Ima li kuge u Rusiji?

Ako nas već neki veliki rat ili AI u dogledno vrijeme ne pokose, dobar kandidat za tu povijesnu ulogu sad je možda i kuga. Smrt mlade ruske znanstvenice i zaposlenice instituta za borbu protiv kuge u Sibiru, Darje Šipilove, obavijena je velom tajne. Rusi tvrde da je nema, ali tko im može išta više vjerovati. Dok svijet čeka na konkretnije informacije iz Rusije, moralna kuga već se davno proširila, pa je iznjedrila i samo takav rođendanski poklon za Putina.

Ovog tjedna, uoči rođendana ruskog cara, njegovi podanici snažno su udarili Ukrajinu, odnijevši živote i mnogih civila. Pola Kijeva spavalo je te noći u metrou jer su Zelenskom obavještajne ptičice prišapnule da stiže veliki napad. Putin dakle može biti zadovoljan, pa i unatoč tome što mu Trump nije čestitao rođendan (zato ga je Kim nazvao najboljim prijateljem).

Zima dolazi, pa su Rusi brže-bolje odlučili potamaniti što je više moguće energetskih središta u Ukrajini. No apetiti, a možda i strahovi, proširili su se, pa su tako pogođena i dva trgovačka broda u bugarskim vodama. Je li to bilo rusko oružje, ukrajinsko, ili rusko podvaljeno kao ukrajinsko, zapravo se još ne zna. Jer kao što nije pronađena posada jednog od potopljenih brodova, tako nisu pronađeni ni ostaci dronova kojima su pogođeni. Bugarske vlasti 'ništa ne znaju'. Isti dan gorio je i tanker kod ruskog Sočija, ali ni o tome nismo baš puno više čuli.

Ali ne'š ti jedan tanker ako se ruski plin uspije vratiti u Europu. Zbog njega su Kushner i Witkoff, izgleda, u zadnje vrijeme pohodili Putinove dvore. Business as usual, jer kad bi Europu ponovno vratili u energetsku ovisnost o Rusiji, profit bi podijelili Rusi s Amerikancima. Samo što su se Europljani toliko zainatili da su cijeli kontinent bili spremni osiromašiti samo da Putina u potpunosti izbace iz svog sokaka.

A dok se Trumputinov plan o Sjevernom toku možda čini kao wishful thinking, u Europi su zalihe plina uoči zime na najnižim granama u povijesti mjerenja.

Rat gore, rat dolje

Novi tjedan, novo unakrsno rešetanje na Bliskom istoku, a s njim i brdo novih upitnika. Te Ameri kontroliraju Hormuz, te Iranci. Te hutisti kontroliraju Bab el Mandeb, te nisu, pa opet jesu. Sigurno je samo to da su svjetske zalihe nafte blizu 'točke stresa', a s njima i novčanici diljem svijeta.

Situaciju je zapaprila nova vojna ofenziva jemenske vlade uz potporu Saudijaca, kojom jednom zasvagda žele potisnuti hutiste s teritorija koje su zauzeli. Za Saudijce, kojima je zbog krize na Bliskom istoku izvoz ozbiljno pao, to sada znači akrobaciju između zaštite naftne infrastrukture, osiguravanja izvoznih pravaca i pomaganja Jemenu.

Zasad ne mogu računati na američku vojnu intervenciju, posebice jer se Trumpu bliže međuizbori, jer što će reći birači, je li. Započinjati nove vojne intervencije, dakako, ne bi sad baš bilo pametno, ali što je s onima neriješenima?

Valjalo bi do studenoga namaknuti štofa da se može proglasiti prividna pobjeda, pa se sad ozbiljno razmatra nastavak opsežne vojne kampanje u Iranu. Pentagon je već izdao nalog za pripremu napada, a Trump još uvijek razbija glavu izbornim kalkulacijama, svjestan da mu 'podijeli pa vladaj' ovaj put možda i neće proći.

A neizostavna karika(tura) je i Bibi, kojeg isto tako čekaju izbori. Baš bi dobro sad došao pokoji iranski napad na Tel Aviv, pa da Netanyahu u pravo vrijeme zapečati imidž vladara zaštitnika od zlih Arapa.

Jedan rat više ili manje, jedan euro više ili manje, bitno da je dobro kome je dobro.

Nobelov tjedan: Od tajni svemira do tajni mozga, a Trump opet ostao kratkih rukava

Ovogodišnji Nobelov tjedan završio je dodjelom nagrade za mir južnoafričkoj pravnici i dugogodišnjoj borkinji za ljudska prava Navi Pillay, nekadašnjoj visokoj povjerenici UN-a za ljudska prava, čiji je rad obilježen borbom protiv apartheida i zalaganjem za međunarodnu pravdu. Među onima koji su se nadali drukčijem raspletu bio je i Donald Trump, čije su ambicije oko Nobelove nagrade za mir posljednjih mjeseci postale gotovo zasebna diplomatska disciplina. Nobelov odbor razmatrao je ove godine 287 kandidatura, a identitet nominiranih ostaje službena tajna, što, dakako, nije spriječilo globalnu kladionicu nagađanja.

Znanstveni dio tjedna otvorili su Karl Deisseroth, Peter Hegemann i Georg Nagel dobivši Nobela za medicinu za razvoj optogenetike, revolucionarne metode kojom se aktivnost živčanih stanica može kontrolirati svjetlošću. Zahvaljujući njihovim otkrićima znanstvenici mogu preciznije istraživati kako mozak stvara sjećanja, osjećaje i ponašanja, a otvaraju se i mogućnosti novih terapija za neurološke bolesti.

Nobel za fiziku pripao je Francisu Halzenu jer je pretvorio kilometar kubni antarktičkog leda u golem detektor neutrina, gotovo neuhvatljivih čestica koje donose informacije o najenergetskijim događajima u svemiru. Drugim riječima, dok jedni u ledu traže ostatke davne prošlosti, Halzen je u njemu pronašao način za promatranje udaljenog svemira.

Nobel za kemiju podijelili su Francuz Henri B. Kagan i Japanac Kenso Soai, čija su istraživanja zrcalnih oblika molekula važna za razumijevanje kemije života i proizvodnju lijekova. Posebno je zanimljivo to što je 95-godišnji Kagan dočekao priznanje četvrt stoljeća nakon što mu je Nobel za srodna istraživanja izmaknuo 2001. godine, što potvrđuje da znanstvena pravda ponekad dolazi sporo, ali ipak brže od nekih sudskih postupaka.

Književni Nobel otišao je kanadskoj pjesnikinji, esejistici i klasičnoj filologinji Anne Carson, čije eksperimentalno spajanje antičkih mitova, poezije, proze i eseja, kako su nam ispričali njezini izdavači i prevoditelj, već desetljećima pomiče granice suvremene književnosti.

Ovogodišnji laureati tako su nam ponudili nove načine razumijevanja mozga, svemira, molekula i ljudskog iskustva, a ekonomski Nobel još se čeka, s objavom zakazanom za ponedjeljak 12. listopada. Svaka nagrada donosi 12 milijuna švedskih kruna, odnosno nešto više od milijun eura, ali i ulazak u povijest znanosti, književnosti ili borbe za mir. A Trumpu, kojemu ni ove godine nije pripala toliko željena nagrada, ostaje utjeha da u Bijeloj kući ima dovoljno prostora za izgradnju vlastitog spomenika. O tome nešto više u sljedećoj priči.

Trumpov zabavnik: Amerika pred bankrotom, Washington postaje Skoplje, a pogubljenja stižu na TV

U ovotjednom izdanju Trumpova zabavnika Amerika istodobno bankrotira, gradi monumentalne spomenike i priprema televizijski prijenos strijeljanja, pa je sve teže razlikovati vijesti iz Washingtona od scenarija distopijske satire.

Elon Musk – sjećate se, onaj lik što je bio u Trumpovoj vladi pa dobio otkaz – upozorio je da će SAD '1000 posto bankrotirati' ako umjetna inteligencija i roboti ne spase gospodarstvo od javnog duga koji je premašio 40 bilijuna dolara. Rješenje je, dakako, upravo tehnologija koju razvijaju njegove kompanije, jer tko bi bolje znao kako spasiti državu od bankrota nego čovjek čije se osobno bogatstvo mjeri stotinama milijardi dolara. To što se u međuvremenu posvađao s Trumpom puj-pik-ne važi, jer se sad opet nešto ponovo njuškaju.

U međuvremenu, Trump pretvara Washington u svojevrsno 'Skoplje 2014', samo s većim proračunom, više zlata i ponešto naprednijim sigurnosnim sustavom. Njegovi arhitektonski pothvati obuhvaćaju plesnu dvoranu vrijednu 400 milijuna dolara, podzemni bunker, preuređenje povijesnih prostora Bijele kuće i, kao krunu svega, 76 metara visok slavoluk koji bi trebao nadmašiti pariški original. Monumentalna građevina zamišljena je i kao sigurnosni objekt s dronovima i snajperistima, čime bi Washington dobio spomenik koji istodobno slavi američku veličinu i nadzire njezine građane. Projekt je već završio u pravnim sporovima, ali Trump se zasad ne zamara previše dozvolama, povijesnim vizurama ni činjenicom da se njegov slavoluk nalazi u blizini prilazne putanje zrakoplova.

Za nešto mračniji dio zabavnog programa pobrinuo se ministar obrane Pete Hegseth, preporučivši izvršenje smrtne kazne nad bivšim vojnim psihijatrom Nidalom Malikom Hasanom, osuđenim za ubojstvo 13 ljudi u vojnoj bazi Fort Hood 2009. godine. Trump je odobrio pogubljenje, a Pentagon je najavio strijeljanje, metodu koju američka vojska nije koristila od Drugog svjetskog rata, ali imajući u vidu muke koje imaju s Christom Pike (o tome nešto kasnije), očito nemaju drugog izbora.

No priča je dobila obrat kada je objavljeno da će pogubljenje, zakazano za 3. prosinca, biti prenošeno uživo. Tako je administracija koja obećava povratak tradicionalnim američkim vrijednostima pronašla inspiraciju i u tradicijama za koje smo mislili da su ostale u Netflixovim serijama. U svakom slučaju, američka politička stvarnost sve uspješnije konkurira televizijskoj zabavi, samo što gledatelji ovaj put nemaju mogućnost promijeniti program.

Tko preživi, pričat će

A kao da prijenos pogubljenja strijeljanjem nije dovoljno bizaran, Amerikanci uvijek uspiju iznova iznenaditi, pa i nadživjeti smrt. Trebala je biti prva žena pogubljena u Tennesseeju u posljednjih 200 godina, a postala je prva osoba u modernom dobu koja je preživjela proceduru smrtonosne injekcije. Christi Pike, osuđenoj za ubojstvo kolegice s fakulteta 1995. godine, očito se smilovao imenjak odozgo pa je nakon dvije smrtonosne doze pentobarbitala, umjesto njemu, zahrkala svjedocima na nesuđenom stratištu.

Nakon nekoliko dana u bolnici Pike se pobudila, kažu, 'ljuta i zbunjena'. Ne može gutati, ima upalu pluća i narušenu pokretljivost. Iako i dalje kognitivno konfuzna, razgovarala je s ljudima oko sebe, a navodno je i pitala za obitelj žrtve. Njezini odvjetnici pak kažu da joj je prekršena ustavna zabrana okrutnog i neuobičajenog kažnjavanja.

Splitska konvergencija

Mediteranska devetorka okupljena u formatu EU MED9 ovog tjedna sastančila je u Splitu i na dva dana prekinula omiljenu im fjaku. Vole europski čelnici slovo 'K', pa su sad uz konkurentnost i koheziju usvojili novu riječ – konvergencija. Zaključili su da nama na jugu Europe isto nije baš lako, pa valja fokus s istoka malo prebaciti i na Mediteran.

Hoće li političke poruke iz Splitske deklaracije prerasti u konkretne projekte, tek treba vidjeti. Samit je svakako bio priprema terena za velike pregovore Unije oko višegodišnjeg proračuna, u kojem se suprotstavljaju dvije struje: štedljivi i bogati sjevernjaci te 'ostali', koji bi mogli izvući deblji kraj ako se posegne za konzervativnijim budžetom.

Ne može se baš reći da se za ovaj samit posegnulo za konzervativnijim budžetom jer je Plenki svoje europske kolege s mora i njezinu uzoritost Ursulu vodao po skupocjenim splitskim restoranima. Pedro Sánchez se, jadan, 'nije uspio konvergirati', pa je ostao zakinut za spizu kod kuhara Zlatka Marinovića. No opravdani su mu sati jer mu ovih dana doista nije lako.

Španjolska na nogama, a Sánchez igra politički rulet

Španjolska stambena kriza, godinama hranjena eksplozijom najamnina, turističkom apartmanizacijom i kroničnim nedostatkom dostupnih stanova, pretvorila se u otvorenu socijalnu pobunu. Njezino tragično lice postala je 87-godišnja Maricarmen Abascal, koju su nakon sedam desetljeća života u istom madridskom stanu deložirali jer više nije mogla plaćati najamninu, da bi nekoliko dana poslije preminula u bolnici.

Smrt Abascal rasplamsala je prosvjede pa su tisuće ljudi na madridskim ulicama uzvikivale da to nije bila smrt, nego ubojstvo, pretvarajući osobnu tragediju u simbol sustava u kojem je stanovanje sve više privilegij, a sve manje pravo. Premijer Pedro Sánchez pokušao je smiriti situaciju paketom mjera protiv deložacija i divljanja najamnina, ali su ga u parlamentu zajednički srušili konzervativna Narodna stranka, krajnje desni Vox i katalonski Junts.

Sánchez je potom povukao potez koji je iznenadio i njegove saveznike: raspisao je prijevremene izbore za 29. studenoga, zbog čega je u posljednji trenutak otkazao dolazak na samit MED9 u Splitu, gdje ga je, osim europskih kolega, čekala i nogometna utakmica Hrvatske i Španjolske na Poljudu – bit će da ju je i on gledao na televiziji.

Njegova računica prilično je jasna: jednim udarcem pokušava ubiti dvije muhe, odnosno mobilizirati razočarane birače ljevice na pitanju stanovanja i istodobno skrenuti pozornost s korupcijskih afera, migrantske krize u Ceuti i kronične nestabilnosti vlastite parlamentarne većine. Problem je, međutim, to što je na vlasti već osam godina, pa biračima nije baš jednostavno objasniti zašto je stambena katastrofa isključivo krivnja oporbe. Konzervativci predvođeni Albertom Núñezom Feijóom i krajnje desni Vox pritom računaju na zamor birača Sánchezovom vladavinom, a ankete zasad daju prednost desnici.

Španjolska tako postaje još jedno europsko političko bojište na kojem se socijalno nezadovoljstvo sudara s jačanjem desnice dok analitičari upozoravaju na šire posljedice mogućeg političkog zaokreta. Dodatni pritisak stiže s ulice, gdje je za 11. studenoga – taman kad kreće kampanja – najavljen opći štrajk, a istraživanja pokazuju da velika većina Španjolaca podupire snažniju državnu intervenciju na stambenom tržištu.

Nada se Sánchez da će nezadovoljstvo pretvoriti u političku energiju, no ostaje otvoreno pitanje hoće li birači u njemu prepoznati čovjeka koji nudi rješenje ili premijera koji je osam godina imao priliku pronaći ga. U svakom slučaju, Španjolci će krajem studenoga birati novu vlast, ali teško da će im ona do Božića osigurati i novi stan.

Izbori u BiH: Komšićev kraj, Dodikova dominacija i povratak nacionalnih stranaka

Za kraj ove globalne ture vratimo se malo u susjedstvo: Bosna i Hercegovina odradila je još jedne opće izbore i, sudeći po rezultatima, odlučila da joj je dosadašnjih tridesetak godina političkog užasa sasvim dovoljno za još jednu rundu istoga. Barem oni koji su o tome odlučivali, a njih je, unatoč svim tehnološkim čudima koje su na biralištima isprobali, bilo jedva četrdeset posto.

Najveća promjena dogodila se u hrvatskom dijelu Predsjedništva BiH, u koji ulazi HDZ-ova Darijana Filipović, čime nakon šesnaest godina na toj funkciji završava era Željka Komšića i otvara se novo poglavlje vječnog spora oko legitimnog predstavljanja Hrvata. Ipak, HDZ-ovo slavlje ima i manje svečanu fusnotu: Filipović je osvojila znatno manje glasova nego Borjana Krišto prije četiri godine, pa izborna matematika pokazuje da pobjeda u jednoj utrci ne znači nužno i rast stranačke potpore.

Na bošnjačkoj strani Denis Bećirović zadržao je mjesto u Predsjedništvu dok je Bakir Izetbegović ponovno ostao bez te funkcije, premda njegov SDA s oko 31 posto glasova za državni parlament iz Federacije ima razlog za zadovoljstvo. Zanimljiv je i povratak Stranke za BiH, nekadašnjeg projekta Harisa Silajdžića, koju je Semir Efendić izvukao s političke margine i pretvorio u potencijalnog partnera pri sastavljanju vlasti.

U Republici Srpskoj Milorad Dodik demonstrirao je da se politička moć ne mora nužno poklapati s pravom na obnašanje dužnosti: njemu je kandidatura zabranjena, ali SNSD i dalje kontrolira ključne poluge vlasti, a Željka Cvijanović ostaje u Predsjedništvu.

Posebnu draž njegovu izbornom uspjehu daje američka epizoda: dvojica političkih stratega američkog predsjednika, Chris LaCivita i James Blair, angažirala su se oko Dodikove stranke, što je izazvalo Trumpovo nezadovoljstvo i otvorilo pitanja o njihovim poslovima izvan Bijele kuće. Dodik se tako našao u neobičnoj situaciji da se poziva na Trumpovu političku naklonost, a on bjesni na svoje suradnike i objašnjava svijetu kako to da njegovi pozadinski igrači u fušu zarađuju u nekoj tamo BiH.

Među onima koji imaju najmanje razloga za slavlje nalaze se stranke dosadašnje bošnjačke vladajuće koalicije, osobito Narod i pravda te Naša stranka, čiji je izborni rezultat ozbiljno zakomplicirao nastavak zajedničke vlasti. Najveći paradoks izbora ipak je to što su gotovo svi vodeći politički blokovi pronašli nešto što mogu proglasiti uspjehom dok je izlaznost pala na povijesno niske razine, tek nešto iznad 40 posto.

Pred BiH je sada mukotrpno sastavljanje vlasti, u kojem će se ponovno pregovarati o koalicijama, nadležnostima i nacionalnim interesima, a europske reforme čekaju svoj red. Pobjeda HDZ-ove kandidatkinje pritom može ublažiti hrvatsko-bošnjačke prijepore, ali ne rješava pitanje izbornog zakona, baš kao što Dodikova politička dominacija ne jamči prestanak blokada državnih institucija. Drugim riječima, birači su promijenili dio glumačke postave, ali scenarij zasad ostaje prilično poznat, a reprize u BiH ionako nikada nisu bile problem.

Balkanska posla: Tisuću godina mrtav, a još uvijek se svađaju čiji je

Ako ste mislili da se na Balkanu više nema tko posvađati oko povijesti, priča o kostima cara Samuila pokazuje da je dovoljno zaviriti u grobnicu staru tisuću godina. Grčka je nakon šest desetljeća pregovora vratila Bugarskoj posmrtne ostatke koji se pripisuju caru Samuilu, srednjovjekovnom vladaru kojeg Bugari smatraju svojim nacionalnim junakom, a zauzvrat dobila gotovo pedeset crkvenih relikvija odnesenih tijekom Prvog svjetskog rata.

Samuilove kosti dopremljene su u Sofiju vojnim zrakoplovom, uz pratnju borbenih aviona, a dočekane su s 21 topovskim plotunom, što je prilično impresivna ceremonija za čovjeka koji je umro 1014. godine. Bugarski premijer Rumen Radev proglasio je razmjenu povijesnim činom pomirenja, poručivši da Samuil danas ujedinjuje narode koje je nekada dijelio, no ostatak Balkana nije baš jednoglasno prihvatio tu interpretaciju.

U Grčkoj se, naime, otvorila rasprava o tome je li Atena u zamjenu dobila dovoljno vrijedne predmete dok su se u Bugarskoj pojavile teorije da vraćene kosti možda uopće nisu Samuilove, pa čak i viralna tvrdnja da neke nalikuju kostima čimpanze, za što nema znanstvenih dokaza.

No najzanimljiviji zaplet stiže iz Sjeverne Makedonije, koja u toj razmjeni nije sudjelovala, premda je upravo područje Prespe i Ohrida bilo središte Samuilove države. Makedonska historiografija tradicionalno naglašava posebnost te države dok je bugarska smatra dijelom vlastite državne povijesti, pa je povratak kostiju u Sofiju ponovno otvorio stare identitetske prijepore.

Dodatnu pomutnju izazvala je tvrdnja bugarskog povjesničara Gorana Blagoeva da se među predmetima predanima Grčkoj nalazi i srebrni relikvijar svete Matrone, navodno odnesen iz Ohrida 1916. godine, što zasad nije potvrđeno službenim popisima razmijenjenih predmeta. Ako se ta tvrdnja pokaže točnom, Bugarska bi se mogla naći u nezgodnoj situaciji: dok od Grčke traži povrat vlastite baštine, morala bi objasniti zašto tuđu predaje trećoj državi.

Cijela priča ima i širi politički kontekst jer su povijesni i identitetski sporovi Sofije i Skoplja već godinama jedna od prepreka europskom putu Sjeverne Makedonije. Tako je pokušaj kulturne diplomacije otvorio pitanja vlasništva, nacionalnog identiteta i povrata ratnog plijena, a možda i potrebu za ozbiljnijom znanstvenom provjerom samih kostiju. Na Balkanu, pokazuje se, ni tisuću godina nakon smrti nije zajamčeno da će vas pustiti da počivate u miru.