Sjećate se kad su Hrvati posljednji put napravili nešto s etno komadom na Euroviziji? Bilo je to prije 20 godina, kad su Boris Novković i Franjo Valentić iskoristili mahnitu popularnost balkanskih balada na tom natjecanju i dvije godine zaredom zauzeli busiju – prvo s pjesmom 'Vukovi umiru sami', koju je Novković otpjevao s Ladaricama, a potom s 'Mojom štiklom', koju je Severina dotjerala u dućanu šustera Brege.

Podsjetio nas je na ovo sam HRT dražesnom gestom posvete šou programa u drugom polufinalu Dore Luki Nižetiću, najeurovizičnijem liku hrvatske estrade koji nikad nije predstavljao Hrvatsku na Euroviziji. Te 2005., naime, Nižetić je izgubio od Novkovića s 'Proljećem', jednim od rijetkih autentičnih hitova s Dore, mediteranskim pop biserom s kojim smo, da smo ga poslali u Kijev, mogli zasjati u etno bari kao progresivni vizionari. Nižetić je probao još jednom, dvadeset godina kasnije, opet sa simpatičnim mediteranskim popom 'Južina', i opet nije uspio – baš kao ni Hrvati koji su se u međuvremenu na etno spektru patili s mlitavim pokušajem Nine Kraljić i klapskim mižerjama.

Palestinska pantomima

Dvadeset godina nakon usamljenog vuka Novkovića, u eri domaće (pop)kulturne regresije, nekome u 925., nekome u lošu 1945., a HRT-u – očito – u 2005., Hrvatska se vraća na Euroviziju sa ženskim etno zborom prigodno nazvanim Lelek. Čini to godinu dana nakon što je pokušala nešto progresivnije, progutavši otrovni kolač Marka Bošnjaka i cijeli aktivistički drama queen paket koji s time ide, u godini u kojoj je Eurovizija temeljito napukla po šavovima politikantstva, s malo šanse da se ikad zakrpa.

Zato je potpuno prikladno, gotovo kao iz serije 'Sram', da Bošnjak, odjeven u čipkastu Morticiju, otvori ovogodišnju Doru izvrsno prearanžiranom, intimnom verzijom 'Poison Cakea', bez najave, bez odjave, tek uz dva podignuta prsta i pantomimsko otvaranje usta u slogove 'Free Palestine'. I to na kraju balade, kad Leleku predaje pobjedničku statuu, bez mikrofona, da prošlogodišnjeg pobjednika Dore strani eurovizijski portali ne bi povezali s propalestinskim prosvjednicima koji su se u nedjelju navečer na Prisavlju bunili protiv eurovizijskog artwashinga Izraela.

Bolja scenografija, vokali kazna za uši

I to baš u godini u kojoj je HRT konačno poslušao preporuke EBU-a te se odrekao skupe i komplicirane produkcije u opatijskoj sportskoj dvorani i nagurao Doru u studio Anton Marti sa živom publikom, čime je u neku ruku prodisala. Ugledao se HRT pritom na istočne susjede i njihovu Pesmu za Evroviziju: od funkcionalne scenografije koja oponaša eurovizijske standarde do dva para voditelja, od kojih mlađi revno šparta po green (ili orange) roomu, čak stesavši srpski koncept u kojemu svi skupa misle da su u San Remu pa satima nekontrolirano palamude.

Ostatak doživljaja na Dori odgovarao je onome zbog čega je svake godine mazohistički gledamo: nakinđureni outfiti od mariachi metal kostima do oskudnih haljina i gaćica nalik onima za inkontinenciju, nabildani tipovi iz teretane i elegantno popunjene dame s krafnama i – naravno – grozne pjesme, hrpa falš pjevanja i izvođači koji (čast iznimkama) izvan Dore zapravo i ne postoje, a prisavskim hodnicima motaju se strpljivo čekajući gažu vokalnih trenera iz 'The Voicea'. U odnosu na polufinala, gdje je od promašenih tonova i vrisaka u prazno doslovno boljela glava, zbog čega se ispuhao i hype balon nesuđene favoritkinje Zevin, finalna večer imala je nešto dotjeraniji raspored vokala s matrice, pa je kazna za uši ipak bila nešto manja.

Dora Pejačević se prevrće u grobu

Iz mora pjevač(ic)a u rasponu od Shakira/Frozen/Human hibrida, zapelih negdje na prijelazu stoljeća, preko rave trasha iz teretane, do prevrtanja Dore Pejačević u grobu, izdvojilo se tek par suvislih, iako ne previše uspjelih pjesama, uglavnom u izvedbi muških vokala. Alen Đuras korektno je sagorio u plamenu vlastitog teksta, Marko Kutlić u istom spalio svoju neotuđivu ljubav (i Bibliju?), ToMa prilično sramežljivo na Doru uveo sevdah, a Devin, unatoč na trenutke bolnom falšanju i kompliciranoj pjesmi, pokazao da je na Doru moguće doći i s poštenim motivima.

U top 3 tako su završili rijetki likovi koji, s iznimkom pobjednica, glazbeno postoje izvan Dore: jaskanska zvijezda novog kova Stela Rade, koja se nakon prošlogodišnjeg neuspjeha pokušala dodvoriti žiriju dramatičnom balkanskom baladom s letećom harmonikom, varaždinski nu metalci Cold Snap, čija 'Mucho Macho' fora možda i nije loša za Euroviziju, ali ni uz sve trolanje Jana Kerekeša po mrežama nije uspjela pobijediti, i konačni pobjednici, Lelek.

Etno kič posuđen s Krka – pravi izbor za Hrvatsku 2026.

Što reći o njihovoj 'Andromedi'? Od početka snažno favoriziran, projekt Tomislava Rose, bivšeg stanara Big Brother kuće i reality recidivista, šlepa se na eurovizijsku earworm priču o sicanju, srednjevjekovnom tetoviranju žena u srednjoj Bosni, tobože da ih Turci ne bi silovali i odveli u ropstvo, a zapravo kako uopće ne bi prepoznali da su žene. Na to je nakalemljena melodija krčke narodne pjesme 'Naranča', najpoznatije nam u izvedbi Putokaza, blago aranžerski prerađena u suradnji sa srpskom eurovizijskom recidivisticom Zorjom i njezinim suprugom kako bi se harmonijska pozajmica bolje kamuflirala.

Unatoč teškom falšanju iz prvog polufinala, koje su lelekice nešto dotjerale u finalnoj izvedbi, čini se da je ovo dovoljno za stranu eurovizijsku publiku, a ona po mrežama reagira ekstatično, baš kao i žiriji fanova iz Norveške i Luksemburga koji su im na Dori dali maksimalan broj bodova. Uz činjenicu da u prvom polufinalu Hrvatska može računati na glasove iz Srbije i Crne Gore, trebalo bi to biti dovoljno i za finale. Tamo se nadaju glasovima onih koji su prošle godine podržali daleko hrabriji i uspjeliji latvijski etno pokušaj grupe Tautumeitas, a ona je na koncu završila trinaesta.

Vjerojatno je to i najprikladniji odabir u godini u kojoj progresivniji dio europskih televizija više ne želi igrati unaprijed izgubljenu utakmicu protiv izraelske glasačke mašinerije i tapirati kosu izraelskim sponzorskim uljem. Kad je već Luka Nižetić dvadeset i jednu godinu uranio s 'Proljećem', a godinu dana s 'Južinom', osuđeni smo na Lelek kao idealan eurovizijski soundtrack povijesne mitologizacije i popkulturnog recidivizma prema kojemu Hrvatska krupnim koracima korača. Dakako, u srpskom aranžmanu.