I vrapcima na grani jasno je da je, posebno nakon što je EBU progutao izbacivanje Izraela, koncept natjecanja nacionalnih televizija – u širem smislu, nacija – za najbolju pop pjesmu pregažen. Ako već znamo da nećemo pobijediti, zašto onda ne bismo predstavljali cijelu regiju? HRT na ovogodišnjoj Dori nudi makar neke opcije za to
Utvrdimo još jednom gradivo zvano 'aktualno stanje domaće glazbene scene' pogledom na Billboard Croatia top 10, lokalnu inačicu najpopularnije svjetske glazbene top liste. Među 10 najslušanijih pjesama u Hrvatskoj u prvom tjednu 2026. samo (ili čak) su tri naslova hrvatskih izvođača: dvije pjesme Thompsona ('Ravnoteža' i 'Ako ne znaš šta je bilo') te trenutno neprikosnovena 'Terca na tišinu' dubrovačke grupe Silente, a nju je iz naftalina izvukla cover verzija mlade nade Jakova Jozinovića (dočim se njegova prva autorska pjesma – predvidivo – nije ni približila ovoj ljestvici). Bosanski reperi Jala i Buba imaju, dakle, skoro duplo više pjesama u top 10 hrvatskog Billboarda nego svi hrvatski izvođači zajedno – njih pet – a popis deset najslušanijih dopunjavaju još Nuccijev 'Hilton Hotel Barca' i 'MDMA' Nikolije i Bibe.
vezane vijesti
Slična je situacija i ako pogledate algoritam streaming servisa – Spotify kaže da, uz neprikosnovene Jalu i Bubu, u hrvatskom trendingu dominiraju naslovi poput 'Betmena' u izvedbi blututa, Bake Praseta i Chode, 'Lete pare', Bandre i Lackua iz kolektiva Crni Cerak ili 'Shisha Bar' Cunami Floa i Neloe. Potkrade se tu i poneka stvar hrvatskih izvođača koji se u ovo doba – opet nadahnuti uzorima iz regije – pretežno furaju na retro uzore, pa su tu Grše i Miach sa zimskim hitom 'Sante' (produkcijski bližem nekadašnjoj Coloniji) ili mlađahni treper Baks s muklim reggaetonom 'Primavera', a on nam pak budi neugodne uspomene na 'Despacito'.
U takvom glazbenom ekosustavu dođe ono doba godine u kojem HRT nekog popodneva na YouTube tresne 24 pjesme koje će se natjecati na Dori, i onda nešto treba reći o tome. Kako izbor za hrvatsku Pjesmu Eurovizije nije izbor za Hrvatski sabor, srećom, nemamo zakonsku obavezu predstavljati svaku pojedinačnu pjesmu, što bi (sjetite se samo prošle godine) predstavljalo neponovljivu torturu, kako za pisca, tako i za čitatelje. U svjetlu gore izloženog pregleda stanja popularne glazbe u Hrvata, dovoljan je samo jedan zaključak: HRT je 2026. na Doru konačno, sramežljivo doduše, pripustio taj toliko omraženi region. I to u formatu obiteljskog biznisa.
Od mučeničkog etna do (jugo)Slovenke za TikTok generaciju
Dokaz za gore navedenu tvrdnju opet su brojke: najveći favorit prema broju pregleda, ali i dojmu u javnosti, trenutačno je pjesma 'Andromeda' grupe Lelek, mučenički etno s mučeničkom povijesnom tematikom rituala sicanja kojemu su se u srednjem vijeku podvrgavale Hrvatice (pretežno iz BiH) u znak odanosti posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Kosači i Katoličkoj crkvi, a kako bi spriječile otmicu i prisilnu islamizaciju.
Iako na prvi pogled Tomislav Roso i Filip Lacković, dvojac koji idejno stoji iza projekta Lelek, ovim gađa tompsonovsku publiku te joj podvaljuje još jedan soundtrack za proslavu 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava, pogled na popis autora glazbe otkriva imena popularne srpske eurovizijske recidivistice (još uvijek ne i predstavnice) Zorje i njezinog supruga, hornista Lazara Pajića. Prava domoljubna regionalna suradnja, nema što.
Za drugo mjesto po pregledima bori se Žepčak Tomislav Marić ToMa s pjesmom 'Ledina', emotivnom, ali dozlaboga napornom balkanskom baladom kojoj twist modernog sevdaha daje aranžman Mahira Sarihodžića, dugogodišnjeg klavijaturista Dine Merlina i supruga svojedobne predstavnice BiH na Euroviziji, Maye Sar. Gotovo identičan broj pregleda ima mlada Slovenka Nives Cilenšek, a ona u projektu ZEVIN s producentom i DJ-em Jernejom Drnovšekom (u suradnji s beogradskim inženjerom zvuka Mihajlom Đorovićem) proizvodi možda i najzanimljiviju pjesmu natjecanja, post-Yu tiktokersku plesnu zezalicu 'My Mind' te bi i u Sloveniji vjerojatno izazvala predizborne kontroverze da nisu sami sebe izbacili s Eurosonga.
Domaća pop kaljuža s Ali Expressa
Sviđale nam se ili ne sviđale ove tri pjesme, najpopularnije su baš iz razloga što strše u kaljuži hrvatskih pop finjaka, a on se pretežno svodi na second-hand otpatke s eurovizijskih (uglavnom irskih) Ali Expressova, podgrijane metalce koji su nakon eksplozije Baby Lasagne zaključili da je baš Dora kanal za unovčavanje njihovog dugogodišnjeg truda te ponekog zalutalog mladića ili djevojke koji će za par godina završiti na beskrajnom popisu recidivista, kao i sve te Lane, Lare, Irme, Aleni ili Anande.
Ako postoji još nešto vrijedno opservacije i umjerene pohvale, to je činjenica da ovogodišnja Dora eliminira jedan od ranijih postulata zvanog 'favorit starije publike': čak i Tolja je nakon prošlogodišnjeg neuspjeha valjda zaključio da je vrijeme pregazilo kategoriju dive pouzdanih vokalnih sposobnosti.
Otud će se glasovi rijetkih zainteresiranih vremešnijih gledatelja uglavnom razdijeliti između 'Neotuđivo', rašpaste balade povratnika s talijanskih ulica Marka Kutlića, diletantske zezalice Lima Lena na temu 'debele djevojke' po imenu 'Raketa' i potpuno blesave nabrajalice 'Mucho Macho' varaždinskih metalaca Cold Snap, za koje će glasati kad ugledaju Jana Kerekeša s cirkusantskim vokalom (i u cirkusantskom odijelu). A možda koji glas otme i netko od vremešnih repera tipa Fenksta ili Kandžija, čiji nam bizarni pop iskorak netko tek treba objasniti.
Hrvatska kao regionalni tigar
Vratimo se još jednom na temu 'regiona', ali iz perspektive nešto drukčije onoj s početka. Potkraj prošle godine pod ruke nam je pala interesantna studija koju potpisuje bugarska jazz pjevačica i glazbena aktivistica Ruth Koleva, a koja zorno pokazuje koliko je Balkan, regija od 55 milijuna stanovnika, podzastupljen u podjeli kolača streaming servisa, koncertnih agencija i glazbene industrije općenito. Ovo dijelom ima veze i s globalnim igračima, ali i s isforsiranom konkurentnošću koja do izražaja ponajviše dolazi upravo na ovakvim natjecanjima, gdje izbor najbolje pjesme organiziraju nacionalne dalekovidnice, zatvarajući se u torove koje bi imale sugerirati nekakav mikrolokalni identitet.
Ako smo nešto, dakle, korisno izvukli iz pjesama ove Dore to je da HRT izlazi iz zone komfora 'istočnog grijeha' i, korak po korak, pokunjeno priznaje da smo se svih ovih godina hranili iluzijom.o nepogrešivo prepoznatljivoj hrvatskoj pop sceni. Iluzijom koju su Tutići, Dujmići i Huljići prenijeli baš iz te Jugoslavije, dok zvezde i zvezdice Granda sve češće dolaze iz Zagreba, a djevojka iz Vukovara dominira pozornicom The Voice Kidsa.
Pa onda, kada smo se već pokunjili na mogućnost izbacivanja Izraela, a prošle godine izignorirali idealan centaršut Stele Rade po imenu 'Balkan Pop' (a ona je ove godine objesila harmoniku o klin i pospanom baladom odlučila glumiti Senidu), usudimo se, zaurlajmo na trenutak kao regionalni tigar i pošaljimo tu malu (jugo)Slovenku da predstavlja ne samo Hrvatsku, već – region. Ako ništa, barem više nećemo udarati tercu na tišinu.
