Iza posljednje mirovne inicijative stoji američki predsjednik Donald Trump te je u 20 točaka sažeo glavne odrednice plana za rješenje sukoba, uključujući primirje koje je stupilo na snagu prošlog petka te razmjenu živih i mrtvih talaca koje je Hamas držao zatočene u zamjenu za Palestince u izraelskim zatvorima. Plan također poziva na postupno povlačenje izraelskih snaga iz Gaze i potpuno razoružanje Hamasa, što je uvjet koji ta militantna palestinska skupina dosad nije javno prihvatila. Prema Trumpovu planu, Gazom će upravljati tehnokratski odbor sastavljen od Palestinaca i međunarodnih stručnjaka, a nadzirat će ga mirovni odbor predvođen američkim predsjednikom.

Dio najnovije mirovne inicijative iznjedrio je prve konkretne korake pa je tako u ponedjeljak dvadeset preostalih živućih talaca koje je Hamas držao u Pojasu Gaze vraćeno kući, a Izrael je zauzvrat oslobodio oko 1900 pritvorenih Palestinaca, od kojih je odlučio oko 150 deportirati, a ostale vratiti u Gazu. Nastavak mirovnog samita odvija se u egipatskom ljetovalištu Šarm el Šeik, u kojem će okupiti dvadesetak svjetskih vođa radi razgovora o mirovnom procesu u Gazi, ali bez nazočnosti Hamasa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Prema nekim analitičarima, odsutnost glavnih aktera aktualnog sukoba u nastavku mirovne inicijative mogla bi rezultirati krahom pregovora kakvi su vođeni u više navrata proteklih desetljeća.

Sukob Palestinaca i Židova jedan je od najdužih i najkompleksnijih u modernoj povijesti. Borba dvaju naroda za isti teritorij traje više od stoljeća sa svojim dubokim povijesnim, vjerskim i nacionalnim korijenima, ciklusima nasilja i neuspjelim mirovnim pokušajima te stalnim miješanjem velikih sila i susjednih država. Ključni izazovi su od početka otvorenog rata isti: kako osigurati da dva naroda žive u dvije odvojene države i trajan mir na tom prostoru.

Premda otvoreni sukob Izraelaca i Palestinaca traje gotovo osam desetljeća, naročito nakon stvaranja Države Izrael 1948. godine i Prvog izraelsko-arapskog rata, prvi pregovori između zaraćenih strana počeli su tek poslije 1967. godine i okončanja Šestodnevnog rata. Ključna pitanja svih dosadašnjih pregovora stalno se vraćaju i odnose se na probleme granica, statusa Jeruzalema, grada podjednako vjerski i kulturno značajna za obje strane, prava izbjeglica i status naselja, kao i opće sigurnosti i kontrole nad teritorijem.

Sabotaže ekstremista i interesi posrednika

Iako je tijekom svih dosadašnjih pregovora bilo više značajnih ponuda s obje strane, mirovne inicijative propadale su zbog suštinskih razlika jer Palestinci traže granice otprije 1967. godine, kontrolu nad Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom i pravo na povratak izbjeglica, a izraelske vlasti inzistiraju na općoj sigurnosti, pravu na određenu kontrolu stanovništva i naselja te ponekad i na manje teritorijalne koncesije. Riječ je o emotivnim i identitetski vrlo važnim pitanjima o kojima sukobljene strane nikako nisu mogle postići suglasnost.

Dosadašnji pregovori propadali su zbog političke nestabilnosti u oba tabora, unutrašnjih političkih pritisaka, zahtjeva oporbi i ekstremista s obje strane koji sabotiraju bilo kakav trajni dogovor. Za dosadašnje nepostizanje trajnog mira zaslužni su i međunarodni čimbenici i posrednici s vlastitim interesima, ali i nedostatak povjerenja među zaraćenim stranama koje se međusobno optužuju za povrede dogovora, nasilje, širenje naselja i neispunjenje ugovorenih obaveza. Prema planu podjele, koji su Ujedinjeni narodi predložili 1947., godinu prije nastanka Izraela, židovska država trebala je dobiti 55 posto teritorija, a arapska ostatak od 45 posto. Uz to, Jeruzalem je trebao dobiti status međunarodnog grada pod kontrolom UN-a, no plan je propao nakon što su ga Židovi prihvatili, a Arapi odbacili.

Prvi dogovori u povijesti izraelsko-palestinskih sukoba postignuti su u ožujku i srpnju 1949. godine, kada je potpisano više odvojenih sporazuma o primirju između Izraela s jedne i Egipta, Jordana, Libanona i Sirije s druge strane, a u to su tijekom Prvog arapsko-izraelskog rata bili uključeni i Palestinci. Rezultat tih sporazuma bilo je izraelsko stjecanje više teritorija od plana Ujedinjenih naroda iz 1947. godine, kao i 700.000 izbjeglih ili protjeranih Palestinaca, a Gaza je potpala pod egipatsku upravu te Zapadna obala pod jordansku. Palestinska država nije osnovana, a izbjegli ili protjerani Palestinci nastavili su živjeti u susjednim zemljama i logorima u Gazi i Jordanu. Među njima se pojavljuju gerilske skupine, fedaji, te napadaju Izraelce, a Izrael, svjestan arapskog okruženja, učvršćuje obranu i stvara vojnu doktrinu preventivnih udara na susjedne zemlje.

Nakon što su Izraelci 1967. godine u samo šest dana preoteli Sinajski poluotok od Egipta, preuzeli kontrolu nad Gazom i Zapadnom obalom, uključujući Istočni Jeruzalem, te od Sirije preuzeli Golansku visoravan, čime su zapravo držali cijeli biblijski Izrael, odnosno povijesnu Palestinu, u svojim rukama, UN donosi Rezoluciju 242. Prema toj odluci, koja je postala temelj svih budućih pregovora, Izrael se trebao povući s okupiranih teritorija u zamjenu za trajni mir, ali to u potpunosti nije učinio sve do današnjih dana.

Međunarodna svijest o palestinskom pitanju

Valja naglasiti da Palestinci u to vrijeme još uvijek nemaju formalno priznatu političku organizaciju. Iako je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) osnovana 1964., Arapska liga tek deset godina kasnije priznaje ju kao jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda. Pod vodstvom Jasera Arafata, PLO započinje gerilske napade na Izrael iz Jordana i Libanona, na što Izraelci uzvraćaju udarcima na baze te palestinske organizacije. Zbog učestalih palestinskih terorističkih napada i izraelskih odmazdi, Jordan protjeruje PLO te se ova organizacija seli u Libanon, odakle nastavlja rat protiv židovske države.

Nova mirovna inicijativa pokrenuta je 1978. godine, kada su Egipat i Izrael, uz posredovanje tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, pokušali iznaći trajno rješenje sukoba nakon Jomkipurskog rata vođenog 1973. godine. Iako je dogovor bio uglavnom egipatsko-izraelski, u aneksu je bila predviđena svojevrsna autonomija Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali. Međutim Palestinci, koji nisu sudjelovali u pregovorima, kao i pojedine arapske države koje postojanje Države Izrael vide kao stalnu prijetnju, odbile su plan jer nije uključivao neovisnu palestinsku državu. Četiri godine kasnije Izrael napada Libanon kako bi uništio PLO protjeran u Tunis, a u Libanonu nastaje Hezbolah, važan šijitski neprijatelj Izraela.

Već 1987. godine PLO pokreće masovni palestinski ustanak protiv okupacije u obliku civilnog otpora, prosvjeda i bojkota izraelskih institucija. Izrael reagira vojno pa gine više tisuća Palestinaca, što je pak pokrenulo međunarodnu svijest o palestinskom pitanju i predstojeće višegodišnje serije pregovora u Oslu. Na prvim pregovorima u glavnom gradu Norveške, održanim 1993. godine, PLO priznaje Izrael, dok on zauzvrat priznaje tu organizaciju kao legitimnog predstavnika Palestinaca, a stvorena je i Palestinska samouprava s djelomičnom palestinskom vlašću u Gazi i dijelovima Zapadne obale.

Dvije godine kasnije u Oslu je došlo i do podjele teritorija pa je tako područje A trebalo potpasti pod potpunu palestinsku kontrolu, a područje B trebalo je imati civilnu palestinsku, ali sigurnosnu izraelsku kontrolu. Isti plan predviđao je da područje C bude pod potpunom izraelskom kontrolom. Proces je trebao voditi prema palestinskoj državi, a kao vjetar u leđa održanju mirovnih pregovora bila je dodjela Nobelove nagrade za mir izraelskim čelnicima Jichaku Rabinu i Šimonu Peresu te vođi PLO-a Jaseru Arafatu. Međutim mirovna inicijativa znatno se usporila nakon što je židovski ekstremist ubio premijera Rabina, zgrožen time što Izrael uopće pregovara s Palestincima.

Ključna runda pregovora tek treba početi

Situacija se pogoršava nakon novih neuspjelih pregovara između izraelskog premijera Ehuda Baraka i Arafata, a njih je 2000. godine moderirao američki predsjednik Bill Clinton. Eksploziju nezadovoljstva izaziva i posjet izraelskog premijera Ariela Sharona džamiji Al Aksa godinu kasnije, pa novi sukobi eskaliraju palestinskim bombaškim napadima, izraelskom vojnom ofenzivom i rušenjem palestinskih kuća te doseljavanjem Židova na prostor koji Palestinci smatraju svojim. Izrael počinje graditi i sigurnosni zid kroz Zapadnu obalu, a tisuće mrtvih s obje strane ponovno razaraju teško sticano povjerenje.

Sredinom 2000-ih dolazi do unutarnje političke podjele među Palestincima. Hamas, koji Izrael vrlo brzo proglašava terorističkom organizacijom, pobjeđuje 2006. godine na izborima, što dovodi do sukoba s Fatahom i od tada postoje dvije palestinske vlasti, svaka sa svojim područjem kontrole i bez usuglašenog stava spram Izraela. Islamistički Hamas i dalje kontrolira Palestince u Gazi, a Fatah kroz sekularnu vlast kontrolira Zapadnu obalu. U međuvremenu Izrael pokreće nekoliko vojnih akcija te one završavaju egipatskim posredovanjem i krhkim primirjem.

Američki predsjednik Donald Trump u svojem je prvom mandatu 2020. godine nudio Palestincima ograničenu državu pod izraelskim uvjetima. Međutim oni su njegovu ponudu, nazvanu 'Dogovor stoljeća', odbacili kao legalizaciju okupacije. Dodatni udar za Palestinu bili su tzv. Abrahamovi sporazumi jer su najavili normalizaciju izraelskih odnosa s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Marokom i Sudanom, što je kod Palestinaca izazvalo osjećaj odbačenosti i izoliranosti.

Najnoviji proces uspostave mira, koji ponovno vodi Trump, a na kojem neće biti glavnih aktera sukoba, uslijedio je nakon što je Hamas prije nešto više od dvije godine izvršio pokolj nad izraelskim civilima, a Izrael uzvratio brutalno uništavajući Hamas, ali i dovodeći palestinske civile do nezamislivih patnji, za koje mnogi kažu da se radi o genocidu. Nemilosrdnost rata pokrenula je više pokušaja humanitarnog primirja uz posredovanje Egipta, Katra i SAD-a, ali bez trajnog mira. Novi pregovori o poslijeratnoj Gazi i obnovi, uz nesuglasice oko uloge Hamasa i budućeg palestinskog vodstva, trebaju tek početi, a s obzirom na dosadašnja povijesna iskustva, nije izgledno da bi mogli uroditi plodom.