25. Donnie Darko (Richard Kelly, 2001.)

Film koji je postao mit zato što je prikazao adolescentsku tjeskobu na način koji je istodobno bio i duboko osoban i krajnje paranoičan. Richard Kelly snimio je nešto što izgleda kao SF-triler, ponaša se kao teen-drama, a završava kao egzistencijalni horor o sudbini, slobodnoj volji i nemogućnosti bijega od samoga sebe. Da, povremeno je pretenciozan i da, mitologija mu se ponekad raspada pod vlastitom težinom, ali malo je filmova koji su toliko precizno dočarali osjećaj da si pametniji od svijeta – i potpuno izgubljen u njemu.

24. Raspoloženi za ljubav (In the Mood for Love, Wong Kar-wai, 2000.)

Film u kojem se gotovo ništa ne događa, a događa se sve - neizgovorene rečenice, tajni pogledi i emocionalna koreografija dvoje ljudi koji nikada neće prijeći granicu svojih društvenih obaveza i nikad ostvariti svoju ljubav, ali je upravo zato zauvijek nositi između želuca i grla. Vizualno hipnotičan i emocionalno surov, ovaj film pokazuje kako gutanje osjećaja može biti snažnije od njihova pokazivanja. Ako mu se može nešto zamjeriti, onda je to hladna distanca koja nekima može djelovati kao poza. Ali to je jedna od onih poza koje s godinama postaju samo još bolnije.

23. Društvena mreža (The Social Network, David Fincher, 2010.)

Film kojem je uspjelo nešto gotovo nemoguće – pretvoriti nastanak Facebooka u uzbudljivu tragediju o usamljenosti, ambiciji i emocionalnoj (ne)inteligenciji. Fincherova hladna preciznost savršeno se sudarila s verbalnim rafalima Aarona Sorkina, a Jesse Eisenberg stvorio je lik koji je istodobno odbojan, fascinantan i tragičan. Ovo nije film o tehnologiji, nego o ljudima koji nisu sposobni biti ljudi. I da, stari sve bolje kako starimo mi – i kako nam društvene mreže sve pohlepnije žderu živce, pažnju i stvaraju iluziju povezanosti.

22. Lady Bird (Greta Gerwig, 2017.)

(vidi osvrt)

Greta Gerwig snimila je nježan, duhovit i emocionalno precizan portret djevojke, majke i grada iz kojeg se želi pobjeći – i kojem se uvijek vraćaš, makar samo u glavi. Saoirse Ronan i Laurie Metcalf zajedno čine jedno od najrealnijih filmskih odnosa majke i kćeri uopće. Ako film i igra na sigurno, čini to s tolikom inteligencijom i toplinom da mu je teško bilo što ozbiljno zamjeriti.

21. Zona interesa (The Zone of Interest, Jonathan Glazer, 2023.)

(vidi osvrt)

Jonathan Glazer snimio je jedan od najhladnijih, najuznemirujućih filmova o Holokaustu tako što ga gotovo uopće ne prikazuje. Umjesto toga, fokus je na banalnosti zla, na obiteljskom životu uz zid Auschwitza, na ružama koje rastu tik do smrti. Film je konceptualno rigorozan i emocionalno nemilosrdan, a zvuk igra jednako važnu ulogu kao slika. Ovo nije film koji se ‘gleda’, nego film koji te izjeda iznutra. Težak je, neugodnog tempa i bez ikakve utjehe – i upravo zato nužan.

20. Bijela vrpca (Das Weiße Band - Eine Deutsche Kindergeschichte, Michael Haneke, 2009.)

Haneke u svom najhladnijem izdanju secira korijene nasilja, autoritarnosti i kolektivne krivnje u maloj njemačkoj zajednici neposredno prije Prvog svjetskog rata. Film je strogo kontroliran, asketski i namjerno frustrirajući jer odbija ponuditi jasne odgovore ili rasterećenje. Svaki kadar odiše represijom, a tišina je glasnija od bilo kakvog dijaloga. Nije film za svakoga – traži strpljenje i spremnost na nelagodu – ali malo je djela koja tako precizno pokazuju kako se zlo ne rađa iz kaosa, nego iz reda.

19. Vječni sjaj nepobjedivog uma (Eternal Sunshine of the Spotless Mind, Michel Gondry, 2004.)

Romantična drama koja se prerušila u SF, ili obratno. Michel Gondry i Charlie Kaufman snimili su film koji je istodobno razigran i bolan, pun vizualnih trikova koji nikad ne služe sami sebi. Jim Carrey ovdje je najbolji upravo zato što glumi drugačije nego što smo navikli, dok Kate Winslet donosi jednu od svojih najživopisnijih i najživahnijih uloga. Film o ljubavi koji razumije da zaborav ne briše bol, nego identitet. Možda je mrvicu zaljubljen u vlastitu domišljatost, ali teško mu je zamjeriti kad pogađa ravno u drhtavu opnu koja nam svima obavija srca.

18. Najgora osoba na svijetu (Verdens verste menneske, Joachim Trier, 2021.)

(vidi osvrt)

Film koji generacijsku konfuziju, emocionalnu neodlučnost i strah od pogrešnih izbora pretvara u nešto bolno prepoznatljivo. Joachim Trier snima bez popovanja i bez cinizma, a Renate Reinsve stvara lik koji je istodobno iritantan i duboko ljudski. Možda je ponegdje previše svjestan vlastite pameti, ali rijetko koji suvremeni film tako precizno hvata osjećaj da stalno kasniš za vlastitim životom.

17. Aftersun (Charlotte Wells, 2022.)

(vidi osvrt)

Tih, nježan i duboko potresan film o sjećanju, odnosu roditelja i djece te onome u tom odnosu čega ne možemo biti svjesni kao djeca. Kroz snimljene fragmente ljetovanja s ocem u djetinjstvu, glavna junakinja zaranja u svoj osobni rudnik tuge, a Paul Mescal u ulozi oca briljira upravo u neizgovorenom, u pukotinama između onoga što živi kad je s kćeri i onoga od čega je pokušava zaštititi. Predivan i nezaboravan film.

16. Anora (Sean Baker, 2024.)

(vidi osvrt)

Sean Baker ovim je filmom mainstremu i oskarovskoj ekipi dokazao da nema boljeg kroničara američkih margina, čineći to kroz komično-romantičnu priču koja se postupno pretvara u surovu lekciju o klasi, moći i iluzijama. Film je zabavan, brz i nepredvidiv, s likovima koji se ne uklapaju u jednostavne moralne kategorije. Možda nema emocionalnu dubinu Bakerovih najboljih radova, ali ima energiju, pronicljivost i rijetku sposobnost da istodobno zabavlja i rastavlja romantične mitove na proste faktore.

15. Oldboy (Park Chan-wook, 2003.)

Film koji je šokirao svijet i redefinirao žanr osvetničkog filma. Park Chan-wook kombinira opernu melodramu, brutalno nasilje i crni humor u djelo koje je jednako stilizirano koliko i ekstremno. Slavna scena borbe u hodniku već je filmska povijest, ali Oldboy je više od kultnih trenutaka – to je studija opsesije, krivnje i moralnog raspada. Da, ponekad je pretjeran i narcisoidan, ali upravo u tom višku leži njegova nezaboravnost.

14. Izgubljeni u prijevodu (Lost in Translation, Sofia Coppola, 2003.)

Sofia Coppola snimila je film koji razumije potisnutu tugu, jet lag i emocionalnu dezorijentiranost bolje od većine velikih drama. Odnos Scarlett Johansson i Billa Murraya nježan je, suptilan i lišen patetike, a Tokio postaje stanje svijesti, a ne razglednica. Film je često optuživan za kulturnu površnost ili stereotipe, ali njegova snaga leži u atmosferi i osjećaju prolaznosti. Ovo je film koji ne traži da ga se analizira – dovoljno ga je osjetiti.

13. Nickel Boys (RaMell Ross, 2024.)

(vidi osvrt)

Hrabra i neobična adaptacija romana Colsona Whiteheada koja nekonvencionalno i upečatljivo pristupa prikazu povijesne traume afroamerikanaca. Film kroz subjektivnu perspektivu i strukturu gledatelja osobno uranja u iskustvo institucionalnog rasizma i nasilja kao da mu se sve to upravo događa. Nije ugodan, nije lak i ne nudi katarzu, ali je iznimno moćan u svojoj etičkoj i emovitnoj dosljednosti, a rasplet u montažnoj sekvenci uz Tezetu Mulatua Astatkea sve to povezuje u jedan dubok, životno definirajući čvor koji s nama, nakon gledanja, ostaje doživotno. RaMell Ross pokazuje kako film može biti političan bez didaktike i emotivan bez manipulacije. Težak, važan, prekrasan film.

12. Sjećanja na ubojstvo (Memories of Murder, Bong Joon-ho, 2003.)

Prije nego što je osvojio svijet s 'Parazitom', Bong Joon-ho snimio je jedan od najboljih ikad prikazanih kriminalističkih filmova. 'Sjećanja na ubojstvo' istodobno su procedural, društvena kritika i egzistencijalna drama o nemoći pravde. Film počinje gotovo komično, a završava kao hladan tuš bez odgovora. Upravo u tom odsustvu zaključka leži i njegova veličina. Malo je filmova koji tako precizno prikazuju frustraciju sustavom i trajnu nelagodu neriješenog zločina.

11. Naslijeđeno zlo (Hereditary, Ari Aster, 2018.)

(vidi osvrt)

Ari Aster u posljednjih se desetak godina istaknuo kao jedan od najvećih majstora horora, ali i filmski autor snažnog, osobnog stila, s mnoštvom ideja i promišljanja koje vrlo živopisno i upečatljivo prenosi publici. Dubok je trag ostavio i svojim filmom 'Midsomar', koji bi isto bez problema mogao biti na ovoj listi, ali biramo 'Naslijeđeno zlo' jer je riječ o hororu koji ni u jednom trenutku ne koristi strah kao trik, nego kao emocionalno oružje. U atmosferi gubitka, krivnje i obiteljskog raspada, nadnaravno se u pomalo pretjeranom i naizgled banalnom finalu koristi kao produžetak psihološke traume. Toni Collette zablistala je u jednoj od najstrašnijih glumačkih izvedbi desetljeća, bez potrebe za klasičnim horor-rekvizitima. Film je težak, mučan i nemilosrdan, ali iznimno precizan.

10. Odluka o odlasku (Decision to Leave, Park Chan-wook, 2022.)

(vidi osvrt)

Park Chan-wook u zrelijoj, melankoličnoj fazi snima kriminalističku romansu u kojoj su emocije jednako zapetljane kao i istraga. Film je vizualno raskošan, ali emocionalno suzdržan, s ljubavnom pričom koja se gradi kroz pogrešne odluke i nemogućnost jasnog izbora. Možda nije najpristupačniji Parkov film, ali je jedan od njegovih najsofisticiranijih, s brojnim referencama za filmofile i završetkom koji će vas progoniti još dugo nakon gledanja.

9. Toni Erdmann (Maren Ade, 2016.)

Film koji je dokazao da se egzistencijalna kriza srednjih godina može ispričati kroz cringe humor, toplinu i dobroćudan prikaz simpatične obiteljske disfunkcije. Odnos oca i kćeri u ovom je filmu istodobno bolan i smiješan, a Maren Ade ima rijetku sposobnost uvjerljivog miješanja humora nelagode i topline. Iznenađujuće zabavan, topao i promišljen.

8. Božji grad (Cidade de Deus, Fernando Meirelles, 2002.)

Eksplozivan, brutalan i vizualno nezaboravan film koji je krimi-dramu pretvorio u adrenalinsko iskustvo bez romantiziranja nasilja i geografsko-sociološko-emotivnu studiju brazilske velegradske favele. 'Božji grad' ima leteću energiju, ali i brutalnu jasnoću u prikazu kako se nasilje generacijski reproducira. Iako je često optuživan za estetizaciju siromaštva, ali upravo u tom upečatljivom prikazu uvlači se gledatelju pod kožu, s nemilosrdnom preciznošću i fokusom na likove. Teško ga je gledati, ali još teže zaboraviti.

7. Život drugih (Das Leben der Anderen, Florian Henckel von Donnersmarck, 2006.)

Film koji je uspio pretvoriti priču o nadzoru i prisluškivanju istočnonjemačkog Stasija u dirljivu ljudsku dramu. 'Život drugih' govori o moći umjetnosti, savjesti i mogućnosti moralne promjene čak i unutar represivnog sustava. Ulrich Mühe u glavnoj ulozi daje tihu, suzdržanu i iznimno snažnu izvedbu. S predivnom glazbom, zaraznom melankolijom i unošenjem osjećajnih i moralnih nijansi u svijet koji je prečesto prikazivan isključivo crno-bijelim, ovo je film koji rezonira i gotovo 25 godina od premijere, a rezonirat će i dok bude gledatelja koji ga budu htjeli gledati.

6. Bježi! (Get Out, Jordan Peele, 2017.)

Još jedan heroj američkog horora na ovoj listi uz Arija Astera je i Jordan Peele. Ovim je filmom redefinirao žanr i dokazao da može biti istodobno zabavan, pametan i politički precizan. Jordan Peele koristi horor trope kako bi secirao liberalni rasizam i mikronasilje, bez gubljenja ritma ili humora. 'Get Out' je rijetko uravnotežen film – smiješan, jeziv i brutalno jasan. I da, savršeno podnosi protok vremena i ostaje aktualan, što mu je s umjetničke strane kompliment, ali je i tragična osuda svijeta koji nas okružuje.

5. Memento (Christopher Nolan, 2000.)

Film koji je promijenio percepciju narativne strukture u mainstream kinematografiji. Nolanova priča o pamćenju, identitetu i samoobmani ispričana unatrag nije puki trik, nego savršeno utemeljena forma koja služi priči i njezinim preokupacijama. 'Memento' je intelektualno uzbudljiv i emocionalno hladan, što je distanca koja se u kasnijim Nolanovim filmovima pokazala kao problem, ali ovdje upravo u toj distanci leže snaga izričaja i doživljaja. Malo je filmova koji tako precizno pokazuju koliko smo spremni lagati sami sebi.

4. Očnjak (Kynodontas, Yorgos Lanthimos, 2009.)

'Očnjak' potječe iz razdoblja u kojem je prepoznatljivi weirdcore danas globalno poznatog i slavljenog Yorgosa Lanthimosa još bio GRČKI weirdcore i iako je Lanthimos poslije snimio mnogo spektakularnije, popularnije i zvjezdanim glumačkim imenima nakićene filmove, ostaje njegov ponajbolji. Jedan je od najdublje uznemirujućih ikad snimljenih filmova o obitelji u kojem je stvoren klaustrofobičan svijet apsurdnih pravila, jezika i kontrole, s nelagodnim i neočekivanom humorom koji se neobično uklapa u priču i atmosferu. Film je hladan, okrutan i često šokantan, ali iznimno precizan u svojoj alegoriji moći. Nije ugodan, ali je beskompromisan – i kao takav ostaje jedan od najvažnijih europskih filmova posljednjih dvadeset pet godina.

3. Parazit (Parasite, Bong Joon-ho, 2019.)

(vidi osvrt)

Film koji su članovi žirija na festivalu u Cannesu jednoglasno odabrali kao najbolji i prije nego što su pogledali sve ostale spojio je žanrove, gledatelje i kontinente. 'Parazit' je crna komedija, obiteljska drama, triler i društvena kritika s fascinantnim vizualnim i arhitektonskim prikazom klasne stratifikacije moderne Južne Koreje, ali i svijeta, a razvija se neumoljivim ritmom i metaforom koja pogađa ravno u želudac. Južnokorejska kinematografija posljednjih je dvadeset pet godina izbacila pregršt fenomenalnih filmova – i to se vidi i na ovoj listi – ali ovo je, barem zasad, njezin najupečatljiviji izdanak i neosporno remek-djelo.

2. Mulholland Drive (David Lynch, 2001.)

A kad smo već kod remek-djela, vrijeme je i za seminalni uradak velikog Davida Lyncha, autora čiji su filmovi oduvijek pomicali granice ove umjetnosti i nosile njegov dubok i raskošan potpis, ali je ovaj 2001. godine došao kao kruna njegova dotadašnjeg rada. Film koji se ne objašnjava, nego doživljava - Lynchov san o Hollywoodu, identitetu i iluziji uspjeha ostaje neiscrpan izvor interpretacija, ali njegova snaga nije u rješenjima, nego u atmosferi i osjećaju gubitka. Mulholland Drive je noćna mora industrije snova, film koji je istodobno zavodljiv i duboko uznemirujući. Ne traži razumijevanje – traži prepuštanje, kao i sva velika umjetnost, što ovaj film neporecivo jest.

1. Mjesečina (Moonlight, Barry Jenkins, 2016.)

Intimna, nježna i bolna priča o identitetu, odrastanju i potrazi za ljubavlju u svijetu koji te ne vidi. Barry Jenkins ovu je priču ispričao tankoćutno, pametno, s majstorskom vještinom i nevjerojatnom empatijom te elegancijom. Svaka je glumačka izvedba ovdje veća od života, čak i one manje, tobože 'sporedne', što dokazuje i uloga Mahershale Alija, koji u filmu postoji kojih deset minuta, a za to nije dobio samo Oscara, nego njegova prisutnost lebdi nad svim događajima i nakon što ga više uopće u njemu ne vidimo. U trenutku kad se činilo da format televizijskih i streaming serija ozbiljno prijeti obustavljanjem umjetničke snage filma, 'Mjesečina' je pokazala da se neke priče mogu ispričati isključivo filmskim jezikom i formatom i učinila je to tako da se ne samo urezala u pamćenje gledatelja, nego je i nadahnula novi uzlet filmske umjetnosti i zbog toga zasluženo obitava na vrhu ove ljestvice.