Kada je Švedska akademija u četvrtak objavila da Nobelova nagrada za književnost za 2026. godinu pripada kanadskoj književnici Anne Carson, obrazloženje je bilo neobično precizno: nagrađena je "za njezino smiono i inventivno djelo koje je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorilo nove forme suvremene književnosti".

U tih nekoliko riječi sažet je književni projekt autorice koja već desetljećima izmiče gotovo svim uobičajenim klasifikacijama, slobodno prelazeći granice između poezije, eseja, proze, drame, prijevoda i vizualne umjetnosti.

Vijest ju je zatekla na Islandu, kamo je, kako je u kratkom telefonskom razgovoru sa stalnom tajnicom Švedske akademije Ingrid Carlberg objasnila, otišla slušati vjetar. Taj gotovo poetski detalj dobro pristaje autorici čije se pisanje neprestano kreće između erudicije i osjetilnog iskustva, antičke književnosti i najintimnijih suvremenih preokupacija, intelektualne složenosti i neočekivane lakoće izraza.

Na periferiji, u središtu

Za hrvatsku književnu javnost Carson nije novo ime, premda je njezina prisutnost na domaćem tržištu razmjerno skromna. Njezinu su književnost domaćim čitateljima predstavili prije svega Kulturtreger, odnosno Booksa, i Naklada Ljevak, a važnu ulogu u tome imao je pjesnik i prevoditelj Miroslav Kirin. Sada, kada je njezin opus dobio najprestižnije svjetsko književno priznanje, otvara se i pitanje koliko smo zapravo upoznali jednu od najoriginalnijih autorica suvremene književnosti.

Miljenka Buljević, suosnivačica Bookse i Kulturtregera, koji je 2019. kao zajedničko izdanje s Multimedijalnim institutom (Mi2) objavio Carsoninu Vježbu zvanu Albertina (2014.), kaže da je izbor te autorice bio sasvim prirodan nastavak izdavačke koncepcije biblioteke Prijatelji koju uređuje zajedno s Petrom Milatom.

"Tražimo poeziju ili prozu koja je suvremena, izvan mainstream okvira, provokativna bilo svojim izričajem bilo temama kojima se bavi. Istodobno nam je važno objavljivati velika književna imena, ljude koji nisu početnici. Anne Carson savršeno se uklopila u taj senzibilitet", objašnjava Buljević, podsjećajući da su u istoj biblioteci objavljivali i Inger Christensen te Lászla Krasznahorkaija.

Antika bez muzejske prašine

Carson je tada već bila međunarodno priznata književnica, no široj hrvatskoj publici uglavnom nepoznata. Njezina je pozicija, kaže Buljević, osobito zanimljiva upravo zbog istodobne pripadnosti književnoj tradiciji i radikalnog odmaka od nje.

"Rekla bih da je Anne Carson s jedne strane na periferiji, a s druge u samom središtu. Ona na jedinstven, vrlo suvremen poetski način interpretira klasičnu književnost i filozofiju. Kroz poeziju postavlja pitanja klasičnih filozofa i na njih odgovara istodobno zaigrano i duboko. Pritom poeziji pristupa kao performativnom, a ne samo jezičnom činu. Njezin je jezik vjerojatno najoštrije oružje u današnjem anglosaksonskom književnom svijetu."

Upravo je taj odnos prema tradiciji bio jedna od središnjih tema obrazloženja Nobelova odbora. Njegov predsjednik Anders Olsson istaknuo je da se gotovo cjelokupno Carsonino stvaralaštvo odvija na sjecištu filologove opsjednutosti riječima i pjesnikove žudnje za novim značenjima. Klasična književnost za nju nije nedodirljiva baština koju treba čuvati u izvornom obliku, nego živi materijal koji se može rastavljati, preoblikovati i dovoditi u neočekivane odnose sa suvremenim iskustvom.

Erudicija bez ukočenosti

O tome govori i Ana Brnardić, pjesnikinja i urednica koja je za Nakladu Ljevak odabrala Carsoninu knjigu Razstvaranje (Decreation, 2005.), objavljenu 2023. godine. Do te je odluke došlo zahvaljujući Miroslavu Kirinu, koji je prethodno za radio prevodio ulomke iz njezinih djela.

"Nakon što sam pročitala njegove prijevode, odlučila sam predložiti Razstvaranje Ljevaku. Naravno, ne bih se upuštala u takvu preporuku da nisam bila oduševljena njezinim pisanjem, premda sam znala koliko bi ona mogla biti izazovna za tradicionalni izdavački koncept, upravo zato što je riječ o prilično eksperimentalnoj autorici", kaže Brnardić. Ono što je osobito fascinira jest način na koji Carson iz goleme erudicije uspijeva proizvesti književnost koja nije zatvorena u vlastitu učenost.

"Ona polazi iz tradicije, njezino je područje starogrčka književnost, ali tu tradiciju neprestano reaktualizira i smješta u suvremenost. Ima vrlo jasan, gotovo intuitivan osjećaj za suvremenost, zbog čega uspijeva uvjerljivo oživljavati antičke mitove, kao što to čini u Autobiografiji crvenog", govori Brnardić. "No posebno je zanimljivo to što, unatoč golemoj erudiciji, može napisati vrlo pitak i protočan tekst. Barem je to moje čitateljsko iskustvo. Znam da je za ulazak u njezinu književnost ponekad potrebno malo više strpljenja, ali ona nakon svega daje jako puno."

Nagrada u prave ruke

Sličnu ocjenu iznosi i Ivana Ljevak, direktorica Naklade Ljevak, koja ističe da je objavljivanje Razstvaranja bilo važan dio nastojanja te nakladničke kuće da hrvatskoj publici predstavi najvažnije glasove suvremene svjetske književnosti.

"Izuzetno smo ponosni i počašćeni što je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost pripala kanadskoj autorici Anne Carson, čije smo kapitalno djelo Razstvaranje s ponosom objavili u Hrvatskoj 2023. godine, u sklopu naše biblioteke Cicero i u vrhunskom prijevodu Miroslava Kirina", kaže Ljevak. Prestižno priznanje Švedske akademije, dodaje, potvrđuje ono što njezini čitatelji i domaća stručna javnost već dugo znaju: da je riječ o jednom od najoriginalnijih, najhrabrijih i najvažnijih glasova suvremene svjetske književnosti.

Od nemogućeg – književnost

Upravo je Razstvaranje djelo koje osobito dobro pokazuje širinu Carsonina književnog postupka. Brnardić ističe da knjiga okuplja naizgled nespojive forme: lirske pjesme, eseje, scenarij za dokumentarni film, tekst za oratorij, filozofske i književnoteorijske reference, psihoanalitičke koncepte i svjedočanstva kršćanskih mistika.

"Ona spaja sastavnice koje na prvi pogled djeluju potpuno nespojivo, a od njih uspijeva stvoriti koherentan književni projekt. Već je to znak iznimnog književnog umijeća: povezati toliko različitih elemenata na tako uvjerljiv i relevantan način." Ta žanrovska neodredivost nije tek formalni eksperiment. Ona proizlazi iz temeljnog Carsonina shvaćanja književnosti kao prostora u kojemu se različita vremena, jezici, iskustva i umjetničke discipline mogu međusobno osvjetljavati.

U Autobiografiji crvenog (Autobiography of Red, 1998.), primjerice, polazi od antičkog mita o crvenom krilatom čudovištu Gerionu, koje je prema predaji ubio Heraklo, i pretvara ga u ranjivog, majci privrženog protagonista suvremenog romana o odrastanju. U The Glass Essay (1995.) isprepleće priču o ljubavnom gubitku, odnosu majke i kćeri i književni svijet Emily Brontë, stvarajući djelo koje je istodobno pjesma, pripovijest i književni dijalog.

Petnaest godina za prijevod

Za Miroslava Kirina, koji je obje Carsonine knjige preveo na hrvatski, upravo je taj neprestani dijalog između različitih jezika i kulturnih slojeva ključ za razumijevanje njezina opusa. "Čak i njezine najjednostavnije rečenice iza sebe kriju mnoštvo slojeva koji se mogu razotkriti tek prevođenjem. Mislim da je samo prevođenje zapravo bit njezina pisanja jer ona cijelo vrijeme prevodi između kultura, prije svega između antičke kulture i našega vremena", objašnjava Kirin.

Pritom, naglašava, suvremenost kod Carson nije ograničena na neposrednu sadašnjost. Ona obuhvaća i iskustva proteklih desetljeća, pa i čitavog stoljeća, koja autorica dovodi u odnos s mnogo starijim književnim i filozofskim tekstovima.

"Ona govori i o tišinama u tom prevođenju, o područjima koja pri prvim čitanjima izazivaju teškoće, nerazumijevanje ili se čak opiru tome da budu prepoznata kao određena značenjska polja. Strpljivim radom i sučeljavanjem različitih jezičnih slojeva, starogrčkog, engleskog ili francuskog, dolazi do posebnih uvida u stanje suvremene kulture, ali i u vlastito mjesto u njoj, u intimno iskustvo." Takva književnost, razumljivo, postavlja iznimne zahtjeve pred prevoditelja. Kirin otkriva da mu je trebalo petnaestak ili šesnaest godina da se odvaži na prevođenje Razstvaranja.

Prevoditi ono što izmiče

"Najveći dio knjige na prvi pogled djeluje kao nešto čime se prevoditelj može pozabaviti, ali postoje mjesta s kojima nikako nisam mogao uspostaviti dijalog. Tek kada sam doista odlučio prevoditi i ušao u tu knjigu, u njezine rečenice, riječi i reference, uspio sam – barem mislim da jesam – pronaći način da je prevedem onako kako je trebalo. A je li to uspjelo, teško mi je procijeniti. I danas me pomalo strah otvoriti knjigu jer se bojim da ću naići na mjesta na kojima sam možda nešto promašio.”

To iskustvo navelo ga je i na drukčije razumijevanje samog čitanja. "Prvo čitanje, kada smo oduševljeni nekom knjigom, ne znači nužno da smo je razumjeli. To samo znači da smo na nekoj prvoj razini pronašli dodirne točke. Pravo razumijevanje, barem u mojem iskustvu, dolazi tek s prevođenjem, iako ni tada sumnje ne nestaju."

Carson je, smatra Kirin, radikalno proširila i samu predodžbu o tome što poezija može biti. "Donijela je jednu takvu slobodu u tumačenju književnosti. Ono što obično nazivamo hibridnim, samo poimanje knjige poezije ili pjesničke zbirke, ona je daleko proširila. Mislim da neki njezine knjige možda ni nakon Nobelove nagrade neće prihvaćati kao poeziju. Ali poezija je upravo taj rad u jeziku i razumijevanje jezika."

Kad knjiga postane spomenik

Kod Carson se, međutim, književni eksperiment ne zaustavlja na jeziku. Knjiga može postati i fizički predmet čiji oblik sudjeluje u proizvodnji značenja. Jedan od najpoznatijih primjera jest Nox iz 2010., djelo posvećeno njezinu preminulom bratu Michaelu, oblikovano kao kutija s harmonikasto presavijenim nizom fotografija, pisama i tekstova. U njemu se osobna priča o gubitku susreće s Katulovom elegijom preminulom bratu, a sama knjiga poprima obilježja spomenika.

Ana Brnardić upravo u tom djelu prepoznaje jedan od najradikalnijih aspekata Carsonina stvaralaštva. "Ona ne prelazi samo granice žanrova nego izlazi i iz samog književnog teksta, upućujući na činjenicu da je knjiga također predmet. U Noxu je napravila svojevrsni nadgrobni spomenik bratu. Doslovce nedostaje dio teksta, jer je izbrisan i dio iskustva. Ona sa svojim bratom nije imala kontakt i mora to iskustvo nadograđivati tekstom, ali i sam je tekst manjkav. Na kraju imamo predmet kao posljednji znak, a taj je predmet knjiga."

Takav pristup zahtijeva i drukčije izdavačke postupke. Brnardić smatra da bi objavljivanje nekih Carsoninih knjiga u Hrvatskoj bilo istinski hrabar nakladnički pothvat, ne samo zbog njihove književne zahtjevnosti nego i zbog precizno osmišljenog vizualnog i materijalnog oblikovanja. "Za takve knjige potrebna je iznimna dizajnerska vještina i vrlo precizna suradnja s tiskarama jer je svaki detalj estetski promišljen. Voljela bih raditi na još njezinih knjiga, svakako u suradnji s Miroslavom Kirinom, koji izuzetno dobro poznaje njezin opus. Posebno bih voljela da se na hrvatski prevede Autobiografija crvenog."

Marilyn Monroe susreće Helenu

A hrvatski će čitatelji, čini se, uskoro imati priliku upoznati još neka djela Anne Carson. Ivana Ljevak najavljuje da Naklada Ljevak u bliskoj budućnosti planira nove prijevode i izdanja njezinih važnih knjiga, premda zasad ne otkriva o kojim je naslovima riječ. "Kao izdavač koji je prepoznao njezinu genijalnost i približio je hrvatskoj publici, Naklada Ljevak s velikim uzbuđenjem najavljuje kako u bliskoj budućnosti planira prevesti i objaviti i druga važna djela ove velike autorice. Detalje o novim naslovima i izdanjima podijelit ćemo s javnošću uskoro", poručuje direktorica.

Na novom hrvatskom izdanju Carsonina djela radi i Petar Milat: upravo priprema Normu Jeane Baker of Troy, u prijevodu Miloša Đurđevića, a knjiga bi, najavljuje, trebala izaći do ovogodišnjeg Interlibera. Riječ je o dramskom tekstu koji još jednom pokazuje Carsoninu sposobnost da poveže naizgled udaljene povijesne i kulturne svjetove: ovaj put antičku Helenu Trojansku i Marilyn Monroe, odnosno Normu Jeane Baker.

"Marilyn Monroe glavna je protagonistica, ali je njezina priča ispričana kroz antički ključ, kroz Euripidovu Helenu. To je ponovno svojevrsni pastiš suvremenosti i prošlosti. A zapravo je to drama o ratu, o ženama i ratu", objašnjava Milat. Takvo povezivanje antičkog mita i moderne popkulturne ikone osobito je karakteristično za Carson: njezine književne intervencije ne služe samo modernizaciji klasičnih tekstova nego i tome da suvremena iskustva, promatrana kroz antičke obrasce, dobiju neočekivanu dubinu.

Književnost izlazi na pozornicu

Milat ističe i Carsoninu povezanost s izvedbenim umjetnostima. Njezini tekstovi često izlaze iz prostora knjige i postaju scenski događaji u kojima se isprepleću čitanje, gluma i glazba. Spominje i njezine zajedničke izvedbe sa suprugom, kao i činjenicu da su u Kulturtregeru svojedobno bili u kontaktu s autoricom te razmišljali o mogućnosti njezina gostovanja u Hrvatskoj.

Objavljivanje Norme Jeane Baker of Troy bit će druga Carsonina knjiga u biblioteci Prijatelji, nakon Vježbe zvane Albertina. Milat ne isključuje ni daljnje prijevode, a među djelima o kojima su razmišljali nalazi se i – Nox. "Bilo bi divno objaviti Nox."

Nobel nije mjera svega

Nobelova nagrada gotovo će sigurno povećati zanimanje za njezine knjige, no pitanje je koliko takvo priznanje može promijeniti čitateljske navike i otvoriti prostor književnosti koja se ne prilagođava tržišnim očekivanjima. Miljenka Buljević pritom upozorava da Nobelovu nagradu ne treba promatrati kao jednostavnu potvrdu neke objektivne ljestvice književnih vrijednosti.

"Nobel je društvena, kulturna i politička institucija koja svake godine govori i o tome što njezin žiri u određenom trenutku smatra važnom porukom. Ne bih komentirala Nobela općenito, ali mislim da je ove godine nagrada stvarno otišla u prave ruke. Književnu, društvenu i umjetničku veličinu Anne Carson vrijedilo je prepoznati ovim priznanjem."

Nagrada će, vjeruje, nedvojbeno dovesti do novih čitatelja, među kojima će neki ostati trajno vezani uz njezinu književnost. "Sumnjam da Carson ima ambicija u tom smjeru, ali njezine knjige dijelu nove publike sigurno mogu otvoriti neke nove vidike, prema drukčijim tekstovima i autorima", zaključuje Buljević.

Čitati izvan poznatog

Sličnog je mišljenja i Ana Brnardić, koja smatra da se publika za eksperimentalnu književnost, iako nužno uža, može proširivati. "To su čitatelji koji vole književnost što pomiče granice, koja nije uvijek jednostavna i koju nije moguće pročitati preko noći. No Nobelova nagrada može ohrabriti i one koji inače možda ne bi posegnuli za takvom knjigom. A Anne Carson, čak i kada ne razumijemo sve njezine reference, nudi istinski užitak čitanja. Postoji u njezinu pisanju lakoća rečenice koja može uvući čitatelja i kada ne poznaje sve kulturne i filozofske slojeve njezina teksta."

Kirin je nešto suzdržaniji prema ideji da književne nagrade bitno mijenjaju način na koji čitamo. "Ne znam koliko Nobelova nagrada doista mijenja naš odnos prema nekom piscu. Svatko čita iz vlastitog interesa i u književnosti pronalazi ono što mu je blisko. Naravno, ne možemo se suočiti s cjelokupnim opusom svakog nobelovca, ali od svakoga možemo nešto uzeti za vlastito promišljanje, ne samo pisanja nego i stvarnosti."

Što nam književnost otvara

Upravo je otvaranje novih mogućnosti čitanja i promišljanja književnosti, jezika i ljudskog iskustva možda najvažnije što Carson nudi svojim čitateljima. Njezina djela neprestano ispituju što se događa kada se granice između poezije i proze, antičkog i suvremenog, osobnog i povijesnog, teksta i predmeta prestanu podrazumijevati. Umjesto da književnost smješta u unaprijed zadane forme, ona svaki put iznova istražuje kakav oblik određeno iskustvo zahtijeva.

Nobelova nagrada sada je tu književnu slobodu prepoznala kao jednu od presudnih vrijednosti suvremene književnosti. Za hrvatske čitatelje ona je ujedno prilika da se ponovno otkrije autorica čije knjige, premda zahtjevne, nude ono što je u književnosti možda najdragocjenije: mogućnost da se poznati svijet vidi iz posve neočekivane perspektive.