pomisli – i zato izaziva katastrofu.
Serija funkcionira kao stalni stres-test pristojnosti. Koliko su društvena pravila stvar morala, a koliko puke navike? Koliko često pristojnost služi prikrivanju licemjerja? ‘Curb’ ne nudi odgovore, nego niz situacija u kojima se svi prepoznajemo – i istodobno zgražamo tome što ih Larry konkretno realizira jer mi nikad ne bismo. Improvizirani stil daje seriji osjećaj spontanosti, ali struktura je precizna kao sat. Ovo je komedija koja ne stari jer su društvene iritacije vječne. I jer je Larry David, htjeli mi to ili ne, često u pravu.
7. Televizijska posla (30 Rock), 2006–2013, NBC
Ako su ‘U uredu’ i 'Bez oduševljenja, molim' komedije nelagode, ‘Televizijska posla' su komedija preopterećenja. Tina Fey stvara hiperaktivnu satiru televizijske industrije u kojoj se šale ispaljuju brzinom mitraljeza, a reference se gomilaju bez milosti prema gledatelju. Ispod tog kaosa krije se vrlo jasna slika svijeta u kojem dominiraju ego, moć i institucionalni apsurd – i u kojem žene stalno balansiraju između kompetencije i očekivanja da budu ‘manje naporne’.
Liz Lemon nije klasična televizijska junakinja: ona je pametna, sposobna i konstantno iscrpljena. Njezina borba nije herojska, nego administrativna – i upravo zato tako prepoznatljiva. ‘Televizijska posla’ briljantno seciraju korporativnu kulturu, rasne i rodne odnose, kao i mehanizme moći u industriji zabave, ali to čini s tolikom gustoćom šala da često tek naknadno shvatiš koliko je neka replika bila točno u sridu. A o Alecu Baldwinu kao Jacku Donaghyju da ne govorim. Briljantniji portret korporacijskog šefa, koji je istodobno oduran i simpatičan, okrutan i dječački razigran, dominantan, ali izgubljen u nekim banalnim situacijama – rijetko se viđa. Plus, sad kad ponovno razmišljam o ovoj seriji, pada mi na pamet i apsolutno sumanuti Tracy Morgan kao još apsolutnije sumanut Tracy Jordan, a i još pregršt drugih nezaboravnih, suludih likova. Odmah sam ih sve poželjela ponovno susresti. Ovo je sitcom koji nagrađuje pažljivo gledanje – i višestruka ponovna gledanja.
6. Seks i grad (Sex and the City), 1998–2004, HBO
‘Seks i grad’ danas je lako kritizirati, i to često s dobrim razlogom, pogotovo kad se uzmu u obzir njegovi suvremeni i noviji izdanci, kao što su oni nesretni filmovi i nešto manje nesretna, ali ne ni baš sretna spin-off serija 'I tek tako'. No povijesni kontekst ove serije ne može se zanemariti: ona je zauvijek promijenila način na koji televizija govori o ženama, prijateljstvu i seksualnosti. Umjesto da romantičnu vezu postavi kao krajnji cilj, serija u središte stavlja iskustvo života – s njegovim kontradikcijama, nesigurnostima i željama.
Četiri protagonistice nisu idealizirane, nego često sebične, nesigurne i kontradiktorne, ali upravo zato djeluju stvarno. Prijateljstvo je ovdje stabilnija i važnija osovina od bilo koje romanse, a grad nije samo kulisa, nego aktivni sudionik priče. ‘Seks i grad’ je istodobno proizvod svog vremena i serija koja ga je oblikovala – glamurozna, problematična, emancipatorska i ograničena u istom dahu. I baš zato je i dalje neizbježna referenca u razgovoru o televiziji. Kraće rečeno – ne dam na 'Seks i grad'. To je definitivno jedna od najznačajnijih serija ovoga stoljeća.
5. Preostali (The Leftovers), 2014–2017, HBO
‘Preostali’ su serija koja započinje onim što bi klasična televizija tretirala kao misterij – neobjašnjivi nestanak dva posto čovječanstva s lica Zemlje. No Damon Lindelof zatim čini nešto radikalno: uopće se ne bavi razotkrivanjem tog misterija. Nestanak nije zagonetka, nego trauma. On ne postoji da bi bio riješen, nego da bi se s njim živjelo. I tu Damon Lindelof radi potez koji je istodobno okrutan, ali i pošten: serija ne nudi smisao, nego pokazuje koliko ga očajnički trebamo.
Svijet ‘Preostalih’ je svijet nakon kraja velikih narativa. Religija se vraća ne kao utjeha, nego kao simptom; kultovi niču jer ljudi ne mogu podnijeti prazninu. Likovi ne traže istinu, nego priču – bilo kakvu priču – koja bi bol učinila podnošljivom. Justin Theroux glumi čovjeka koji pokušava funkcionirati nakon što se simbolički poredak raspao, nakon što su riječi izgubile snagu, a društveni rituali smisao. I upravo u toj nemoći da se ‘nastavi normalno’ serija pronalazi svoju emocionalnu srž.
‘Preostali’ su serija o posttraumatskom društvu: o svijetu u kojem znamo da se katastrofa može dogoditi bez razloga i bez poruke. Riječ je o televiziji koja tvrdi da bol ne mora biti objašnjena da bi bila stvarna – i da je potreba za smislom često važnija od samog smisla. Bolna je ovo serija – mnogi je ne mogu podnijeti, i meni ju je – iako je obožavam – teško iznova gledati. Ponajviše zbog toga što nam pokazuje da praznina možda nije privremeno stanje, nego trajni uvjet ljudskog postojanja.
4. Dva metra pod zemljom (Six Feet Under), 2001–2005, HBO
Ako postoji serija koja je smrt uzela zdravo za gotovo – ne kao šok, nego kao činjenicu – onda je to ‘Dva metra pod zemljom’. Smrt ovdje nije spektakl, nego rutina: posao, obiteljska obveza, svakodnevica. No upravo zato što je stalno prisutna, serija se uopće ne bavi umiranjem, nego životom pod sjenom svijesti o kraju. Kako živjeti kad znaš da je sve privremeno? Kako voljeti kad znaš da ćeš izgubiti?
Obitelj Fisher funkcionira kao emocionalni laboratorij u kojem se testiraju različiti odgovori na prolaznost: poricanje, bijeg, kontrola, hedonizam, racionalizacija. Likovi su često sebični, pogrešni i izgubljeni, ali serija im nikad ne sudi. Umjesto toga, ona ih promatra s gotovo radikalnom empatijom. U svijetu ‘Dva metra pod zemljom’ nema velikih istina – samo niz malih, bolnih spoznaja koje se slažu u nešto nalik mudrosti.
Finale serije, koje se s razlogom smatra jednim od najboljih u povijesti televizije, nije samo udarac posred duše, nego i filozofska izjava: smisao života ne leži u njegovoj trajnosti, nego u intenzitetu i autentičnosti iskustva. ‘Dva metra pod zemljom’ ne uče nas kako umrijeti, nego kako živjeti znajući da ćeš umrijeti. I to je možda najviše što televizija može ponuditi.
3. Momci s Madisona (Mad Men), 2007–2015, AMC
‘Momci s Madisona’ serija su o identitetu u doba kapitalizma – o tome kako se ‘ja’ proizvodi, pakira i prodaje. Svijet oglašavanja ovdje nije samo profesionalni kontekst, nego savršena metafora društva u kojem živimo: društva u kojem su emocije strategija, a osobnost brend. Don Draper je čovjek koji razumije želje drugih, ali vlastite ne zna ni imenovati. I baš zato je tako fascinantan – i tako prazan.
Matthew Weiner stvorio je malo TV remek-djelo koje se na površini doima kao elegantna kostimirana drama iz šezdesetih/sedamdesetih, ali ispod tih vrhunski skrojenih odijela, briljantina i laka u kosi skriva se brutalna analiza emocionalne represije, seksizma i samoobmane. Likovi stalno govore o ‘napretku’, ‘promjeni’ i ‘novim počecima’, ali rijetko se zaista mijenjaju. Prošlost nije romantična, nego opresivna, a modernost ne donosi oslobođenje, nego sofisticiranije oblike laži.
U filozofskom smislu, ‘Mad Men’ su serija o egzistencijalnoj praznini: o tome što se događa kad društvo izgubi jezik za unutarnji život, pa ga zamijeni sloganima, ali serija nam ne objašnjava svoje poante, nego ih utiskuje u tišine. I zato, kad završi, nemaš osjećaj da si gledao priču o prošlosti – nego preciznu dijagnozu sadašnjosti.
2. Obitelj Soprano (The Sopranos), 1999–2007, HBO
Serija koja je mafijaški žanr pretvorila u psihoanalitičku studiju modernog subjekta. Tony Soprano nije revolucionaran zato što je kriminalac s napadima panike, nego zato što utjelovljuje kontradikciju suvremenog muškarca: želi moć, ali i smisao; dominaciju, ali i ljubav; autoritet, ali i razumijevanje. Priča o njegovoj psihoterapiji nije trik, nego ključni narativni mehanizam – prostor u kojem se nasilje razotkriva kao emocionalna nepismenost.
David Chase pritom se poslužio i humorom kao oružjem demistifikacije. Najstrašnije stvari u 'Obitelji Soprano' često su banalne: obiteljski ručkovi, sitne uvrede, tišina nakon rečenice koja je trebala biti nježna, a ispala je okrutna. Moral se ovdje ne raspada spektakularno, nego sitno – kroz racionalizacije, navike i ‘takav sam kakav sam’. I baš zato serija djeluje toliko stvarno.
Priča je ovo o kraju velikih identiteta: obitelji, tradicije, muškosti. Sve te kategorije još postoje, ali su šuplje iznutra. Tony želi smisao, ali ga traži u strukturama koje ga ne mogu pružiti. I zato je ova serija i danas neugodna: jer pokazuje koliko su naši problemi slični Tonyjevima – samo bez mafije i pištolja.
1. Nasljeđe (Succession), 2018–2023, HBO
Ako su ‘Sopranosi’ razotkrili tjeskobu moći, ‘Nasljeđe’ pokazuje što se događa kad moć postane jedini jezik koji netko zna govoriti. Obitelj Roy ne pati zato što su bogati, nego zato što su odgajani u sustavu u kojem su emocije slabost, a ljubav uvjetovana. Logan Roy nije samo otac – on je ideologija. Njegova djeca nisu razmažena, nego emocionalno deformirana bića koja su naučila da se bliskost zaslužuje pobjedom.
Dijalozi u ‘Nasljeđu’ funkcioniraju kao verbalni rat: svaka replika je udarac, test, pokušaj dominacije. Humor je okrutan jer je istinit – smiješ se, ali osjećaš nelagodu jer prepoznaješ logiku svijeta u kojem živimo. Kapitalizam ovdje nije tema, nego emocionalna struktura: način na koji ljudi osjećaju, vole i mrze. Čak su i trenuci tuge pretvoreni u PR-strategiju.
‘Nasljeđe’ je tragedija bez olakšanja. Ne zato što serija nema suosjećanja, nego zato što je iskrena: u sustavu koji nagrađuje moć nema unutarnjeg izlaza. Likovi stalno pokušavaju ‘pobijediti’, ali pobjeda nikad ne donosi mir. Kad makneš novac, status i kontrolu, ostaje samo glad – za priznanjem, ljubavlju, smislom. I tu ‘Nasljeđe’ prestaje biti samo televizija i postaje dijagnoza vremena u kojem živimo.
