U kulturnom trenutku koji s nepovjerenjem gleda na hijerarhije i velike vrijednosne sudove, ideja "najvažnijih" djela često se doživljava kao anakrona ili čak nasilna. Pisati danas o hrvatskom kazalištu u prvih dvadeset i pet godina novog milenija svakako znači polaziti iz pozicije koja se bitno razlikuje od one s početka dvijetisućitih, kada je domaći teatar još uvijek bio pod teretom neposredne ratne i poratne stvarnosti, ali i obilježen snažnim pomakom prema javnom, društveno angažiranom i često polemičkom govoru. U odnosu na tu fazu intenzivne potrage, današnje kazalište djeluje profesionalnije, stabilnije i produkcijski ujednačenije, ali i predvidljivije u svojim formatima i estetskim rješenjima.

Ovaj pregled ne pokušava uspostaviti čvrst ili konačan kanon hrvatskog kazališta posljednjih dvadeset i pet godina, niti rangirati predstave prema estetskim ili povijesnim "ljestvicama", nego pokušava iz vremenskog odmaka pratiti kako se kazalište u protekla dva i pol desetljeća mijenjalo u odnosu na društveni kontekst, kroz predstave koje su u svoje vrijeme bile gledane, voljene ili polemične, i koje su, svaka na svoj način, ostavile trajan trag u kazališnom i širem kulturnom pamćenju.

2000. – 2004., Kazalište kao prostor izravnog govora

Početkom dvijetisućitih kazalište se sve otvorenije bavi temama koje su dotad često ostajale na rubu: medijskim spektaklom, tijelom i intimnošću, iskustvima mladih i marginaliziranih. Govor postaje izravniji i ponekad nelagodniji, a jača i autorska pozicija redatelja i izvođača, uz sve veći interes za novu publiku.

Bure baruta – Satiričko kazalište Kerempuh, r. Aleksandar Popovski (2000.)

Predstava koja je precizno pogodila postratni trenutak. Fragmentarna struktura i sirova energija učinile su je jednom od malobrojnih kazališnih produkcija toga razdoblja koje su ušle u širi društveni razgovor o nasilju i normalizaciji brutalnosti.

Popcorn – GDK Gavella, r. Dražen Ferenčina (2003.)

Komad koji je izravno tematizirao medijsko nasilje, voajerizam i spektakl, čiji odjek nije bio vezan samo uz kazališnu kritiku, nego i uz širu kulturnu raspravu o granicama zabave i odgovornosti medija.

Mi djeca s kolodvora ZOO – Zagrebačko kazalište mladih, r. Boris Kovačević (2002.)

Dugovječan repertoarni naslov koji je promijenio odnos prema mladima kao publici, obraćajući im se bez pedagoškog tona i bez ublažavanja teških tema. Upravo je ta ozbiljnost u pristupu publici bila ključ njezina dugotrajnog učinka.

Vaginini monolozi – Satiričko kazalište Kerempuh, r. Snježana Banović (2003.)

Kazališni događaj koji je snažno odjeknuo izvan same kazališne zajednice. Otvoreni govor o tijelu, seksualnosti i ženskom iskustvu izazvao je reakcije, polemike i iznimnu vidljivost.

Rad borosane na sebi – Teatar &TD, Nina Violić (2002.)

Autorski izvođački projekt koji je u središte izvedbe postavio tijelo, proces i osobni rad. Iako nije imao masovnu publiku, dugoročno je bio utjecajan unutar izvedbene i nezavisne scene, najavljujući pomak prema postdramskim i procesnim praksama koje će kasnije postati znatno vidljivije.

2005. – 2009., Nasilje svakodnevice i gubitak iluzija

Kazalište se sve jasnije pozicionira kao aktivni sudionik javnog i medijskog prostora. Sve se češće bavi urbanim nasiljem, popularnom kulturom i dnevnom politikom, dok se istodobno učvršćuje autorski rukopis redatelja koji svjesno proizvode reakcije i podjele.

Kauboji – Teatar Exit, r. Saša Anočić (2008.)

Ako postoji jedna predstava koja je prešla granicu kazališne scene, to su Exitovi Kauboji. Dugotrajan repertoarni život, kultni status, citatnost i publika koja se vraćala godinama, učinili su je jednim od najprepoznatljivijih kazališnih naslova suvremene Hrvatske.

Zagrebački pentagram – Zagrebačko kazalište mladih, r. Paolo Magelli (2009.)

Izravna kazališna reakcija na političku i društvenu stvarnost Zagreba. Predstava je dodatno pozicionirala ZKM kao kazalište koje bez metaforičkog zaklona ulazi u dnevnu politiku i javni diskurs.

Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba – Teatar &TD, r. Oliver Frljić (2006.)

Rani autorski projekt koji je unutar kulturne javnosti izazvao snažne reakcije zbog razgradnje forme i odbijanja jasnog značenja. Predstava najavljuje Frljićev kasniji rad, ali i širi pomak prema kazalištu koje svjesno proizvodi nelagodu.

San Ivanjske noći – GDK Gavella, r. Aleksandar Popovski (2007.)

Primjer uspješne transformacije klasičnog teksta u komunikativan i vizualno prepoznatljiv kazališni događaj. Predstava je potvrdila Popovskog kao redatelja koji uspijeva spojiti autorski rukopis s visokom vidljivošću i širokom publikom.

Metastaze – Satiričko kazalište Kerempuh, r. Boris Svrtan (2007.)

Predstava koja je bez zadrške zahvatila nasilnu, kriminaliziranu svakodnevicu tranzicijskog Zagreba. Njezin odjek daleko je nadilazio kazališne okvire, dijelom i zbog bliskosti s popularnom kulturom i kasnijom filmskom adaptacijom.

2010. – 2014., Intima kao političko polje

Kazalište se sve otvorenije okreće osobnom, konfliktnom i politički osjetljivom materijalu. Autorski postupak dolazi u prvi plan, a granice između nezavisne scene i institucija postaju propusnije nego ikad prije. Predstave često svjesno riskiraju podjele, nelagodu i odbijanje dijela publike, dok se njihov značaj ne mjeri samo estetskim kriterijima, nego i reakcijama koje proizvode u javnom prostoru.

Mrzim istinu! – Teatar &TD, r. Oliver Frljić (2011.)

Predstava koja je osobni i obiteljski materijal pretvorila u javni čin. Korištenjem autobiografskih elemenata i otvorenim razotkrivanjem mehanizama kazališta, izazvala je snažne reakcije i postala – i ostala, jer igra i dan danas – jedna od ključnih referenci suvremenog hrvatskog autorskog kazališta.

Srce moje kuca za nju – Montažstroj, r. Borut Šeparović (2010.)

Plesno-kazališni projekt u kojem je rekonstrukcija nogometne utakmice Hrvatske i Engleske 2007. izvedena plesom i participacijom stvarnih nezaposlenih žena, koristeći nogometnu metaforu za refleksiju o socijalnoj neosjetljivosti, kapitalizmu i rodnoj neravnopravnosti. O predstavi su pisali međunarodni mediji poput CNN-a i Reutersa.

Ovo bi mogla biti moja ulica – Zagrebačko kazalište mladih, Anica Tomić i Jelena Kovačić (2010.)

Kultna predstava koja je dokumentarističkim pristupom i kolektivnom izvedbenom energijom progovorila o nasilju među mladima i društvenoj nevidljivosti generacije obilježene tranzicijom. Posvećena Luki Ritzu, postala je jedna od ključnih referentnih točaka političkog i društveno angažiranog kazališta tog desetljeća.

Moj sin samo malo sporije hoda – Zagrebačko kazalište mladih, r. Janusz Kica (2011.)

Komorna, emocionalno suzdržana, snažna predstava koja je kroz obiteljske odnose i iskustvo invaliditeta otvorila prostor za drukčiji tip kazališne empatije. Tekst Ivora Martinića ovom je produkcijom stekao status jedne od ključnih suvremenih domaćih drama.

Fine mrtve djevojke – GDK Gavella, r. Dalibor Matanić (2013.)

Predstava po tekstu Mate Matišića bez ublažavanja je otvorila teme homofobije, nasilja i licemjerja sredine. Zabrana plakata Vanje Cuculića dodatno je pojačala vidljivost i kontroverzu.

2015. – 2019., Institucionalna normalizacija angažmana

Na red su stigli veliki narativi i ansambl-predstave koje zahvaćaju obiteljske, društvene i povijesne traume. Umjesto frontalne provokacije, naglasak je na prepoznavanju: publika se u tim predstavama prepoznaje, o njima se govori kao o "velikim naslovima", a njihov odjek proizlazi iz kombinacije jake glumačke prisutnosti, poznatih literarnih predložaka i emocionalne dostupnosti.

Hinkemann – Zagrebačko kazalište mladih, r. Igor Vuk Torbica (2015.)

Predstava koja se bavi ratnom traumom, ranjivošću tijela i identiteta te nemogućnošću povratka u "normalnost". Formalno stroga i emocionalno suzdržana, označila je uspon Igora Vuka Torbice i postala jedna od najuspješnijih predstava u povijesti ZKM-a.

Ljudi od voska – HNK Zagreb, r. Janusz Kica (2016.)

Drama Mate Matišića postavljena je kao snažna ansambl-predstava koja obitelj prikazuje kao mjesto trajnog nasilja i moralnih kompromisa. Javna prepoznatljivost autobiografskih referenci dodatno je pojačala njezinu vidljivost i recepcijski učinak.

Tri zime – HNK Zagreb, r. Ivica Buljan (2016.)

Tekst Tene Štivičić postavljen je kao široka obiteljska saga koja kroz tri generacije mapira povijest zemlje u trajnom stanju tranzicije. Predstava se oslanja na precizno iznijansiran ansambl i jasno strukturiranu dramaturgiju, što joj je osiguralo snažan dugoročni odjek.

Ciganin, ali najljepši – HNK Zagreb, r. Ivica Buljan (2017.)

Scenska adaptacija romana Kristiana Novaka funkcionira kao napeti spoj ljubavne drame i društvenog trilera. U središnjem nacionalnom teatru zaživjela je kao beskompromisna kritika suvremenog društva i postala jedan od najgledanijih naslova sezone.

Črna mati zemla – Zagrebačko kazalište mladih, r. Dora Ruždjak Podolski (2017.)

Jedna od najvažnijih kazališnih adaptacija domaće proze u ovom razdoblju. Slojevita dramatizacija istoimenog Novakovog romana, u kombinaciji s preciznim scenskim oblikovanjem i snažnom kolektivnom igrom, rezultirala je razorno emotivnom predstavom koja se svrstava u vrhunce suvremenog hrvatskog teatra.

2020. – 2024., Pandemija, umor, fragmentirana publika

Najrecentnije razdoblje obilježeno je izvanrednim okolnostima koje su izravno utjecale na način rada, izbor tekstova i ambicije kazališnih produkcija. Pandemija i potresi nisu proizveli novu poetiku, ali su snažno zaoštrili interes za teme traume, nasilja, krivnje i dugotrajnih posljedica političkih i povijesnih odluka. Predstave koje su u tom kontekstu odjeknule mahom se oslanjaju na snažne književne predloške i ozbiljan rad s ansamblom, pokušavajući ponovno uspostaviti kazalište kao prostor koncentracije i smisla u vremenu fragmentacije.

Braća Karamazovi – Zagrebačko kazalište mladih, r. Oliver Frljić (2022.)

Ambiciozna, višeslojna adaptacija Dostojevskog postavljena u dva dijela. Frljić klasični roman koristi kao okvir za promišljanje nasilja, krivnje i odgovornosti, jasno ga kontrapunktirajući s aktualnim političkim trenutkom, uključujući rusku invaziju na Ukrajinu. Predstava se izdvaja razmjerom, ozbiljnošću i zahtjevnošću za publiku.

Što na podu spavaš – GDK Gavella, r. Kokan Mladenović (2022.)

Scenska adaptacija romana Darka Cvijetića ratno i poratno iskustvo razlaže kroz fragmente sjećanja i intime. Bez patosa i spektakla, predstava se oslanja na ansambl igru i precizno vođenu strukturu, inzistirajući na odgovornosti jezika i slike.

Obavezan smjer – GDK Gavella, r. Enes Vejzović (2021.)

Autorski projekt zamišljen kao kazališni triler i prostorna instalacija, postavljen u Tunelu Grič. Interaktivna struktura pretvara gledatelja u sudionika, a predstava funkcionira i kao metaforičko i kao doslovno putovanje kroz strahove, sjećanja i urbanu podzemnu povijest.

Sorry – HNK Zagreb, r. Bobo Jelčić (2022.)

Autorski projekt koji se kroz humor i suptilnu ironiju bavi društvenim licemjerjem, emocionalnim zamorom i svakodnevnim neurozama. Jelčićev prepoznatljiv procesni pristup ponovno otvara pitanje odnosa između kazališta, izvođača i publike.

Anđeo od leda – ZKM, r. Arpad Schilling (2024.)

Predstava strukturirana kao postupna konfrontacija s iznevjerenim očekivanjima i društvenim privilegijima. Preciznim režijskim vođenjem razotkriva sljepoću i samodopadnost povlaštenih, ali i hladnu pragmatiku onih koji se bore za opstanak, bez moralnog pojednostavljivanja.

Izvan kronologije: Paralelni tokovi i repertoarne konstante

Uz izdvojene naslove, posljednja dva desetljeća obilježila je i čitava linija predstava koje su, svaka na svoj način, širile kazališni jezik i publiku te snažno reagirale na društveni i politički kontekst vremena u kojem su nastajale. Tu svakako treba spomenuti Montažstroj, predvođen redateljem Borutom Šeparovićem koji svojim projektima u i izvan institucija ustraje na kazalištu kao javnom činu i političkoj intervenciji, gradeći izvedbeni događaj koji jednako računa na provokaciju koliko i na nelagodu publike.

Predstave poput Tita Andronika u režiji Igora Vuka Torbice u ZKM-u ili Katalonca Ivana Penovića u Teatru &TD pokazale su kako se klasični i suvremeni tekstovi mogu čitati kroz radikalne, formalno precizne redateljske postupke, pri čemu je forma postala jednako važan nositelj značenja kao i sam dramski predložak.

Posebno mjesto u tom okviru zauzima Kazalište Komedija, koje je tijekom posljednja dva i pol desetljeća sustavno gradilo repertoar velikih mjuzikala i stabilnu publiku tog žanra. Naslovi poput Jesus Christ Superstar (2000., r. Vlado Štefančić; 2019., r. Damir Lončar), Chicaga (2004.) i Aide (2005.) u režiji Dore Ruždjak Podolski, dugovječne Mamma Mije! (2015.) u režiji Igora Barberića s više od 250 izvedbi, Ljepotice i zvijeri (2022., r. Leo Mujić) te recentnih Jadnika (2024., r. Stanislav Moša) ilustriraju repertoarnu strategiju oslonjenu na provjerene formate, prepoznatljive naslove i dugoročnu izvedbenu održivost.

Naš izbor najboljih predstava u 2025. pogledajte ovdje.