Kohezijska politika jedna je od najstarijih javnih politika Europske unije, čiji se počeci u različitim oblicima prate još od 1960-ih godina. Prekretnica u njezinu razvoju bilo je osnivanje Europskog fonda za regionalni razvoj (ERDF) 1975. godine, a Europski socijalni fond (ESF) bio je aktivan već od 1965. godine. U početku je kohezijska politika raspolagala skromnim proračunom, a sredstva su se koristila uglavnom za financiranje projekata u okviru nacionalnih regionalnih strategija država članica.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, kohezijska politika zauzima jednu od ključnih pozicija u proračunu Unije.

Što je kohezijska politika?

Kohezijska politika je mehanizam za poticanje gospodarske, društvene i teritorijalne ujednačenosti u EU-u. Ukratko: cilj joj je omogućiti da se standard života u razvijenijim i manje razvijenim regijama približi, umjesto da razlike rastu.

U aktualnom financijskom razdoblju za tu su politiku osigurane 392 milijarde eura, a namijenjene su ostvarivanju cilja definiranog ugovorima EU-a: jačanju ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije smanjivanjem razvojnih razlika i promicanjem 'skladnog razvoja' među državama i regijama.

Kako u praksi funkcionira financiranje iz EU fondova?

Novac iz EU fondova dodjeljuje se u višegodišnjim ciklusima, sada u razdoblju 2021.–2027., i raspodjeljuje putem partnerskih sporazuma i operativnih programa između pojedinih država članica i Europske komisije. Svaka država imenuje upravljačka tijela, provodi natječaje, procjenjuje prijave i prati provedbu projekata. EU pritom postavlja pravila i kontrolne mehanizme, ali projekte provode države članice.

Regije u EU-u dijele se u tri kategorije: manje razvijene, tranzicijske i razvijenije, a to određuje koliki će postotak EU financirati jer se siromašnijim regijama pokriva veći dio troškova.

Prioriteti za aktualno razdoblje

Europska kohezijska politika u aktualnom ciklusu usmjerena je na pet glavnih prioriteta:

Pametnija Europa (inovacije, digitalizacija, konkurentnost), Zeleniju Europu (tranzicija prema održivoj i niskougljičnoj ekonomiji), Povezanija Europa (prometna i digitalna povezanost), Uključivija Europa (tržište rada, obrazovanje, socijalna uključenost) i Europa bliža građanima (razvoj gradova i lokalnih zajednica).

Glavni fondovi kohezijske politike

Europski strukturni i investicijski fondovi (ESI fondovi) skupni su naziv za glavne fondove Europske unije kojima se podupire gospodarski razvoj i smanjuju razlike među regijama. Ti fondovi čine osnovu kohezijske politike EU-a, a zajednički im je cilj jačanje gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije.

Za razliku od programa Unije koji se izvršavaju izravno iz Bruxellesa, ESI fondovi se provode putem nacionalnih i regionalnih sustava upravljanja u suradnji s Europskom komisijom.

Kako bi gore navedeni prioriteti ostvarili, koriste se četiri financijska instrumenta:

• Europski fond za regionalni razvoj (ERDF) podrazumijeva ulaganja u infrastrukturu, poduzetništvo, digitalizaciju, inovacije i razvoj gradova.
• Europski socijalni fond Plus (ESF+) glavni je instrument Europske unije za ulaganje u ljude i provedbu europskog stupa socijalnih prava. Njime se mahom financiraju projekti povezani s radnim mjestima, socijalnom uključenošću, obrazovanjem i osposobljavanjem.
• Kohezijski fond (KF) namijenjen je državama članicama čiji je BDP po stanovniku ispod 90 posto prosjeka EU-a, a financira velike infrastrukturne projekte, prije svega promet i zaštitu okoliša, uz poseban naglasak na obnovljivu energiju te ulaganja u TEN-T.
• Fond za pravednu tranziciju (FPT) usmjeren je na produktivna ulaganja u mala i srednja poduzeća te istraživanja i inovacije, kao i u poticanje prijenosa naprednih tehnologija; ulaganja u uvođenje tehnologije i infrastrukture za čistu energiju po pristupačnoj cijeni i smanjenje emisija stakleničkih plinova; ulaganja u digitalizaciju, unapređenje kružnog gospodarstva te ulaganja u dokvalifikaciju i prekvalifikaciju radnika.

Zajedno ovi fondovi tvore financijski okvir vrijedan stotine milijardi eura i predstavljaju dugoročan razvojni plan za cijelu Uniju.

Koliko je Hrvatska dobila na raspolaganje?

Za razdoblje 2021.–2027. Hrvatska ima na raspolaganju više od 25 milijardi eura ukupnih sredstava: više od 14 milijardi eura iz višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) te nešto više od 11 milijardi eura iz instrumenta oporavka Next Generation EU (bespovratna sredstva i zajmovi), što je više nego dvostruko povećanje u odnosu na proteklo financijsko razdoblje. Hrvatska je pri tome jedna od najvećih korisnica kohezijskih sredstava u relativnim iznosima upravo zato što spada među države s najnižim BDP-om po stanovniku u Uniji.

Next Generation EU (NGEU) je instrument privremenog oporavka za otklanjanje neposredne gospodarske i socijalne štete uzrokovane pandemijom koronavirusa. Kako bi se koristile Instrumentom oporavka i otpornosti, države članice morale su podnijeti svoje nacrte planova oporavka i otpornosti (NPOO). Kroz VFO predviđeno je 9,68 milijardi eura za kohezijsku, sigurnosnu i ribarstvenu politiku te 4,8 milijardi eura za poljoprivrednu politiku (jamstva u poljoprivredi i ruralni razvoj).

Putem instrumenta NGEU Hrvatskoj je osigurano 6,31 milijarda eura bespovratnih sredstava, 3,6 milijardi eura zajmova iz Mehanizma za oporavak i otpornost, 574 milijuna eura iz instrumenta REACT EU te oko 205 milijuna eura za ruralni razvoj. Za Fond za pravednu tranziciju osigurano je 187 milijuna eura dijelom iz VFO-a i NGEU-a.

A koliko smo dosad uspjeli alocirati?

Hrvatska je uz Španjolsku na začelju po povlačenju sredstava iz fondova EU-a.

Prema podacima Europske komisije, koje je prenijela Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) u srpnju, na polovini razdoblja korištenja sredstava iz financijske perspektive 2021.-2027., stvarni postotak apsorpcije sredstava, odnosno sredstava koja je Europska komisija uplatila u proračun RH, iznosi 5,7 posto, u što su uključeni programi Konkurentnost i kohezija, Europski fond za regionalni razvoj, Poljoprivreda i ribarstvo te fondovi za unutarnje poslove, kao i pretfinanciranje.

S druge strane, državni podaci, temeljeni na dosad odobrenim zahtjevima za nadoknadom sredstava, ukazuju na to da je potraživano tek nešto više od deset posto ukupno dostupne alokacije.

Iz HUP-a upozoravaju na nedovoljnu koordinaciju među institucijama, duge evaluacijske postupke, administrativno opterećenje prijavitelja te izostanak dosljedne interpretacije pravila, što stvara nesigurnost u sustavu, osobito za privatni sektor, važnu skupinu krajnjih korisnika.

'Unatoč službenom odobrenju programa i dostupnosti sredstava, usporena dinamika objave poziva, složeni administrativni postupci te izostanak pravovremene pripreme i strateškog planiranja doveli su do ozbiljnog kašnjenja u apsorpciji sredstava EU-a. Natječaji bi se trebali planirati i objavljivati ravnomjernije tijekom godine, uz izbjegavanje istovremenih objava većeg broja poziva, osobito tijekom ljetnih mjeseci. Također, bilo bi korisno smanjiti razdoblje u kojem su pozivi u najavi, a sve kako bi prijavitelji imali dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu projektnih prijedloga', naglasila je u srpnju Natalia Zielinska, predsjednica HUP-ove Udruge profesionalaca za fondove Europske unije.

Ovaj članak nastao je u okviru projekta EuSEE, koji sufinancira Europska unija. Izneseni stavovi i mišljenja su, međutim, isključivo stavovi autora/autorica i ne odražavaju nužno stavove tijela koje je dodijelilo autorski doprinos te se Europska unija ne može smatrati odgovornom za njih.