ARCADE FIRE – Pink Elephant (Columbia)

Vjerujete li Winu Butleru kad vas pokušava uvjeriti da nije radio ništa neprimjereno onim curama koje su ga prije dvije godine optužile za seksualno zlostavljanje? Ako mu ne vjerujete, teško se možete praviti da je ovo samo još jedan album Arcade Firea, čak i nakon što je Butler priznao da je varao suprugu Regine Chassagne, a ona mu sve oprostila. Kemija između Butlera i Chassagne, kako na albumima, tako i na pozornici, neodvojiv je dio doživljaja glazbe ovog benda koji nam se prije 20 godina činio najiskrenijim, najsrčanijim i najdražim na svijetu, a danas i kao bend i kao ljudi djeluju kao vlastita blijeda sjena.

Blijeda sjena nekadašnjeg Arcade Firea je i 'Pink Elephant', album koji, ako ništa, ne ignorira slona u sobi, štoviše potencira potrebu za nekakvim, bilo kakvim raspletom gore navedenog skandala – pobogu, jedna od pjesama zove se 'Circle of Trust', a aplikacija koju su lansirali s njim nosi ime 'Trust'. Win i Regine, dakle, očekuju da im vjerujete, da ste popušili priču o tome kako je bend sagnuo glavu, preživio cijeli cirkus i stabilno brodi dalje na kruzeru s drugim rock velikanima.

No, umjesto srca na rukavu, koje bi možda i vratilo dio povjerenja, dobivamo potmulu, mračnu, usnulu zbirku pjesama koja greca po dnu kace bogatog kataloga Arcade Firea, umotanu u rezigniranu produkciju legendarnog Daniela Lanoisa, i tekstualne ispovijedi koje žele reći puno toga, no ne govore ništa konkretno. Tračak nade izbija u 'Year of the Snake', prvom i, čini se, jedinom punokrvnom singlu benda, nekakvom manje uspjelom nastavku 'Sprawl II: Mountains Beyong Mountains', možda i najljepše njihove pjesme.

Ostalo je uglavnom kolekcija recikliranih otpadaka, najviše s 'Reflektora', što će reći da album ima dominantno elektronički ili pseudodisco ton. Druga iznimka iz te metiljave elektronike završna je 'Stuck in My Head', u kojoj se Butler barem na površini pokušava izboriti s unutrašnjim demonima, a koje je, ne lažimo se, sam kreirao. No za album kojim pokušavaju vratiti povjerenje u divotu i srčanost koje su nam godinama isporučivali - to je izrazito premalo. Povjerenje je, bojim se, trajno izgubljeno.

CAR SEAT HEADREST – The Scholars (Matador)

A kako je možda mogao zvučati novi Arcade Fire, pokazuje nam jedan od rijetkih albuma iz ovog vremena koji baštini onaj autentični žar zvuka s početka ovog stoljeća, dakako ažuriran s nešto utjecaja iz prošlosti i izgledne budućnosti rocka. Will Toledo, vokal, multiinstrumentalist i autor većine pjesama, snimio je čak 12 albuma sam kod kuće prije nego što se njegov najuspješniji projekt, Car Seat Headrest, 2015. lansirao u svijet popularnije rock glazbe.

Deset godina kasnije Toledo ima pravi bend koji nas je zapljusnuo zbirkom od devet pjesama u trajanju preko 70 minuta. 'The Scholars' je konceptualni album ili dramaturški komad koji razmatra perspektive svjetonazorski, duhovno i politički različito orijentiranih studenata u potrazi za smislom života. Likovi od sina zatucanog konzervativca, koji se pokušava otresti obiteljskog nasljeđa, pa do studentice medicine koja može oživjeti mrtve, pjesmu po pjesmu traže svoje mjesto u posvemašnjem kaosu izmiješanih vrijednosti.

Album, naravno, možete slušati kao koncept, ali i kao niz poduljih pjesama koje funkcioniraju odvojeno. U zvuku današnjeg Car Seat Headresta čut ćete neke od velikih bendova s američkog kontinenta ovog stoljeća – slučajno ih se većina zove na 'W': War on Drugs, Wolf Parade, čak i Weezer… No tu je i nezanemariv power pop element koji nosi zarazne melodije, križan s izravnošću springstinovske naracije i pinkflojdovskim patosom.

Ukratko, od 'The Crane Wife' The Decemberista nije bilo ovako intrigantnog konceptualnog indie rock albuma koji se odmotava svakim novim slušanjem, a stih 'You can love again if you try again' iz prvog singla 'Gethsemane' vjerojatno je najbolja pouka godine, kako za nas, tako i za Arcade Fire. Kad bi se, dakako, uistinu htjeli resetirati na ono čime su nas nekad mogli dodirnuti.