Prije par dana, kad smo vas pitali hoćete li se u zagrebačkom koncertnom obračunu utorkom navečer odlučiti za Mogwai ili The Lemonheads, i mi smo bili među onima koji su slutili da će se na The Lemonheadsima dogoditi kurcšlus. Prema iskazima svjedoka, Evan Dando je nakon jedva pola sata kuknjave zbog lošeg zvuka, ne prvi put u životu, razbio igračku (ovoga puta to su bile klavijature) i otišao se duriti u kut, potjeravši ljude kući barem sat vremena prije nego što su to planirali.

Iz te perspektive pisati o onom drugom, pristojnom i rutiniranom koncertu benda visoke radne etike, jednom od rijetkih koji u današnje vrijeme nesigurne koncertne ekonomije i dalje svira u sve tri baltičke države, pa preko Praga, Budimpešte i Beča dojaše i do Zagreba, može biti dosadno. Takvi su mnogima i Mogwai, zbog čega umjesto vrapca u ruci biraju goluba na grani koji u svakom trenutku može odlepršati.

Strah od monotonije

Mnogi su škotske postrokere otpisali i sahranili u fazi u kojoj je post rock zbilja postao monotona, formulaična glazba bez izgledne budućnosti, a konkurencija je u toj močvari nepovratno zapela. Kopije Mogwaija nicale su kao gljive poslije kiše i propadale istom brzinom, a rijetki preživjeli velikani iz tog vremena koji su izbjegli zamku repeticije – poput Godspeed! You Black Emperor – nastavili su putem ljutog rata protiv tekovina kapitalizma i glazbene industrije. Ako su Mogwai Možemo!, GYBE su Radnička fronta, recimo to tako.

No, za razliku od Možemo!, Mogwai su našli način da prebrode krizu identiteta, više puta se ponovo izmisle i transcendiraju granice post rocka. Ažurirajući zvuk prirodnim i srodnim asocijacijama, od istraživanja filmičnosti vlastite glazbe u različitim soundtrackovima do logičnog lijepljenja na pofriškanu popularnost shoegazea na posljednja dva albuma, Škoti su uspjeli ostati pametni, pitki i slušljivi, pritom ne gubeći oštricu i autorski integritet.

Gledanje u cipele

Tako nekako – shoegazeastom 'God Gets You Back', uvodnom pjesmom aktualnog albuma 'The Bad Fire' – počelo je i u utorak navečer. Ugodno pulsirajuća rasvjeta duginih boja, omeđena kutnim LED reflektorima dekonstruiranima po nešto užoj pozornici nego inače, podsjetila nas je na prizore s primoštenskog koncerta Ridea, benda koji je, uz Slowdive, svojim povratkom prije desetak godina udahnuo novi život tada potpuno zaboravljenom zvuku s početka 1990-ih. Mogwai tom shoegaze alkemijom nabacuju još jedan plašt preko svog stalno evoluirajućeg zvuka, tek toliko da ostanu zanimljivi – ili dosadni, ovisi kakvima ste ih i prije percipirali.

Ipak, čak i kad ostružemo fanovsku pozlatu, nije nam jasno kako može biti dosadan bend koji vas istodobno miluje melodijama i kontinuirano testira granice slušnog aparata, a setlistu drži dovoljno fluidnom da uglavnom ne možete znati što vas čeka. Tako smo prvi put u 20 i kusur godina, koliko gledamo Mogwai, na dar dobili 'Summer', skriveni biser s početka karijere koji zaziva jednostavnija vremena. Drugi vrhunac koncerta bio je 'Rano Pano', težak planinarski pohod goletima Škotskog visočja, čiji rif iz gitara Stuarta Braithwhitea i Barryja Burnsa krulji poput praznih crijeva, dok masivna ritam sekcija, koju čine Martin Bulloch i Dominic Aitchinson, debelim slojem reverba stavlja zaštitnu kacigu na glavu da vam atlantski vjetar ne bi prosvirao mozak.

Škotski Sizifov kamen

Ništa manju disciplinu ne demonstriraju ni u pjesmama s vokalom, poptimističnim himnama 'Fanzine Made of Flesh' i 'Ritchie Sacramento', a sve kulminira u zakucavanju razornom 'Mogwai Fear Satan', kojom nakon sat i pol suvereno završavaju koncert. U smislu izbora pjesama očekivali smo malo više – s obzirom na setliste na aktualnoj turneji, ali i palestinske insignije koje su se mogle vidjeti na pozornici, 'My Father My King', dvadesetominutni white noise masakr izraelskih molitvenih napjeva koji se danas čita kao soundtrack užasa u Gazi, sjeo bi kao budali šamar.

Ipak, sitničavo je brojati krvna zrnca kod benda s katalogom od stotinjak pjesama koji bilo koju od njih može izvući iz šešira u pravom trenutku. Benda koji trideset godina uspijeva ostati postojan, pouzdan i relevantan, škotski tvrdoglavo gurajući taj Sizifov kamen kontra svih ograničenja i držeći cijenu karte unutar gabarita cijene ploče ili majice, što danas sve rjeđe viđamo. Benda koji nas – sad smo u to već potpuno sigurni – nikad neće izdati.